Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4291/16 (V. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4291/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4291/16, rješavajući apelaciju Veska Budinčića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vesko Budinčić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 026545 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesko Budinčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubinja, kojeg zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 026545 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će privremeno staviti van snage osporenu presudu Okružnog suda, u djelu naknade troškova parničnog postupka, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (M. U.) da isplati apelantu određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

2. Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant predao 10.000,00 evra svjedoku A. S. i da je svjedok potpisao "primitak" da je taj novac primio, stoga je prvostepeni sud zaključio da su parnične stranke zaključile ugovor o zajmu iz čl. 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u kome nije određen rok za vraćanje zajma, pa je smatrao da je tuženi bio dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka iz čl. 562. st. 2. ZOO. Dalje se navodi, da je tuženi tvrdio, u odgovoru na tužbu, da je obavio telefonski razgovor sa apelantom pitajući ga da li je u mogućnosti da obezbijedi pozajmicu za firmu "Neimarstvo" a.d Trebinje, a da je pozitivan odgovor apelanta, također telefonski, saopštio direktoru firme "Neimarstvo" a.d. Trebinje, te da je tuženi tvrdio i da nije učestvovao u realizaciji pozajmice, da nije primio novac, kao i da nije davao ovlaštenja bilo kome da se zadužuje u njegovo ime. Okružni sud konstatuje, da je sporno je li tuženi zajmoprimac ili je zajmoprimac preduzeće "Neimarstvo" a.d. Trebinje, te da prvostepeni sud sasvim pogrešno zaključuje u obrazloženju pobijane presude da "nije od važnosti za ovu presudu da li je zajam tuženi uzimao za sebe lično ili za firmu“. Okružni sud navodi, da je upravo odlučna činjenica da li je sporni iznos novca apelant pozajmio tuženom lično ili preduzeću "Neimarstvo" a.d. Trebinje, jer od utvrđenja te činjenice zavisi ko je pasivno legitimisan u konkretnoj parnici. U obrazloženju odluke, Okružni sud naglašava, da među parničnim strankama nije sporno da je apelant predao sporni iznos novca svjedoku A. S. i da je ovaj svjedok potpisao ispravu zvanu "primitak" da je taj novac primio od apelanta, da je taj svjedok ponovo saslušan na raspravi pred drugostepenim sudom, da je kazao da je novac predao u finansijsku službu "Neimarstvo" Trebinje, da je posebno pojasnio, s obzirom da je to sve bilo davno, da se ne sjeća detalja oko predaje novca, pa se uopšte ne sjeća kome je novac o kome se vodi spor predao. Saslušani svjedok R. T. koji je bio direktor preduzeća "Neimarstvo" u svom iskazu je naveo da mu je poznato da je sporni novac dat „Neimarstvu“ na ime određenih troškova. Također je i svjedok M. B., direktor finansijske službe "Neimarstva" a.d. Trebinje, u svom iskazu izjavio da je sporni iznos donesen i upotrijebljen za potrebe "Neimarstva" Trebinje i sa tim novcem "tuženi nema ništa". Okružni sud ističe, da iz iskaza trojice saslušanih svjedoka proizlazi da oni tvrde da je sporni novac predat preduzeću "Neimarstvo", a ne tuženom. Apelant je u svom iskazu kazao da ga je tuženi pozvao telefonom i pitao da mu posudi 20.000,00 evra, ali da mu je on rekao da ima samo 10.000,00 evra, da je tvrdio da mu je tuženi kazao da mu novac treba "za kupovinu nekih akcija". Međutim, po ocjeni Okružnog suda, tužilac nije dokazao, a što je bio dužan u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, tvrdnju da je sporni iznos novca dao svjedoku A. S. kao zajam tuženom, a ne preduzeću "Neimarstvo" čiji je većinski vlasnik bio tuženi. Naprotiv, tuženi je dokazao da je od apelanta tražio sporni iznos novca za preduzeće "Neimarstvo", te da je taj novac svjedok A. S. predao u preduzeće "Neimarstvo", koju činjenicu je potvrdio ne samo taj svjedok nego i direktor preduzeća "Neimarstvo" R. T. i finansijski direktor M. B.. Prema tome, Okružni sud smatra, da iz izvedenih dokaza proizlazi da tuženi nije zajmoprimac nego "Neimarstvo" a. d. Trebinje i ono je pasivno legitimisano u konkretnoj parnici.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4291/16 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio