Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/14 (A. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Troškovi postupka
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2637/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2637/14, rješavajući apelaciju Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Ramića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 038694 14 Kž od 9. aprila 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 038694 12 K od 21. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 5. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 038694 14 Kž od 9. aprila 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 038694 12 K od 21. marta 2014. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 038694 12 K od 21. marta 2014. godine određeno je da se apelantu na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog D.R. u predmetu tog suda broj 96 0 K 038694 12 K isplati iznos od 10.704,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant dostavio tom sudu zahtjev za naknadu troškova odbrane po službenoj dužnosti u navedenom predmetu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelantu, na ime odbrane po službenoj dužnosti, pripada iznos od 10.704,00 KM u skladu sa odredbama člana 31. stav 1., člana 33. i člana 37. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka). Pri tome, Osnovni sud je naveo da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti, te da je stoga apelantov zahtjev u tom dijelu neosnovan.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 038694 14 Kž od 9. aprila 2014. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da u Odluci o naknadi troškova krivičnog postupka, koju primjenjuju sudovi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u glavi IX, kojom su uređene nagrade i nužni izdaci branioca po službenoj dužnosti, nije predviđena mogućnost da se braniocu po službenoj dužnosti odredi i isplati PDV koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za učešće u odbrani optuženog. S obzirom na to da Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka ne uređuje pitanje uvećanja nagrade branioca po službenoj dužnosti za porez, koji je on kao poreski obveznik dužan platiti, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio takav apelantov zahtjev. Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, na koji se pozvao apelant, jer taj zakon nije primjenjiv na predmetnu situaciju.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, tako da je umjesto nagrade u iznosu od 10.704,00 KM (koliko bi u konačnici pripalo advokatu koji nije obveznik PDV-a), ostvario nagrade u nižem iznosu, to jest u iznosu koji predstavlja razliku između dosuđene nagrade na ime zastupanja i isplaćenog PDV-a. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, što se posebno odnosi na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. tog zakona. Osim toga, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a i u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. tačke h) Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka jer se u konkretnom slučaju radi o nužnom izdatku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV, uz obrazloženje da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom odlukom nije propisano da se iznos nagrade, koja pripada braniocu po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, kako su to jasno ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u vezu Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3262/13 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/14 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio