Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5426/15 (H. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5426/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-5426/15, rješavajući apelaciju Huseina Melkića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Melkić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 K 007936 15 Kžk od 16. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Melkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnio je 3. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 007936 15 Kžk od 16. septembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 16 godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu osporene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Također, u toku krivičnog postupka, odbijen je apelantov prijedlog da se provede vještačenje tragova krvi na predmetnom nožu DNA metodom, iz razloga što je provedenim dokazima optužbe, a prije svega iskazima svjedoka N. M. i Š. M. utvrđeno kako, na koji način, te kojim sredstvom je usmrćena E. M., te da je ta, prema apelantu, sporna činjenica razjašnjena nalazom vještaka za tragove biološkog porijekla A. Đ. .
3. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da je svjedočeći u svoju korist, apelant izjavio da je namjeravao uništiti sebe a ne oštećenu i da je zato odabrao vrijeme oko 04,00 sata, kada svi spavaju, da je za taj svoj plan kupio nož, da je oštećena spavala u drugoj sobi i da se on nje, te večeri, uopšte ne sjeća, da kada je otpočeo rezanje svoga tijela, da je pogriješio što nije razmišljao koji dio tijela je najosjetljiviji za smrt, te da je nakon toga, prvo čega se sjeća to da mu je u bolnicu došao inspektor od koga je čuo da je oštećena smrtno stradala. Dalje se navodi, da je u vezi predmetnog događaja iskaz dao sin apelanta N. M. koji je, sa svojom suprugom Š. M., prvi došao na lice mjesta, da je on izjavio da je kritične noći iz donjeg sprata kuće, gdje su živjeli njegovi roditelji (apelant i majka-oštećena) začuo nekakve krikove, a zatim je zaključio da je to majčin krik, da je otišao u donji sprat kuće, pozvonio na vrata, a kada je pogledao kroz prozor sobe gdje je majka spavala vidio je sjenu apelanta kako stoji, odnosno čuči više majke i nešto radi, dok je majka ležala, da je pokucao nekoliko puta na prozor i vikao, ali se apelant nije osvrtao, pa je mislio da je majci pozlilo. Međutim, kako se apelant na njegovo kucanje i viku nije osvrtao, a poznajući njegovu agresivnost, provalio je vrata i kada je ušao vidio je da je apelant iz sobe njegove majke otrčao u svoju radnu sobu i zaključao se, da je apelant u ruci držao nož, da kada je pogledao u pravcu majke vidio je da leži s glavom na pragu sobe, sva u krvi i nije davala znakove života, međutim ipak je nazvao hitnu pomoć. Svjedok zatim opisuje da je otišao prema radnoj sobi apelanta u kojoj se zaključao apelant, provalio je vrata sobe i tad je vidio da apelant leži na podu i da je sebi nožem „poderao stomak“, te ga je žena Š. M. zaustavila da ne uđe u tu sobu, s tim da je istovremeno i apelant viknuo „ne idi ovamo imam nož“, nakon toga je pozvao policiju i svog rođaka N. M. koji je sa suprugom S. M. odmah došao na lice mjesta i to prije hitne i policije. Također se navodi, da su predmetni događaj u bitnom identično opisala i njegova supruga Š. M. kao i svjedoci N. M. i S. M. i to dio događaja - od telefonskog poziva sina apelanta do dolaska N. M. i S. M. na lice mjesta. Vrhovni sud ističe, da je vještak za tragove biološkog porijekla A. Đ. u svom pismenom nalazu i mišljenju naveo da je usmrćena E. M. pripadala krvnoj grupi ,,0“, dok apelant pripada krvnoj grupi ,,A“, i da je na sječivu i dršci predmetnog noža utvrđeno prisustvo tragova krvi humanog porijekla osobe krvne grupe „A“. Nadalje, da je apelantova odbrana zastupala tezu da je već i ovaj nalaz dovoljan da izazove sumnju u krivnju apelanta, jer dovodi u pitanje sredstvo izvršenja predmetnog ubistva s obzirom da na navedenom nožu nisu pronađeni tragovi krvi oštećene. Međutim, vještak A. Đ. je, koristeći se pravilima biološke struke i nauke, s kojom se bavi, objasnio zašto na nožu nisu nađeni tragovi krvi oštećene, istakao je da metodama koje se koriste u Centru za forenzičku i informatičku podršku, nije moguće utvrditi na istom nožu tragove dvije različite krvne grupe ako se radi o miješanim tragovima krvne grupe „0“ sa drugim krvnim grupama, da za razliku od ostale tri krvne grupe, krvna grupa ,,0“‘ nema antigene, pa je s toga moguće da je krvna grupa ,,A“ prekrila ovu krvnu grupu ,,0“, ukoliko se ona nalazila na nožu. S obzirom na okolnost da je apelant, koji ima krvnu grupu ,,A“ nakon usmrćenja oštećene, sebe povrijedio istim nožem onda je to, po mišljenju vještaka, mogući razlog zbog čega na nožu nisu pronađeni tragovi krvi oštećene, jer je ona pripadala „0“ krvnoj grupi. Vrhovni sud zaključuje, da je nesporno utvrđeno da je apelant, u vrijeme i na način opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ F BiH. Naime, sve opisane radnje, koje je kritičnog dana apelant preduzeo prema oštećenoj, svojoj supruzi, preduzeo je kako bi oštećenu lišio života. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant je pri izvršenju krivičnog djela ubistva postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan da će, ubadajući oštećenu predmetnim nožem u predjelu ispod donje desne strane grudnog koša, a zatim u vrat oštećene, te prevlačenjem oštricom po vratu oštećene, od čega je nastala duboka rezna rana na vratu oštećene, sa presijecanjem krvnih žila vrata, grkljana i jednjaka, istu lišiti života, a tu posljedicu je upravo i htio, tako da je oštećena uslijed zadobivenih povreda i iskrvarenja odmah izdahnula na licu mjesta. Pri odmjeravanju kazne apelantu, Vrhovni sud je, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća. Tako je kao olakšavajuću okolnost cijenio da je apelant starije životne dobi, da ranije nije dolazio u sukob sa zakonom, kao i njegovo slabo zdravstveno stanje, a od otežavajućih okolnosti Vrhovni sud je cijenio da je apelant predmetno krivično djelo ubistva učinio prema supruzi, koju je prema svjedočenju njihovih sinova za cijelo vrijeme trajanja njihove bračne zajednice psihički i fizički maltretirao, te da ju je lišio života na bezobziran način pripremivši prethodno oruđe za izvršenja djela.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman