Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-248/14 (M.B. i Z.B.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-248/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 248/14, rješavajući apelaciju M. B. i Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. i Z. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 024819 13 Gž 2 od 6. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 024819 09 P od 8. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. i Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantice ili apelantica M. B. i apelantica Z. B.), koje zastupa Jozo Barišić, advokat iz Dervente, podnijele su 12. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 024819 13 Gž 2 od 6. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 024819 09 P od 8. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda te od učesnika u postupku, tužiteljica Vere Dizdarević, Mirjane Cerić, Nede Pozderac i Slavice Kapetanović (u daljnjem tekstu: tužiteljice ili tužiteljice V. D., M. C., N. P. i S. K.), zatraženo je 23. marta 2015. godine i 3. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud te tužiteljice N. P., V. D. i M. C. su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. aprila 2015. do 17. novembra 2016. godine, dok tužiteljica S. K. nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U toku ostavinskog postupka iza preminulog I. B., Osnovni sud je donio Rješenje broj 84 0 O 023830 09 O od 10. augusta 2009. godine kojim je ostavinski postupak prekinuo, a tužiteljice su upućene da pred nadležnim sudom pokrenu parnicu radi utvrđivanja da nekretnine pobliže opisane u tom rješenju (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) ne ulaze u zaostavštinu. Tužiteljice su, 25. septembra 2009. godine, pokrenule parnični postupak protiv tuženih apelantica te D. B. i M. B. (kao trećetužene i četvrtotuženog, koji su unuci preminulog I. B.) radi utvrđenja u kojem su postavile tužbeni zahtjev da se utvrdi da u sastav zaostavštine preminulog I. B. ne ulazi dio od 8/35 dijela spornih nekretnina dok su u toku postupka i apelantice postavile protivtužbeni zahtjev kojim su tražile da se utvrdi da su kao zakonski nasljednici iza preminulog I. B. „po osnovu održaja i zakonskog prava nasljeđivanja“ stekle pravo vlasništva sa dijelovima od po 1/3 spornih nekretnina, što su tužiteljice dužne priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za zk. prijenos“.
6. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 024819 09 P od 8. novembra 2012. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 024819 13 Gž 2 od 6. novembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljica te je utvrđeno da u sastav ostavine (zaostavštine) preminulog I. B. ne ulazi 8/35 dijela spornih nekretnina (tačka I-1. izreke presude); da su tužiteljice suvlasnice tih dijelova u omjerima pobliže navedenim u izreci presude, te da su ovlaštene da na osnovu presude postignu upis ovog svog prava suvlasništva i suposjedništva na svoja imena i u svoju korist u navedenim omjerima, uz istovremeno brisanje suvlasničkog i suposjedničkog dijela od 8/35 sa imena posjednika, sada preminulog I. B. (tačka I-2, I-3 i I-4 izreke presude). Istom presudom (tačka II izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su po osnovu održaja stekle pravo suvlasništva, od po 1/3 dijela spornih nekretnina.
7. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je Opštinski sud u Derventi u ostavinskom postupku vođenom povodom raspravljanja zaostavštine Ilije B., donio Rješenje broj O 19/74 od 24. januara 1975. godine. Tim rješenjem su na spornim nekretninama, kao nasljednici proglašeni njegova supruga Marija B., kći Milica S., kći Ana N. i sin – sada preminuli I. B., dok su tužiteljice N. P. i S. K., koje su također kćerke Marije B. i Ilije B., tom prilikom svoj nasljedni dio ustupile bratu – preminulom I. B. Slijedom toga, preminuli I. B. je postao vlasnikom 4/7 dijela spornih nekretnina, a njegova majka i dvije sestre su postale vlasnicama sa po 1/7 dijela tih nekretnina. Također, tim rješenjem je određeno da će se na dijelovima nasljednica Ane N. i Milice S. uknjižiti pravo doživotnog uživanja u korist njihove majke Marije B.
8. Navedeno je da su apelantica Z. B. supruga, a apelantica M. B. kći preminulog I. B. dok su tužiteljice V. D. i M. C. pravne sljednice umrle im majke Ane N. (sestre preminulog I. B. i unuke Marije B.), a tužiteljice N. P. i S. K. su kćerke Marije B. i Ilije B., odnosno sestre preminulog I. B. Utvrđeno je da je Marija B. preminula 15. februara 1993. godine i poslije njene smrti nije vođen ostavinski postupak, a Ana N. 31. januara 2001. godine i poslije njene smrti su Rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj 1010/01 od 4. jula 2001. godine, tužiteljice V. D. i M. C. proglašene njenim jedinim nasljednicama.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz dokaza proizlazi da nakon provedenog ostavinskog postupka iza Ilije B. nije izvršena fizička dioba spornih nekretnina, niti je Marija B. raspolagala svojim idealnim dijelom za života; da su tužiteljice V. D. i M. C. jedine nasljednice majke Ane N., pa su momentom njene smrti, postale vlasnici njene imovine koja se sastoji od dijela spornih nekretnina. Slijedom toga, Osnovni sud je utvrdio da tužiteljicama V. D. i M. C. po osnovu naslijeđa iza umrle bake Marije B. pripada 1/35 dijela nekretnina na kojim je ona proglašena za nasljednika iza Ilije B., dok bi tužiteljicama N. P. i S. K. po osnovu naslijeđa iza umrle majke Marije B. pripala po 1/35 dijela tih nekretnina.
10. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da u sastav zaostavštine preminulog I. B. ne ulazi 8/35 dijela nekretnina u navedenim posjedovnim listovima, a koje dijelove bi tužiteljice naslijedile iza umrle majke i bake, pa je primjenom odredaba člana 23. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ broj 124/08) i čl. 9. i 10. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ broj 3/09), odlučio kao u stavu I izreke prvostepene presude.
11. Dalje, Osnovni sud je, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelantica, naveo da je na osnovu nespornih navoda i provedenih dokaza utvrdio da je preminuli I. B. bio posjednik spornih nekretnina od 1981. godine; da ne postoje podaci o pravnom osnovu za upis njegovog prava posjeda; da je u posjedu spornih nekretnina bio zajedno sa svojim pravnim prednikom, ocem Ilijom B., a nakon njegove smrti sa majkom Marijom B. neprekidno od 1972. do 1992. godine, tj. do početka rata kada su izbjegli u Slavonski Brod, gdje je Marija. B. umrla 1993. godine i da je imala pravo doživotnog uživanja suvlasničkih dijelova nekretnina koje su po osnovu naslijeđa dobile njene kćeri Milica i Ana, a da je darovnim ugovorom parcelu oranicu „ Zečevicu“ darovala kćerki Milici; da je preminuli I. B. za života bio svjestan da je u posjedu svih nekretnina, a da na istim nije jedini vlasnik jer vlasnička prava na njima polažu i njegova majka i sestre, koje pravo im nije ni osporavao, da je preminuli I. B. priznao tužiteljicama i pravo na nasljedni dio iza njihove majke i obećao stanje u katastru ispraviti što nije učinio za života, da je pravni prednik apelantica bio u posjedu spornih nekretnina kako svog suvlasničkog dijela, tako i suvlasničkog dijela njegove majke Marije B. i sestara Ane N. i Milice S. zajedno sa majkom od 1972. do 1992. godine, a zatim nakon rata kada se vraća u posjed istih koji traje do njegove smrti 2007. godine; da je pravni prednik apelantica znao da je Rješenjem o nasljeđivanju iza oca postao vlasnikom 4/7 dijela nekretnina, a da su njegova majka i dvije sestre postale vlasnicama sa 1/7 dijela nekretnina. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da pravni prednik apelantica nije bio zakonit niti savjestan posjednik spornih nekretnina da bi na istim stekao pravo vlasništva održajem, niti je takav posjed apelantica nakon njegove smrti od 2007. godine, zbog čega je primjenom člana 58. Zakona o stvarnim pravima odbio njihov tužbeni zahtjev.
12. Okružni sud je u svojoj odluci istakao da, po njegovoj ocjeni, žalbenim navodima apelantice nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer su u njenom obrazloženju dati dovoljno jasni činjenični i pravni razlozi za odlučenje. Ocijenjeni su neosnovanim navodi kojima se ukazuje da majka, odnosno baka tužiteljica nikada nije bila u faktičkom posjedu spornih nekretnina, jer je živjela u svojoj kući, a ne u zajednici sa svojim sinom, preminulim I. B., te da je njen sin obrađivao sporne nekretnine a ne Marija B. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka kako tužilačke tako i strane apelantica, da je Marija B. radila uobičajene poslove koji se rade na selu, pa je kao starija žena obavljala poslove hranjenja živine i stoke, te obrađivala vrt, dok su teže poslove obavljali sin i snaha, a da je u obradi zemlje kasnije korištena mehanizacija. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, iako je Marija B. živjela u kući odvojeno od svog sina – preminulog I. B., to ne znači da nije bila u faktičkom posjedu spornih nekretnina koje su bile predmet nasljeđivanja 1975. godine, a imajući u vidu da fizička dioba istih nije nikada izvršena da bi se znalo kome pripada koji dio nekretnina.
13. Osim toga, ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da je Marija B. za života raspolagala sa svojim nasljednim dijelom tako što je isti poklonila svojoj kćerki Milici S., jer iz sadržaja spisa proizlazi da je nekretninu, koja je bila predmet ugovora o poklonu, Marija B. poklonila svojoj kćerki, a da se ta imovina odnosi na nasljedni dio koji je Milica S. naslijedila po Rješenju iz 1975. godine s tim da ga je tada, 1975. godine, dala na doživotno uživanje svojoj majci. Kako je Marija B. imala pravo doživotnog uživanja te nekretnine, to je za vrijeme aviosnimanja nekretnine koja je predmet ugovora o poklonu, ista upisana na Mariju B. pa je ona mogla raspolagati njom, zbog čega su neosnovani i žalbeni navodi kojim se ukazuje da nema objašnjenja kako je Marija bila upisana na spornoj nekretnini koja je bila predmet ugovora o poklonu. Uostalom, kako je istakao Okružni sud, da se ne radi o naslijeđenoj imovini Marije B., upućuje i činjenica da Milica S. nije pokrenula ovu parnicu zajedno sa ostalim tužiteljicama iako je i ona nasljednik spornih nekretnina u dijelu od 1/7, već je upravo imovina koju je ona naslijedila bila predmet ugovora o poklonu.
14. Ukazano je da je Osnovni sud pravilno zaključio i da pravni prednik apelantica nije bio zakonit i savjestan posjednik da bi sporne nekretnine stekao putem održaja, jer iz iskaza tužiteljica kojim je sud poklonio vjeru jasno proizlazi da je prednik apelantica znao da sporne nekretnine nisu njegove jer im za života uopće nije osporavao pravo na njihov nasljedni dio, te da je obećao da će stanje u katastru ispraviti, ali to se nije dogodilo za njegovog života. Također, nije bio ni zakonit imajući u vidu da je prema Rješenju o nasljeđivanju iz 1975. godine, prednik apelantica naslijedio sporne nekretnine u dijelu od 4/7. To što pravni prednik nije znao koji dio spornih nekretnina pripada kojem od nasljednika pa da je sve držao u faktičkom posjedu, ne može utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je znao da nije vlasnik cijelih nekretnina već samo idealnog dijela od 4/7, zbog čega je i po ocjeni Okružnog suda bio nesavjestan. S obzirom na navedeno, neosnovani su svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da je prednik tuženih bio savjestan i zakonit posjednik predmetnih nekretnina.
15. Osim toga, Okružni sud je ukazao i na odredbe člana 162. stav 1. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, kojima je propisano da pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva, pa su neosnovani žalbeni navodi kojim se ukazuje da je potraživanje tužiteljica zastarjelo ukazujući na određenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuju da je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica mada su sporne nekretnine bile u posjedu preminulog I. B. od 2. maja 1972. godine, tj. od smrti njegova oca Ilije B. do njegove smrti (2007. godine). Navode da su provedenom ostavinskom Raspravom Opštinskog suda u Derventi broj O 19/74 od 24. januara 1975. godine za nasljednice proglašene i pravne prednice tužiteljica, ali one, kao i tužiteljice kao njihove nasljednice, nikada nisu stupile u posjed predmetnih nekretnina, niti su tražile izdvajanje zaostavštine, sve do podnošenja tužbe 2009. godine, a nakon smrti preminulog I. B. Ukazuju na odredbe člana 144. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ broj 20/55 i „Službeni list SFRJ“ broj 42/65) koje su identične odredbama člana 142. stav l. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80). Smatraju da je preminuli I. B., bio savjesni držalac zaostavštine od 2. maja 1972. godine, godine u smislu pomenute zakonske odredbe pošto je nedijeljen posjed stekao na osnovu odluke suda, konkretno nasljeđivanjem. Ukazuju da je desetogodišnji rok iz spomenute zakonske odredbe istekao 2. maja 1982. godine, te da je sud trebao konstatirati da su pravne prednice tužiteljica, njihove majke, 2. maja 1982. godine izgubile pravo da zahtijevaju zaostavštinu, jer je po isteku tog roka nastupila je zastarjelost prava pravnih prednika tužiteljica da traže zaostavštinu. Kako je tužba podnesena tek 25. septembra 2009. godine tužbeni zahtjev tužiteljica je trebalo odbiti. U tom smislu sudovima je prezentirano i stajalište Vrhovnog suda Republike Srpske iz Presude broj 118-0-Rev- 06-000 537 od 14. augusta 2008. godine. Ističu da se Okružni sud poziva na Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske iz 2009 godine, prema kojem pravo nasljednika da traži zaostavštinu ne zastarijeva i tako retroaktivno uvodi u primjenu pravne situacije koje su nastale 1972. godine i trajale sve do donošenja novog Zakona o nasljeđivanju iz 2009. godine, što je protivno Ustavu Republike Srpske, BiH i Evropskom pravu. Nadalje, s obzirom daje nesporno preminuli I. B. bio u posjedu predmetnih naslijeđenih nekretnina u cijelosti od smrti oca Ilije B., od 2. maja 1972. godine do svoje smrti 2007. godine, dakle, više od 20 godina, ukazuju da je, kao savjestan posjednik i po tom osnovu postao vlasnik dijela nekretnina koje traže tužiteljice od njegovih nasljednika. Navode da Osnovni sud i Okružni nekritički prihvaćaju stavove tužiteljica da se radi o nepoštenom posjedu i da pravni prednik apelantica, preminuli I. B., nije postao vlasnik nekretnina koje je uživao od 1972. godine pa sve do njegove smrti, tj. više od 35 godina i za koje je uredno plaćao porez. Navode da je 28 godina, tj. od 1981. godine od izlaganja po izvršenom aviosnimanju, preminuli I. B. bio upisan u katastar nekretnina kao posjednik, za koji upis su tužiteljice znale i nikada ga nisu osporavale. Sudovi ne daju u obrazloženjima svojih odluka odgovor zašto je preminuli I. B. nepošten posjednik. Štaviše, smatraju da i kada bi se preminuli I. B. tretirao kao nepošteni posjednik, a nije, opet je nastupila apsolutna zastarjelost prava na traženje predaje zaostavštine u roku od 20. godina. II.Odgovor na apelaciju
17. Osnovni sud je istakao da u postupku provedenim pred tim sudom nije bilo povreda prava na koja se apelantice pozivaju.
18. Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi dati u apelaciji, s obzirom da su u obrazloženju presude tog suda od 6. novembra 2013. godine dati jasni razlozi za donošenje odluke.
19. Tužiteljice su u svojim odgovorima, između ostalog, ukazale da je nasuprot činjenicama istaknutim u apelaciji predmet navedenog postupka i samog tužbenog zahtjeva nije bio zahtjev za „izdvajanje zaostavštine i predaju u posjed“, a kako to netačno i protivno nižestepenim presudama tvrde i navode apelantice, već utvrđenje da u ostavinu iza preminulog I. B. ne ulazi tamo navedeni suvlasnički dio nekretnina i utvrđenje prava vlasništva tužiteljica nasljeđivanjem. Stoga je neosnovan prigovor u vezi s primjenom Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SFRJ“ br. 29/55, 42/65), jer taj Zakon nije mjerodavan za rješenje spornog odnosa među strankama, a niti odredbe njegovog člana 144. Ukazano je da osporene odluke sadrže sasvim dovoljno razloga, objašnjenja i dokaza zbog kojih sudovi utvrđuju i zaključuju da pravni prednik apelantica nije bio zakonit i savjestan posjednik, štaviše da se radilo o nezakonitom i nesavjesnom posjedu. Naglasile su da presuda Okružnog suda sadrži sasvim dovoljno razloga i objašnjenja zašto se odbija žalba apelantica, kao i suštinske razloge zbog kojih je taj sud potvrdio presudu Osnovnog suda, a to i bez obzira, te neovisno o članu 144. Zakona o nasljeđivanju, budući predmet spora niti nije bilo „izdvajanje iz zaostavštine i predaja u posjed“.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80; na osnovu člana 12. Ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi:
Član 126. stav 1.
(koji odgovara članu 128. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine) Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.
Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Član 142.
(koji odgovara članu 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine) Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentarne nasljednike od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarjeva za dvadeset godina.
21. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/09), u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Prvi nasljedni red (1)Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov supružnik.
(2)Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Član 10.
Pravo predstavljanja Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostaviočeva, na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca, praunučad ostaviočeva, na jednake dijelove i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih.
Član 162.
Nezastarivost prava na zahtijevanje zaostavštine (1)Pravo nasljednika da zahtjeva zaostavštinu ne zastarjeva.
(2)Time se ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja.
Član 146.
Smrt i proglašenje lica za umrlog (1)Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.
(2)Isto djejstvo ima i proglašenje lica za umrlo.
22. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 28. st. 2., 4. i 5.
Savestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
Savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa.
Član 30. stav 2.
U vrijeme potrebno za održaj uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savjesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savjesni držaoci. Član 72. st. 2. i 3.
Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savjesnost državine se pretpostavlja.
23. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 [od 27. decembra 2008. godine], 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje svojine Član 23. st. 1. i 5.
(1)Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
(5)Nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. Sticanjem prava svojine nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno posebnim zakonom ili koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.
Sticanje održajem Član 58. st. 1., 2. i 6.
(1)Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2)Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(6)Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.
Stupanje na snagu Član 357.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a počet će se primjenjivati dana 1. jula 2009. godine.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 84 0 P 024819 13 Gž 2 od 6. novembra 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, punomoćnik apelantica je osporenu presudu primio 14. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantice pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja postojanja prava su/vlasništva, to jest, da određena imovina ne ulazi u sastav zaostavštine, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelantica i tužiteljica, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.
32. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju jer je prema njihovom stavu, nastupila zastarjelost za postavljanje tužbenog zahtjeva za „izdvajanje zaostavštine“ te iz razloga što u obrazloženjima svojih odluka, redovni sudovi nisu dali odgovor zašto je preminuli I. B. nepošten posjednik te samim tim zašto je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su apelantice supruga i kći preminulog I. B., te da se u toku ostavinskog postupka iza ostavioca pojavio spor oko toga šta ulazi u sastav njegove zaostavštine, budući da su tužiteljice, koje su sestre i nećake ostavitelja tražile da se utvrdi da u sastav te zaostavštine ne ulazi dio spornih nekretnina. Iz navedenih razloga, Osnovni sud je donio Rješenje broj 84 0 O 023830 09 O od 10. augusta 2009. godine kojim je ostavinski postupak prekinuo, te tužiteljice uputio da pred nadležnim sudom pokrenu parnicu radi utvrđivanja da li dijelovi sporne nekretnine ulaze u zaostavštinu, što su one i učinile te je taj postupak okončan osporenim presudama. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u toku tog parničnog postupka apelantice postavile i protivtužbeni zahtjev kojim su tražile da sud utvrdi da su one, kao zakonske nasljednice preminulog I. B., po osnovu održaja stekle pravo suvlasništva na spornim nekretninama. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te je u skladu s tim odlučio da u sastav zaostavštine preminulog I. B. ne ulazi dio sporne nekretnine dok je s druge strane odbio protivtužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da su održajem stekle pravo vlasništva na tim nekretninama.
35. Ustavni sud zapaža da u toku postupka bilo nesporno da su u toku rata u BiH zemljišne knjige u Derventi izgorjele, te da je u katastarskim knjigama preminuli I. B. bio upisan kao posjednik spornih nekretnina. Dalje, Ustavni sud zapaža i da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je u postupku utvrđeno da su sporne nekretnine bile u vlasništvu Ilije B., nakon čije smrti su, po osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O 19/74 od 24. januara 1975. godine, na spornim nekretninama suvlasnici postali preminuli I. B. sa 4/7 dijela spornih nekretnina, a njegova majka i dvije sestre (Ana N. i Milica S.) su postale suvlasnicama sa po 1/7 dijela tih nekretnina. Također, tim rješenjem je određeno da će se na dijelovima nasljednica Ane N. i Milice S. uknjižiti pravo doživotnog uživanja u korist njihove majke Marije B. Dakle, iz navedenog rješenja proizlazi da su faktički, nakon 1975. godine, pravo korištenja cjelokupnih spornih nekretnina imali preminuli I. B. i njegova majka Marija B., te je, dakle, tim rješenjem postupak odlučivanja o zaostavštini Ilije B. okončan donošenjem tog rješenja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kako na osnovu navedenog rješenja, tako i na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je, u faktičkom posjedu tih nekretnina, pored preminulog I. B. bila i Marija B., sve do 1992. godine, kada je zbog rata iste napustila, te da je preminula 1993. godine. Slijedom tih utvrđenja, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev jer je zaključio da su tužiteljice, kao nasljednice bake i majke, to jest Marije B. i Ane N., suvlasnice spornih nekretnina, te da stoga ti dijelovi ne mogu ući u zaostavštinu preminulog I. B.
36. U pogledu navoda apelantica da je tužbeni zahtjev zastario u smislu odredaba člana 144. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ broj 20/55 i „Službeni list SFRJ“ broj 42/65) koje su identične odredbama člana 142. stav l. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da „pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentarne nasljednike od proglašenja testamenta. Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina“. Dovodeći u vezu citirane odredbe sa navodima apelantica i konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije odlučivano o zaostavštini Ilije B., nego o dijelu zaostavštine preminulih Ane N. i Marije B., koje su preminule 1993. i 2001. godine, te se, stoga, citirane odredbe ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, na način kako to smatraju apelantice.
37. Osim toga, Ustavni sud, na osnovu uvida u Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 537 od 14. augusta 2008. godine koju su dostavile apelantice u prilog svom stavu o zastari, zapaža da je u tom postupku predmet spora bilo „priznanje prava vlasništva na nekretninama“ koje su bile imovina N. M. i koje su postale društvena svojina na osnovu Rješenja o „nasljedstvu“ Sreskog suda u Višegradu broj O-112/51 od 21. februara 1952. godine, jer ostaviteljica „nije imala zakonskih nasljednika koji bi po postojećim propisima bili pozvani na prijem nasljeđa“. U tom postupku sva tri redovna suda su zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan, u smislu odredaba člana 144. Zakona o nasljeđivanju (koji je stupio na snagu 10. jula 1955. godine, od kada su se mogli i primjenjivati rokovi iz tog zakona) jer je, po isteku desetogodišnjeg roka iz tog člana došlo do zastare prava nasljednika N. M. da zahtijevaju njenu zaostavštinu, budući da je zastara nastupila 10. jula 1965. godine, a tužba je podnesena 18. januara 1983. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da su se u tom postupku, nasljednici „pojavili“ nakon više od deset godina od donošenja rješenja kojim je odlučeno o zaostavštini, odnosno od dana stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju koji je primijenjen u tom slučaju. Ustavni sud zapaža da je za razliku od tog predmeta u konkretnom slučaju Okružni sud ukazao na odredbe člana 162. stav 1. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarjeva pa da su neosnovani žalbeni navodi da je potraživanje tužiteljica zastarjelo ukazivanjem na „određenu presudu Vrhovnog suda“. Stoga su i prema stavu Ustavnog suda neosnovani istaknuti apelacioni navodi da je zahtjev tužiteljica zastario.
38. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelacione navode da redovni sudovi nisu pravilno odlučili o protivtužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da pravni prednik apelantica nije bio zakonit niti savjestan posjednik spornih nekretnina da bi na istim stekao pravo vlasništva održajem, niti je takav bio posjed apelantica nakon njegove smrti, 2007. godine, zbog čega je primjenom člana 58. Zakona o stvarnim pravima odbio njihov tužbeni zahtjev. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je preminuli I. B. bio posjednik spornih nekretnina od 1981. godine, da ne postoje podaci o pravnom osnovu za upis njegovog prava posjeda, da je u posjedu spornih nekretnina bio zajedno sa svojim pravnim prednikom ocem Ilijom B., a nakon njegove smrti sa majkom Marijom B. neprekidno od 1972. do 1992. godine, tj. do početka rata kada su izbjegli u Slavonski Brod, gdje je Marija. B. umrla 1993. godine; da je preminuli I. B. za života bio svjestan da je u posjedu svih nekretnina a da na istim nije jedini vlasnik, jer vlasnička prava na njima polažu i njegova majka i sestre koje pravo im nije ni osporavao, da je preminuli I. B. priznao tužiteljicama i pravo na nasljedni dio iza njihove majke i obećao stanje u katastru ispraviti što nije učinio za života, da je pravni prednik apelantica bio u posjedu spornih nekretnina kako svog suvlasničkog dijela, tako i suvlasničkog dijela njegove majke Marije B. i sestara Ane N. i Milice S. zajedno sa majkom od 1972. do 1992. godine, a zatim nakon rata kada se vraća u posjed istih koji traje do njegove smrti 2007. godine, da je pravni prednik apelantica znao da je Rješenjem o nasljeđivanju postao vlasnikom 4/7 dijela nekretnina, a da su njegova majka i dvije sestre postale vlasnicama sa 1/7 dijela nekretnina.
39. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je održaj (usucapio) sticanje prava svojine na osnovu državine koja ima određene kvalitete i koja je trajala određeno vrijeme. Nužan uvjet za sticanje prava svojine održajem je savjesnost državine, a ne njena zakonitost. Nesavjesna državina ne može nikada, pa ni protekom vremena da dovede do sticanja prava svojine, ali zakonitost državine je uvjet za sticanje svojine samo kod redovnog održaja iz člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. U smislu pravila o vanrednom održaju iz člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, savjestan je onaj držalac koji opravdano vjeruje da je vlasnik, a nesmetani posjed u trajanju od preko 20 godina dokazuje opravdanost takvog uvjerenja.
40. S obzirom na sadržaj zakonskih odredaba u vezi sa početkom toka zastarnog roka povodom pitanja zaostavštine propisane relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, kao i odredaba Zakona u vezi sa uvjetima za stjecanje prava vlasništva održajem, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Osnovnog suda i Okružnog suda da je neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantica da su kao zakonske nasljednice po osnovu održaja stekle pravo suvlasništva na spornim nekretninama, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u postupku okončanom osporenim presudama, a koje su redovni sudovi razmotrili i dali eksplicitna obrazloženja zašto oni, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a koja obrazloženja Ustavni sud ne smatra arbitrarnim. Zbog toga, Ustavni sud smatra navode apelantica i u ovom dijelu neosnovanim.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. U vezi sa pozivanjem apelantica na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantice nisu posebno obrazložile u čemu se sastoji navodna povreda tog prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava, također, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantica, te kada su Osnovni sud i Okružni sud za svoje odluke dali jasne i logične razloge.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantice kršenje navedenih prava zasnivaju na istim razlozima na kojima su zasnovale navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman