Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1138/14 (Bosna i Hercegovina – Sud Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 20
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1138/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1138/14, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine – Sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine – Sud Bosne i Hercegovine podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 006634 13 Gž od 27. maja 2013. godine i S1 3 P 006634 11 P od 21. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bosna i Hercegovina – Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 12. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 006634 13 Gž od 27. maja 2013. godine i S1 3 P 006634 11 P od 21. februara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3314/13 od 22. oktobra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu 24. jula 2013. godine protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 006634 13 Gž od 27. maja 2013. godine zbog toga što je apelantkinja protiv navedene presude izjavila reviziju Sudu BiH o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužilaca Dženite Agić i ostalih, kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 28. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je 4. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužioci 9. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 006634 11 P od 21. februara 2013. godine naloženo je apelantkinji da tužiocima (od 1. do 59), na ime razlike u manje isplaćenoj plati za period od 1. januara 2009. do 1. oktobra 2010. godine, isplati pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (bliže navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz izvedenih dokaza u toku postupka proizlazi da je Sud BiH (u daljnjem tekstu: poslodavac) u spornom periodu vršio obračun, obustavu i isplatu akontacije poreza na dohodak iz neto primanja zaposlenika koji imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), dok je zaposlenicima koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) vršio obračun akontacije poreza na dohodak, ali nije vršio obustavu iz neto primanja, tako da su zaposlenici sa prebivalištem u RS primali platu u punom iznosu. Sud BiH je ukazao da je obaveza plaćanja poreza na dohodak propisana odredbama entitetskih propisa, tj. odredbama člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH i odredbama člana 39. Zakona o porezu na dohodak (RS), ali da nema suštinskih razlika u relevantnim odredbama ta dva entitetska propisa. Sud BiH je ukazao da je, ipak, prilikom preračuna neto plate u bruto platu kao osnovicu za obračun doprinosa za zaposlene sa prebivalištem u RS primijenjen član 7. Uputstva o načinu obračuna i uplati doprinosa za zaposlene koji imaju prebivalište u RS (u daljnjem tekstu: Uputstvo), koje predstavlja provedbeni propis uz Zakon o doprinosima. Sud BiH je ukazao da je, s druge strane, za zaposlene sa prebivalištem u FBiH prilikom preračuna korištena formula iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH, ali nije razmatrana mogućnost obračuna primjenom člana 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
7. U vezi s navedenim, Sud BiH je ukazao da Pravilnik, kao i Uputstvo, propisuje posebnu metodologiju obračuna i uplate doprinosa u slučaju kada je ugovorena neto plata, kao što je slučaj u konkretnom predmetu. Sud BiH je ukazao da je činjenica da je Pravilnik bio na snazi u periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, ali da nije primijenjen u postupku obračuna akontacije poreza na dohodak zaposlenih sa prebivalištem u FBiH. Pri tome Sud BiH je naveo da je Pravilnik "osnažen" Odlukom o načinu utvrđivanja osnovice za obračun doprinosa i poreza za zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine od 28. septembra 2010. godine, kojom je određeno da će se od 1. oktobra 2010. godine obračun plata vršiti na način propisan članom 20. Pravilnika. Sud BiH je ukazao da je na taj način došlo do prestanka primjene različite metodologije pri obračunu poreza na dohodak zaposlenih koji imaju prebivalište u RS i FBiH. Sud BiH je naveo da je poslodavac, prilikom razmatranja i analize efekata primjene različitih alternativa obračuna plata za zaposlene iz oba entiteta, morao voditi računa o principu "ista plata za isti posao" u smislu odredaba člana 3. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama), ali i principu apsolutne zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Sud BiH je ukazao da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), diskriminacija nastupa ako se lica ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju i ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 10). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da apelantkinja u predmetnom postupku nije dala prihvatljivu argumentaciju za različito postupanje prema zaposlenima koji imaju prebivalište u FBiH u odnosu na zaposlene koji imaju prebivalište u RS. Pri tome, Sud BiH je naveo da je za rješenje predmetne pravne stvari od većeg značaja to da apelantkinja nije dala razloge za promjenu metodologije obračuna pogotovo što u tom periodu nije bilo izmjene relevantnih propisa kojima je regulisano pitanje obračuna akontacije poreza na dohodak. Sud BiH je naveo da se različito postupanje prema zaposlenima u istom organu, koje nema opravdane i jasne razloge, svakako može smatrati diskriminacijom. Sud BiH je naveo da posljedice takvog tretmana moraju biti otklonjene i to u konkretnom slučaju primjenom opšteg pravila o naknadi štete iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je predmetna šteta prouzrokovana pogrešnom primjenom propisa od poslodavca.
8. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 006634 13 Gž od 27. maja 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne, potpune i uvjerljive činjenične i materijalno-pravne razloge, te da sve navedene razloge prihvata i taj sud. Naime, Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je poslodavac tužiocima koji imaju prebivalište u FBiH u navedenom periodu obračunavao i isplaćivao neto platu u iznosima koji su umanjivani za iznos akontacije poreza na dohodak. Sud BiH je naveo da je poslodavac prilikom obračuna koristio formulu iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH, a da je zanemario mogućnost obračuna primjenom člana 20. Pravilnika. Sud BiH je ukazao da član
20. Pravilnika propisuje posebnu metodologiju obračunavanja i uplate doprinosa u slučaju kada je ugovorena neto plata zaposlenika, te da je u konkretnom slučaju poslodavac bio dužan postupiti u skladu sa članom 20. Pravilnika, koji je važio u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev. Sud BiH je ukazao da je poslodavac ostalim zaposlenicima sa prebivalištem u RS u istom periodu kao osnovicu za obračun doprinosa primijenio odredbu člana 7. Uputstva, te da je tom metodologijom obračuna zaposlenicima sa prebivalištem u RS isplaćivana neto plata u punom iznosu. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da poslodavac, zbog različitog načina obračuna i obustave poreza na dohodak u zavisnosti u kojem je entitetu prebivalište zaposlenika, nije poštovao princip "ista plata za isti posao" koji je propisan odredbama člana 3. Zakona o platama i naknadama, niti princip zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije.
9. Sud BiH, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Rješenje broj S1 3 P 006634 14 Rev od 26. februara 2014. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da pobijani dio pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, nego je, u odnosu na svakog tužioca pojedinačno, manji od tog iznosa (od 24,44 KM do 2.351,84 KM), te da, stoga, revizija nije dopuštena u smislu odredaba člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Takođe, Sud BiH je naveo da revizija nije dopuštena ni u smislu odredaba člana 204. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, jer, prema ocjeni tog suda, odlučivanje o predmetnoj reviziji nije značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da se obračun poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine vrši primjenom zakonskih propisa prema mjestu prebivališta, u smislu odredaba člana 52. stav 3. Zakona o platama i naknadama. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je način obračuna poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih koji imaju prebivalište u RS regulisan odredbama člana 14. Zakona o doprinosima i Uputstvom (kojim je preciziran način preračunavanja neto ličnih primanja u bruto primanja koja služe kao osnov za obračun poreza i doprinosa). Apelantkinja navodi da je, s druge strane, način obračuna poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih koji imaju prebivalište u FBiH regulisan odredbama člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH i članom 20. Pravilnika. Apelantkinja navodi da, dakle, u FBiH, za razliku od RS, postoje dvije metodologije koje regulišu pitanje preračunavanja neto plate zaposlenika u bruto platu koja služi kao osnov za obračun poreza i doprinosa. Međutim, apelantkinja navodi da je odredbama člana 51. Zakona o porezu na dohodak FBiH propisano da se u slučaju kolizije ovog zakona i drugih zakona iz ove oblasti, osim Zakona o Poreskoj upravi, primjenjuju odredbe ovog zakona. S obzirom na to, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju bilo mjesta za primjenu odredaba člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH, a ne člana 20. Pravilnika, budući da zakon ima jaču pravnu snagu od pravilnika. Apelantkinja, dalje, navodi da je suština principa "ista plata za isti ili sličan posao" iz člana 3. stav 1. tačka a) Zakona o platama i naknadama da zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine koji obavljaju iste ili slične poslove imaju isti koeficijent, a ne istu neto platu poslije obustave poreza na dohodak. Takođe, apelantkinja navodi da se navedeni princip ne može primijeniti na sve tužioce, budući da se za određene tužioce obračun plata i naknada vrši u skladu sa drugim zakonom, koji ne predviđa princip "ista plata za isti ili sličan posao". Osim toga, apelantkinja navodi da je Sud BiH pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenio Zakon o zabrani diskriminacije, budući da nije vodio računa o propisanim rokovima u kojima se može podnijeti tužba za zaštitu od diskriminacije, a ni o tome na koji period se može primijeniti taj zakon.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije odlučivao o osnovanosti apelantkinjine revizije, budući da je predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog formalnih razloga. U pogledu osporenih presuda, Sud BiH se nije izjasnio.
12. Tužioci su naveli da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a ne na bilo koju navodnu povredu prava na pravično suđenje, odnosno povredu procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Tužioci su naveli da Ustavni sud nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova i njihove zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilne primjene materijalnog prava, niti da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza. Takođe, tužioci su naveli da se apelacionim navodima čak i ne ukazuje da su odluke redovnih sudova u bilo kojem dijelu proizvoljne, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantkinjinu štetu. Osim toga, tužioci su naveli da je poslodavac dobrovoljno 1. oktobra 2010. godine uskladio svoje ponašanje sa važećim pravnim normama i počeo obračun plata vršiti primjenom člana 20. Pravilnika, čime je otklonjena diskriminacija koja je vršena po osnovu mjesta prebivališta zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12 i 32/13) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka a) (Principi) Prilikom određivanja iznosa plaća i drugih naknada zaposlenima u institucijama Bosne i Hercegovine poštovat će se sljedeći principi:
a) Ista plaća za isti ili sličan posao: U skladu s ovim principom, zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine koji obavljaju iste ili slične poslove primat će istu osnovnu plaću; odnosno radna mjesta iz različitih institucija Bosne i Hercegovine na kojima se obavljaju slični poslovi svrstat će se u isti platni razred.
Član 52. stav 3.
(Obračun i isplata) (3) Obračun poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine vrši se primjenom zakonskih propisa prema mjestu prebivališta zaposlenog.
14. U Zakonu o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 59/09) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
(Diskriminacija) (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3314/13 od 22. oktobra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 006634 13 Gž od 27. maja 2013. godine, jer je pred Sudom BiH u toku bio postupak povodom apelantkinjine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 006634 14 Rev od 26. februara 2014. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Suda BiH broj S1 3 P 006634 13 Gž od 27. maja 2013. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Suda BiH dostavljena apelantkinji 31. maja 2013. godine, a apelacija u predmetu broj AP 3314/13 podnesena 24. jula 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.
23. Apelantkinja, u suštini, smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
24. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom Suda BiH, koja je kao pravilna potvrđena drugostepenom presudom Suda BiH, obavezana apelantkinja da tužiocima, na ime razlike u manje isplaćenoj plati za period od 1. januara 2009. do 1. oktobra 2010. godine, isplati pojedinačne novčane iznose bliže navedene u izreci presude. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da je u navedenom periodu poslodavac tužiocima koji imaju prebivalište u FBiH obračunavao i isplaćivao neto platu u iznosima koji su umanjivani za iznos akontacije poreza na dohodak, dok je zaposlenima koji imaju prebivalište u RS isplaćivao neto platu u punom iznosu. Sud BiH je ukazao da je poslodavac prilikom obračuna poreza i doprinosa na ukupna primanja za zaposlene koji imaju prebivalište u RS koristio metodologiju propisanu članom 7. Uputstva, dok je za tužioce koji imaju prebivalište u FBiH koristio drugačiju metodologiju (iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH), a pri tome potpuno je zanemario član 20. Pravilnika koji je važio u navedeno vrijeme, te koji je predviđao istu metodologiju kao i član 7. Uputstva. U vezi s navedenim, Sud BiH je ukazao da poslodavac, zbog različitog načina obračuna i obustave poreza na dohodak u zavisnosti u kojem je entitetu prebivalište zaposlenika, nije poštovao princip "ista plata za isti posao" koji je propisan odredbama člana 3. stav 1. tačka a) Zakona o platama i naknadama, niti princip zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, slijedom čega je usvojio tužbene zahtjeve tužilaca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Što se tiče apelantkinjinih navoda da Sud BiH pri donošenju osporenih odluka nije vodio računa o rokovima u kojima se može podnijeti tužba za zaštitu od diskriminacije, a ni o tome na koji period se može primijeniti taj zakon, Ustavni sud ukazuje da, čak i da se radi o tužbi za zaštitu od diskriminacije, Ustavni sud ne bi mogao razmatrati ove navode, budući da je apelantkinja propustila da istakne te navode u žalbi protiv prvostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tome izjasni (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
25. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoja odlučenja, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Sud BiH u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantkinja kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman