Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4175/16 ("DMG" d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4175/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4175/16, rješavajući apelaciju "DMG" d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "DMG" d.o.o. Ljubuški, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 012606 13 Rev od 12. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "DMG" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 012606 13 Rev od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) da apelantu na ime osigurane svote zbog štete na stroju za granuliranje isplati iznos od 68.901,98 KM, dok je u ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelant i tuženi, kao ugovarači potpisivanjem police osiguranja 6. jula 2009. godine zaključili ugovor o osiguranju imovine (stroj za granuliranje) na osiguranu svotu od 270.984,69 eura, uz premiju od 495,90 eura, sa početkom trajanja osiguranja od 6. jula 2009. godine i istekom 6. jula 2010. godine, uz učešće apelanta, kao osiguranika u šteti od 10%. Nadalje, konstatovano je da je osiguranje zaključeno po Općim uvjetima za osiguranje imovine i Posebnim uvjetima za osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti. U obrazloženju osporene odluke se navodi da se osigurani slučaj – požar, u kome je oštećena apelantova osigurana imovina, dogodio 3. jula 2010. godine. Također je navedeno da su visinu osigurane svote u polici osiguranja apelant i tuženi sporazumno odredili prihvatajući procjenu osiguranog stroja od strane sudskog vještaka A. M. na iznos od 270.984,69 eura. Osim toga, utvrđeno je da je navedeni stroj, kao rabljen apelant kupio 2005. godine, kada je uvezen iz Italije, da je za isti ispostavljen račun na iznos od 69.687 eura, te da je kao osnovica za carinjenje stroja uzet iznos od 137.195,92 KM. Isto tako, utvrđeno je da, polazeći od godišnje stope amortizacije od 11%, da je u vrijeme nastanka štete predmetni stroj amortizovan 55%. U vezi s naprijed navedenim, konstatovano je da član 19. Općih uvjeta za osiguranje imovine propisuje da je osiguravatelj obavezan isplatiti naknadu iz osiguranja za štetu prouzrokovanu nastankom osiguranog slučaja po odredbama Općih uvjeta i uvjeta za onu vrstu osiguranja, po kojima je zaključen ugovor o osiguranju, te da iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Isto tako, konstatovano je da član 29. stav 2. Općih uvjeta za osiguranje imovine propisuje da u slučaju ako je ugovorena svota veća od vrijednosti osigurane stvari, a ni jedna strana nije postupila nesavjesno, ugovor ostaje na snazi, svota osiguranja se snižava do iznosa stvarne vrijednosti osigurane stvari, a premije se srazmjerno smanjuju (navedeno je propisano i odredbom člana 932. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Prema tome, zaključeno je da se iznos naknade mogao obračunati samo prema vrijednosti stroja plaćenog po računu od 7. aprila 2005. godine, a ne prema vrijednosti novog stroja ili prema vrijednosti ugovorenoj policom osiguranja, te da je ugovorena vrijednost osigurane stvari znatno veća od stvarne vrijednosti stroja, koji je kupljen kao rabljen i carinjen na iznos od 69.687 eura, a koji iznos je umanjen za procenat amortizacije i ugovoreni doprinos apelanta i koji je, primjenom odredaba člana 925. stav 1. i 7. Zakona o obligacionim odnosima dosuđen apelantu, te da odgovara šteti koju je apelant pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4175/16 ("DMG" d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio