Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4294/16 (Š. N.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4294/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4294/16, rješavajući apelaciju Štefice Nedić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Štefica Nedić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 039477 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Štefica Nedić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tolise, koju zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnijela je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 039477 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelantica je obavezana da naknadi troškove postupka tužiteljicama (M. N., M. I. i L. M.) u ukupnom iznosu od 110,40 KM.
2. Kantonalni sud navodi, da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud donio odluku, kao u izreci prvostepene presude, iz razloga što su se parnične stranke na pripremnom ročištu odrekle (tužiteljice), odnosno povukle (apelantica) svoje tužbene zahtjeve, odnosno protivtužbeni zahtjev, kada su tražile i istaknule svoje troškove postupka. Dalje se navodi, da se u obrazloženju prvostepene presude točno navodi, da su tužiteljicama priznati troškovi, koji se prema članu 27. Advokatske tarife uvećavaju za 40% zbog zastupanja više stranaka, koji ukupno iznose 672,00 KM, a da je apelantici prvostepeni sud priznao troškove u iznosu od 561,60 KM. Okružni sud konstatuje, da je prvostepeni sud ovako utvrđene troškove, uz prebijanje, pravilno utvrdio da apelantica naknadi tužiteljicama razliku iznosa od 110,40 KM. Također se navodi, da prvostepeni sud pravilno navodi zašto nije usvojio tražene troškove parničnih stranaka radi odlučivanja o mjeri osiguranja, uz isticanje činjenice da tim rješenjem ni jedna stranka nije obvezana na troškove, a protiv istog nije izjavljivana žalba pa je isto postalo pravosnažno. Po ocjeni Kantonalnog suda, nije osnovan apelanticin žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku F BiH, kao i navod da u konkretnom slučaju tužiteljice treba da naknade sve troškove kao stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu, a iz razloga što prvostepeni sud pravilno obrazlaže da se tužiteljice odriču od svog tužbenog zahtjeva, a također i apelantica povlači svoj protivtužbeni zahtjev, koje povlačenje nije uslijedilo nakon udovoljenja zahtjeva od strane tužiteljica. Kantonalni sud naglašava, da u takvoj situaciji prvostepeni sud pravilno utvrđuje sve nastale troškove parničnih stranaka, vrši prebijanje istih i utvrđuje razliku. Kantonalni sud zaključuje, da se apelantica pogrešno poziva na rješenje iz drugog postupka, gdje je apelantica tužiteljica a tužena L. M. (jedna od tužiteljica), kada je utvrđeno smetanje posjeda od tada tužene L. M. i kada je ista obvezana na isplatu troškova tadašnjoj tužiteljici-apelantici, jer u konkretnom slučaju prvostepeni sud spornu odluku o troškovima nije donio samo na temelju utvrđivanja krivnje, za vođenje postupka neke od parničnih stranaka (kako to pogrešno elaborira punomoćnik apelantice), nego odluku donosi uz priznanje opravdanih troškova obadviju stranaka i utvrđivanje razlike tih troškova.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman