Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4433/14 (M. J.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4433/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4433/14, rješavajući apelaciju Miloša Jovankovića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastav:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miloša Jovankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039109 13 Rev od 24. jula 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039019 12 Gž od 12. aprila 2013.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039019 08 P od 16. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miloš Jovanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banje Luke, podnio je 10. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 039109 13 Rev od 24. jula 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039019 12 Gž od 12. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039019 08 P od 16. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od advokata Dragane Jefića Šuke kao opunomoćenika Ankice Marić, Vilka Marića, Natalije Cikoja i Olivera Marić u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke i u kojem su navedena lica učestvovala u svojstvu tužioca (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 12. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i opunomoćenik tužioca, su u periodu od 23. septembra do 6. oktobra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

5. Tužiteljica Ankica Marić je 20. februara 2002. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv pravnih prednika apelanta, tuženih Milinka Jovankovića i Dese Jovanković (u daljnjem tekstu: pravni prednici apelanta) radi utvrđenja i predaje u posjed (tužbeni zahtjev je registrovan pod brojem P-338/02).

6. Postupajući po tužbi tužiteljice Ankice Marić Osnovni sud je 9. aprila 2002. godine donio Rješenje broj P-338/08 o mirovanju predmetnog postupka, protiv kojeg je tužiteljica izjavio žalbu Okružnom sudu.

7. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-06-000667 od 10. maja 2006. godine uvažio žalbu tužiteljice Ankice Marić i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj P-338/08 od 7. aprila 2008. godine žalbu tužiteljice Ankice Marić odbio kao neosnovanu.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001110 od 12. avgusta 2008. godine presuda Osnovnog suda je ukinuta i predmet je ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Tužiteljica Ankica Marić je u međuvremenu, 15. jula 2007. godine tužbu proširila, jer su njenom tužbenom zahtjevu pristupila i njena djeca, Vilko Marić, Natalija Cikota i Oliver Marić (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica, drugotužilac, trećetužiteljica i četvrtotužilac ili tužioci), dok su na strani tuženih označeni pravni sljednici prvobitno označenih tuženih (Milinko i Desa Jovanković, roditelji apelanta koji su u međuvremenu umrli, 2007. i 2009. godine) i to apelant kao prvotuženi, Nikola Mičić, Gordana Đurić, Mlađena Telebak i Dragica Ožegović (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetužena, četvrtotužena i petotužena ili tuženi).

11. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 039019 08 P od 16. oktobra 2012. godine (stav 1 izreke) usvojio tužbeni zahtjev tužioca i utvrdio je da je pravno ništav Ugovor o razmjeni nepokretnosti (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključen u Banja Luci 21. januara 1993 godine, između prvotužiteljice s jedne strane i pravnih prednika apelanta s druge strane, čiji potpisi su ovjereni kod Osnovnog suda u Banja Luci 4. marta 1993. godine i kod Sekretarijata opće uprave i društvenih djelatnosti, općine Daruvar, Republika Hrvatska 15. marta 1993. godine. Nadalje je Osnovni sud, stavom 2 izreke, utvrdio da je pravno ništav Kupoprodajni ugovor zaključen u Banja Luci 13. marta 2002. godine, između pravnih prednika apelanta, kao prodavaca s jedne strane i drugotuženog i trećetužene kao kupaca s druge strane, čiji potpisi su ovjereni 17. aprila 2002. godine kod Osnovnog suda. Stavom 3 izreke presude Osnovni sud je utvrdio da je pravno ništav Kupoprodajni ugovor zaključen u Banja Luci 13. decembra 2005. godine, između pravnih prednika apelanta kao prodavaca s jedne strane i četvrtotužene i petotužene kao kupaca s druge strane, čiji potpisi su ovjereni kod Osnovnog suda 16. decembra 2005. godine. Osnovni sud je, nadalje, stavom 4 izreke presude, obavezao tužene da priznaju i trpe da se na osnovu ove presude, izvrše promjene u zemljišno – knjižnoj evidenciji Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republičke uprave), na preciznije označenim nepokretnostima na taj način da se uspostavi zemljišno-knjižno i katastarsko stanje koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora, da se izvrši brisanje prava svojine odnosno prava posjeda i korištenja apelanta sa dijelom 1/1 i izvrši upis prava svojine odnosno prava posjeda na ime tužioca sa po ¼ dijela, te da se na drugim preciziranim nepokretnostima izvrši brisanje prava susvojine odnosno prava posjeda četvrtotužene i petotužene, i izvrši upis prava svojine odnosno prava posjeda tužioca na istim nepokretnostima sa dijelom od po ¼. Osim navedenog Osnovni sud je, stavom 5 izreke, obavezao četvrtotuženu i petotužena, da tužioci predaju u posjed i slobodno raspolaganje precizirane nepokretnosti nekretnine (iz prethodnog stava). Nadalje je (stav 6 izreke) sud obavezao apelanta da tužiocima preda u posjed i slobodno raspolaganje precizirane nepokretnosti, ukupne površine od 1756 m2. Stavom 7 izreke presude su obavezani tužioci da priznaju i trpe da se na osnovu ove presude izvrši promjena u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda u Daruvaru na nepokretnostima pobliže označenim kao u izreci presude, ukupne površine 19.832 m2, Republika Hrvatska, i da se izvrši brisanje prava svojine tužioca u udjelima od po ¼ i upiše pravo svojine apelanta sa dijelom 1/1. Nadalje je (stav 8 izreke presude) Osnovni sud obavezao tužioce da apelantu predaju u posjed i korištenje preciznije označene nepokretnosti (iz prethodnog stava) upisane u zemljišnim knjigama u Republici Hrvatskoj, Općina Daruvar, u roku od 30 dana od donošenja presude. Osim toga sud je obavezao apelanta da tužiocima isplati iznos od 23.145,00 KM a ime vrijednosti preciziranih nepokretnosti (upisanih u zemljišnim knjigama Petrićevac, Banja Luka (stav 9 izreke) te je obavezao tužene da tužiocima solidarno naknade troškove ovog postupka u iznosu od 1.700,00 KM (stav 10 izreke), dok je tužioce odbio sa zahtjevom za isplatu troškova preko dosuđenog.

12. Osnovni sud je nakon brojnih izvedenih dokaza (str. 3 do 8), utvrdio da je prvotužiteljica 21. januara 1993. godine sa pravnim prednicima apelanta zaključila predmetni ugovor kojim je svoje nekretnine u Banja Luci, pobliže označene kao u izreci presude, zamijenila za nekretnine pravnih prednika apelanta, koje se nalaze u Republici Hrvatskoj, području opštine Daruvar, selo Blagorodovci (u daljnjem tekstu: nepokretnosti u Hrvatskoj), protiv svoje volje, nakon ucjena, prijetnji i fizičkih napada kako od strane pravnog prednika apelanta (apelantovog oca), tako i od strane samog apelanta kao prvotuženog koji joj je u više navrata dolazio u kuću u uniformi Vojske Republike Srpske, prijeteći joj da sa njegovim pravnim prednicima (roditeljima) zaključi predmetni ugovor te „ako ne potpiše predmetni ugovor da će je iz Banje Luke odnijeti u mrtvačkom sanduku“. Prvotužiteljica je odbijala da zaključi predmetni ugovor, nakon čega je zbog konstantnih pritisaka i prijetnji morala ga potpisati bez saglasnosti svoje djece (drugotužioca, trećetužiteljice i četvrtotužioca), i jer su u međuvremenu od strane nepoznatih izvršilaca ubijeni njeni rođaci i komšije, Jure Bariša, Zlatko Mandić i Josip Marić.

13. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da je prvotužiteljica zbog straha za vlastiti život i život svoje djece, svoje nepokretnosti u Banjoj Luci zamijenila za nepokretnosti pravnih prednika apelanta „na neviđeno“ koje su se nalazile na području opštine Daruvar, u Republici Hrvatskoj. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je među parničnim strankama nesporno, da je prvotužiteljica sa pravnim prednicima apelanta kao prvotuženog 21. marta 1993. godine zaključila predmetni ugovor, da su njihovi potpisi ovjereni kod Osnovnog suda u Banja Luci 4. marta 1993. godine, a kod Sekretarijata opće uprave i društvenih djelatnosti, općine Daruvar 15. marta 1993. godine, da je navedeni ugovor realiziran jer su tužioci ušli u posjed nepokretnosti pravnih prednika apelanta u Republici Hrvatskoj, a pravni prednici apelanta u posjed nepokretnosti prvotužiteljice u Banjoj Luci. Utvrđeno je da su slijedom toga tužioci upisali kao suvlasnici spornih nepokretnosti, u zemljišnim i katastarskim knjigama u Republici Hrvatskoj a pravni prednici apelanta na nepokretnostima u Banja Luci.

14. Osnovni sud je takođe utvrdio, da su pravni prednici apelanta kao prodavci s jedne strane 13. marta 2002. godine zaključili kupoprodajni ugovor na dijelu spornih nepokretnosti (u Banja Luci) sa drugotuženim i trećetuženom kao kupcima s druge strane, da su potpisi stranaka na predmetnom ugovoru ovjereni kod Osnovnog suda 17. aprila 2002. godine. Navedeno je da je predmetni ugovor realiziran na način što su pravni prednici apelanta, predali u posjed drugotuženom i trećetuženoj kupljene nekretnine, za koje su kupci istim isplatili kupoprodajnu cijenu, upisali se u zemlišnim knjigama kao vlasnici navedenih nepokretnosti te na kojima su sagradili porodičnu kuću. Dalje Osnovni sud je utvrdio da su pravni prednici apelanta kao prodavci s jedne strane 13. decembra 2005. godine takođe zaključili kupoprodajni ugovor na dijelu spornih nepokretnosti sa četvrtotuženom i petotuženom kao kupcima. Istaknuto je da su potpisi stranaka na predmetnom ugovoru ovjereni kod suda 16. decembra 2005. godine, te da je i taj ugovor realiziran, tako što su pravni prednici apelanta predali u posjed četvrtotuženoj i petotuženoj kupljene nekretnine, za koje su one isplatili kupoprodajnu cijenu i upisale se u zemljišnim knjigama kao suvlasnice na navedenim nepokretnostima.

15. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno, da li je pravno valjan predmetni ugovor zaključen 21. januara 1993 godine između prvotužiteljice i pravnih prednika apelanta, te slijedom toga da li su pravno valjani kupoprodajni ugovoru zaključeni 13. marta 2002. godine i 13. decembra 2005. godine, zaključeni između pravnih prednika apelanta kao prodavaca s jedne strane i drugotuženog i trećetužene kao kupaca s druge strane te ugovor zaključen između pravnih prednika apelanta kao prodavaca s jedne strane i četvrtotužene i petotužene kao kupaca s druge strane. Takođe je utvrđeno da je prvotužiteljica odmah po sticanju uslova za povrat svojih nepokretnosti u Banja Luci podnijela zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka pod brojem 05050-0201-285/01 21. maja 2001. godine, kojem nije bilo udovoljeno.

16. U konačnici Osnovni sud je zaključio da su tužioci dokazali da na njihovoj strani nije bilo dobrovoljnosti prilikom zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nepokretnosti, što znači da su dokazali da njihova volja za zaključenje navedenog ugovora nije bila slobodna i ozbiljna, već naprotiv manjkava i uslovljena kako opštim tako i posebnim ratnim okolnostima koje su kod njih postojale. Shodno tome je Osnovni sud zaključio da je predmetni ugovor pravo ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo od svog nastanka pa nadalje, jer je suprotan odredbi člana 26 i 28 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno odredbi člana 103 citiranog zakona. Dakle, kako je pravno ništav predmetni ugovor, Osnovni sud je dalje zaključio da su ništavi i svi pravni poslovi koji su kasnije nastali na osnovu ovog ugovora, dakle kupoprodajni ugovor zaključen 13. marta 2002. godine i ugovor zaključen 13. decembra 2005 godine između pravnih prednika apelanta kao prodavaca s jedne strane i drugotuženog i trećetužene odnosno četvrotužene i petotužene s druge strane.

17. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 103 i 104 ZOO propisano, da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, kao i da je u slučaju ništavosti propisana obostrana i istovremena restitucija, koja znači uspostavljanje u imovini ugovornih strana onog stanja koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora. Dakle u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenje sudske odluke, ukoliko zakonom što drugo nije određeno. U vezi s tim Osnovni sud je obavezao apelanta kao prvotuženog da tužiocima isplati iznos od 23.145,00 KM na ime vrijednosti zamijenjenih nepokretnosti. Shodno navedenom Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

18. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 039019 12 Gž od 12. aprila 2013. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i presudu Osnovnog suda od 16. oktobra 2012. godine potvrdio. Takođe je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.125,00 KM.

19. Okružni sud je osporenu presudu ispitao u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenivši da su neosnovani navodi tuženih da je pobijana presuda zahvaćena povredama odredbe člana 209 ZPP-a, a u vezi sa članom 191 stav 4 citiranog zakona. S tim u vezi Okružni sud smatra da je prvostepeni sud u osporenoj presudi naveo činjenične razloge zasnovane na brojnim izvedeni dokazima (iskazima svjedoka predloženih kako od strane tuženih tako i tužioca kao i iskazima parničnih stranaka), za koje je dao pravne razloge zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog prava. Smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazima tužioca i svjedoka (komšija čije se kuće nalaze u blizini kuće tužioca), koji su u svojim iskazima naveli, da su prije zaključenja ugovora prvotužiteljice sa pravnim prednicima apelanta kao prvotuženog, ubijeni brojni građani hrvatske nacionalnosti u Banjoj Luci, između ostalih Zlatko Mandić, Jure Barišić i drugi. Nadalje je navedeno da su saslušani svjedoci bili svjedoci čak i fizičkih napada pravnog prednika apelanta (apelantovo oca), kao i samog apelanta, koji je kao pripadnik Vojske Republike Srpske uniformisan i naoružan u više navrata dolazio u kuću prvotužiteljice, i prisilom čak i fizičkim napadima zahtijevao da sa njegovim prednicima zaključi predmetni ugovor. Istaknuto je da su sve te okolnosti kod prvotužiteljice izazvale opravdan strah za život nje i njene djece, odnosno živote članova njene najbliže porodice, te koje okolnosti su uticale na njenu volju da pod prisilom i „na neviđeno“ sa pravnim prednicima apelanta kao prvotuženog svoje nepokretnosti u Banjoj Luci zamjeni za nepokretnosti koje su se nalazile u Republici Hrvatskoj. Na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja Okružni sud smatra ispravnim postupanje prvostepenog suda koji je shodno odredbi čl. 103, a u vezi sa članom 26 i čl. 28 ZOO, zaključio da je ništav predmetni ugovor, budući da je zaključen uz odsustvo slobodne i ozbiljne volje prvotužiteljice. Osim toga Okružni sud je zaključio, s obzirom da je predmetni ugovor ništav, da pravni prednici apelanta nisu mogli kupoprodajnim ugovorom na drugotuženog i trećetuženu, odnosno četvrtotuženu i petotuženu prenijeti više prava nego što su sami imali, pa smatraju da je ispravno odlučenje prvostepenog suda da su i navedeni ugovori ništavi shodno članu 103 ZOO a u vezi sa čl. 3 stav 1 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). U tom smislu takođe smatra da je pravilan stav pravostepenog suda, „istovremene i potpune restitucije“ shodno članu 104 stav 1 ZOO, koji podrazumijeva da svaka strana vrati drugoj ono što je na osnovu ništavog ugovora dobila, a ako to nije moguće da da odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Dalje, Okružni sud smatra da je ispravan stav prvostepenog suda kada je obavezao apelanta kao prvotuženog da zbog nemogućnosti vraćanja dijela nepokretnosti na kojima su četvrtotužena i petotužena sagradile stambeni objekat, čija vrijednost je višestruko veća od vrijednosti nepokretnosti, zbog čega je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da u ovom dijelu restitucija nije moguća slijedom čega je apelant obavezan da tužiocima isplati iznos od 23.145,0 KM. Odluku o troškovima parničnog postupka Okružni sud je donio na osnovu odredbe čl. 386 stav 1. i čl 387 ZPP.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 039019 13 Rev odbijena je revizija apelanta i ostalih tuženih izjavljena proti Presude Okružnog suda od 12. aprila 2013. godine

21. Suprotno revizionim navodima apelanta kao prvotuženog, da je pravotužiteljica predmetni ugovor zaključila sa njegovim pravim prednicima zbog ratnih okolnosti na ovom području 1992. godine, a ne iz razloga što je na nju vršen pritisak, Vrhovni sud je zaključio da apelant kao prvotuženi svojim navodima nije uspio dokazati da je zbog ratnih dešavanja, prvotužiteljica svojom voljom pristala na razmjenu nepokretnosti sa njegovim prednicima. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da smatra da su nižestepeni sudovi ovakav stav ispravno obrazložili pozivajući na odredbu čl. 26, 28 i 103 ZOO, za koje odlučenje smatra da su dali jasne i valjane razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je takođe odbio kao neosnovane revizione navode tuženih, da ništavost predmetog ugovora ne može biti od značaja na naknadno zaključene kupoprodajnih ugovora, koji su pravni prednici apelanta zaključili sa drugotuženim i trećetuženom 13. marta 2002. godine i sa četvrtotuženom i petotuženom 13. decembra 2005 godine. Prema tome po ocjeni Vrhovnog suda ništavost predmetnog ugovora ima za posljedicu ništavost svih kasnije zaključenih ugovora proizašlih iz takvog ugovora. Dalje, Vrhovni sud smatra da je odluka o restituciji nižestepenih sudova (član 104 ZOO) takođe uosnovena na zakonu. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuju tuženi u reviziji, kao ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241 a u vezi sa članom 456 a) ZPP-a, pa je primjenom odredbe člana 248 citiranog zakona odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Po mišljenju apelanta tokom postupka je nesporno dokazano da je prvotužiteljica svoju volju za zaključenje predmetnog ugovora slobodno izrazila bez pritisaka, što proizilazi iz ponašanja, jer je ugovor ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci 4. marta 1993. godine, a u opštini Daruvar 15. marta 1993. godine. Navedeno, kako ističe, ukazuje da na prvotužiteljicu nije vršena prisila da izvrši zamjenu svojih nepokretnosti za nekretnine njegovih prednika, jer su tužioci i pravni prednici apelanta nakon zaključenja predmetnog ugovora stupili u posjed spornih nepokretnosti, a potom se u zemljišnim knjigama uknjižili kao vlasnici istih. Takođe ističu da se dobrovoljnost za zaključenje ugovora ima tumačiti s aspekta odnosa ugovornih strana u opštoj (ratnoj) situaciji, što kako ističe proizilazi iz činjenice da je prvotužiteljica tužbu sudu podnijela tek 2002. godine, tj. devet godina nakon zaključenja ugovora.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena prava apelanta na koja se poziva u apelaciji niti je primjena materijalnog prava u osporenim presudama bila proizvoljna.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1)Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2)Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. Posledice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište, ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 039109 od 24. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. avgusta 2014. godine a apelacija je podnesena 10. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

33. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

35. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata. Tako je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 455/09 izrazio sljedeći stav: „... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizilazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.

36. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da i ovaj predmet, takođe, pokreće pitanje ništavosti predmetnog ugovora o prometu nepokretnosti zaključenog u toku rata. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance prihvatili kao osnovan tužbeni zahtjev tužioca usmjeren na utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora. U obrazloženjima osporenih odluka redovni sudovi su dali detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno ZOO, a Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u toku postupka pred redovnim sudovima utvrđeno postojanje posebnih okolnosti koje su uticale na izražavanje slobodne volje prvotužiteljice zbog čega su redovni sudovi zaključili, da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103 ZOO, te s tim u vezi, suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključili da su bez pravnog dejstva i svi naknadno zaključeni pravni poslovi zasnovani na tom ništavom ugovoru. Naime, redovni sudovi su ocjenom provedenih dokaza koje su prezentovali u obrazloženjima svojih odluka (prvenstveno iskaza saslušanih svjedoka, parničih stranaka) zaključili da su na strani prvotužiteljice postojale mane volje prilikom zaključivanja predmetnog ugovora (utvrđeno da je apelant više puta u uniformi i sa naoruženjem dolazio u kuću tužioca tražeći da mijenjaju nekretnine a kad tužiteljica nije pristala da ju je apelat fizički napao, da je to kod nje izazvalo strah zbog čega se sa četvrtotužiocem skrivala kod roditelja i kod drugog poimenično navedenog lica). U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da apelant kao prvotuženi u toku postupka pred redovnim sudovima ničim nije doveo u pitanje činjenično utvrđenje sudova da su u konkretnom slučaju utvrđene posebne okolnosti koje su uticale na izražavanje slobodne volje prvotužiteljice da zaključi predmeti ugovor. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelant kao prvotuženi u toku postupka nije ponudio dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizašao zaključak da je volja prvotužiteljice u vrijeme zaključenja predmetog ugovora bila slobodno izražena. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze i na osnovu toga zaključili da su tužioci dokazali postojanje konkretnih okolnosti koje su uticale na autonomiju volje prvotužiteljice za zaključenje predmetnog ugovora, a da, apelant i ostali tuženi nisu dokazali suprotno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno u smislu utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava zbog čega smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno ukazao da ponašanje ugovornih strana nakon zaključivanja ugovora nije od značaja za utvrđenje ništavosti ugovora budući da se ništavost utvrđuje prema okolnostima koje su pstojale u vrijeme zaključenja ugovora. Navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u cjelosti korespondira stavu Ustavnog suda o istom pitanju (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 54), zbog čega se u cjelosti pokazuju irelevantnim navodi apelanta da je prvotužiteljica tužbu sudu podnijela tek 2002. godine, tj. devet godina nakon zaključenja ugovora

37. Osim toga Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu da su nespornim utvrdili da su kod prvotužiteljice postojale mane volje kod zaključivanja ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog 1993. godine, eksplicitno pojasnili da su i naknadno zaključeni ugovori kojim su pravni prednici apelanta dio zamijenjenih nepokretnosti prodali drugotuženom i trećetuženoj 2002. godine, odnosno i četvrtotuženoj i petotuženoj 2005. godine takođe ništavi „jer ništavost ugovora o razmjeni nepokretnosti ima za posljedicu ništavost svih kasnijih ugovora nastalih iz takvog ugovora“. Nadalje Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uz pozivanje na relevantnu odredbu člana 104 ZOO, koja regulira posljedice ništavosti odnosno obavezu vraćanja onog što je primljeno na osnovu ništavog ugovora, obrazložili zašto su apelanta obavezali da u nemogućnosti vraćanja dijela nepokretnosti tužiocima (na kojim su drugotuženi i trećetužena sagradili objekat višestruko veće vrijednosti od vrijednosti zemljišta) isplati precizirani novčani iznos. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda kada su redocvni sudovi udovoljuli tužbenom zahtjevu tužioca primjenom relevantnih odredbi ZOO.

38. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu svojih pravnih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. U vezi sa ostalim navodima apelanta, koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/ 3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih presuda nema ničega što bi ukazalo da su navedene presude uosnovene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4433/14 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio