Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1551/14 („AVIO-RENT“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Oduzimanje imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1551/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1551/14, rješavajući apelaciju „AVIO-RENT“ d.o.o. Banja Luka i Drage Nižola, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovana apelacije „AVIO-RENT“ d.o.o.

Banja Luka i Drage Nižola, podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „AVIO-RENT“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa direktor i zakonski zastupnik Drago Nižol i Drago Nižol (u daljnjem tekstu: drugoapelant) kojeg zastupa Živko Bojić advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. aprila i 15. maja 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine. Prvoapelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje mjere oduzimanja imovine – aviona tipa „CESNA 340A II RAM IV“ serijski broj 340A-0540, registrovan kod Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH (u daljnjem tekstu: predmetni avion), do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1551/14 od 25. juna 2014. godine odbio kao neosnovan zahtjev prvoapelanta za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci – Specijalnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 23. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog suda je 26. oktobra 2016. godine zatražena dostava dostavnice za drugoapelanta.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Specijalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. aprila do 5. maja 2014. godine. Okružni sud je na zahtjev Ustavnog suda 9. novembra 2016. godine dostavio fotokopiju dostavnice o prijemu drugostepene presude za drugoapelanta.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine, drugoapelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Navedenom presudom je utvrđeno da se od prvoapelanta kao trećeg lica oduzima imovina i to predmetni avion i teretno motorno vozilo marke Mercedes-Benz i predaju Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom Republike Srpske, do pravosnažnog okončanja postupka. Istom presudom je odbijen prijedlog Specijalnog tužilaštva da se od prvoapelanta oduzmu nepokretnosti (stambena zgrada površine 92 m2). U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je Z.Ć. kao osnivač i suvlasnik prvoapelanta, sa vlasnikom preduzeća „Unis turs“, dogovorio tri pozajmice i da je po njegovim uputstvima drugoapelant kao zakonski zastupnik prvoapelanta kupio predmetni avion koji je zajedno sa cisternom plaćen nešto manje od 391.166,00 KM, od „prljavog“ novca pribavljenog izvršenjem krivičnog djela iz transakcije „Lafino trade“, „Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka i uplatio na račun prvoapelanta. Drugoapelant je taj iznos odmah povratio „Unis tursu“ na ime date pozajmice. Kod takvog zaključka, Okružni sud je na osnovu člana 280 stav 6 KZ RS od prvoapelanta oduzeo predmetni avion i teretno vozilo, a drugoapelanta kao krivično odgovornog za počinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Činjenično stanje je osnovano, kako je navedeno u obrazloženju presude, na brojnim dokazima, prije svega materijalnim dokazima na osnovu kojih su utvrđene novčane transakcije koje su detaljno opisane u tač. 1 i 2 izreke presude i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te svjedočenju vještaka na glavnom pretresu. Osim toga, u postupku je saslušan veliki broj svjedoka optužbe i odbrane iz kojih je po ocjeni Okružnog suda proizašao zaključak da sve novčane transakcije koje su opisane u izreci presude nije pratio stvarni poslovni odnos, konkretno isporuka robe, već su novčani iznosi od „off-shore“ kompanija putem banaka uplaćivani na račun „Agrocoop“ i knjiženi kao primljeni avansi, što se prenosilo iz godine u godinu sve do 2011. godine. Analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Okružni sud je utvrdio krivičnopravnu odgovornost drugoapelanta dok je od prvoapelanta oduzeta imovina (predmetni avion i teretno motorno vozilo) za koju je utvrđeno da potiče od „prljavog novca“.

7. Vrhovni sud je u žalbenom postupku donio rješenje broj 11 0 K 006949 13 Kž 10 od 5. decembra 2013. godine kojim je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu brojnost i karakter žalbenih prigovora protiv prvostepene presude, te činjenicu da se žalbama ukazuje na činjenično stanje i povrede odredaba krivičnog postupka, zaključio da se ne može donijeti meritorna odluka bez održavanja pretresa pred tim sudom. Osim toga, ukazano je da je postupak pokrenut po optužnici Specijalnog tužiteljstva od 21. septembra 2011. godine, da je 2. avgusta 2012. godine donesena presuda Okružnog suda kojom je utvrđena krivičnopravna odgovornost drugoapelanta i izrečena sankcija - kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a od prvoapelanta kao trećeg lica je oduzeta imovina (stambena zgrada, avion i motorno vozilo) koja je predata Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom do pravosnažnosti presude. Nakon ukidanja te presude od strane Vrhovnog suda, u smislu člana 331 stav 4 ZKP-a na glavnom pretresu pred Okružnim sudom donesena je žalbena presuda (11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine) povodom koje je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

8. Po okončanju pretresa, Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine kojom su djelomično uvažene žalbe apelanata (prvoapelanta i drugoapelanta) i presuda Okružnog suda broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine preinačena na način što je drugoapelant za počinjeno krivično djelo pranja novca iz člana 280 stav 5 u vezi sa st. 1 i 3 KZ RS osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 4.000,00 KM a u odnosu na prvoapelanta je žalba prihvaćena u dijelu kojim mu je oduzeto teretno vozilo, dok mu je istom presudom, na osnovu člana 280 stav 6 KZ RS oduzet predmetni avion. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je vijeće na pretresu pred tim sudom prihvatilo sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, osim presretnutih telefonskih razgovora koji su pribavljeni po zamolnici specijalnog tužioca, na kojima je između ostalog bila zasnovana ranija prvostepena presuda koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 11. decembra 2012. godine. U relevantnom dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na prvoapelanta, Vrhovni sud je istakao da je žalbom ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i odluku o oduzimanju imovine s prijedlogom da se ta odluka ukine. S obzirom da izreka prvostepene presude ne sadrži navod da je sredstvima obezbijeđenim iz transakcije opisane u toj tački prvostepene presude kupljeno i teretno vozilo (bliže oznake vozila navedene u izreci presude), Vrhovni sud je ocijenio da je žalba u tom dijelu osnovana zbog čega je prvostepena presuda u odnosnom dijelu preinačena. U pogledu ostale imovine prvoapelanta, konkretno predmetnog aviona, Vrhovni sud je mišljenja da iz provedenih dokaza, prije svega nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, nesumnjivo proizlazi da prvoapelant u vrijeme kad je kupljen predmetni avion na svom računu nije raspolagao novčanim sredstvima potrebnim za njegovu nabavku, već transakcijom opisanom u izreci presude – pranjem novca. Navodi žalbe koji se odnose na kupovinu predmetnog aviona su stoga odbijeni kao neosnovani, jer je prvostepena presuda (u tom dijelu- tačka 2 izreke prvostepene presude) zasnovana na brojnim izvedenim dokazima koji su pravilno analizirani i cijenjeni, između ostalog na nalazu vještaka i iskazu svjedoka Miodraga Dobrića, suvlasnika prvoapelanta. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su neosnovani prigovori žalbe prvoapelanta kojim se u osnovi ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. U pogledu žalbenih navoda drugoapelanta kojima je ukazano na bitne povrede postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da je bitna povreda iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKP RS bila razlog za ukidanje ranije prvostepene presude pa je drugoapelant upućen na razloge iz rješenja Vrhovnog suda kojim je ukinuta ranije donesena prvostepena presuda. U pogledu neosnovanosti žalbenog razloga iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP RS, Vrhovni sud je istakao da je izreka prvostepene presude, s obzirom na iznesenu argumentaciju u njenom obrazloženju, razumljiva i da nije protivrječna sama sebi, a osim toga žalbom nije ukazano u čemu se ta povreda manifestuje. Što se tiče činjeničnih utvrđenja iz pobijane presude Okružnog suda, Vrhovni sud je ocijenio da su pravilna i potpuna jer se zasnivaju na mnogobrojnim dokazima na koje se presuda poziva u obrazloženju, iznoseći njihov sadržaj i ocjenu na način kako je propisano u odredbi člana 295 stav 2 ZKP RS, te da su stoga navodi žalbe u tom dijelu potpuno neosnovani. Imajući u vidu sadržaj žalbe u pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je odluku o izrečenoj kazni ispitao u skladu s odredbom člana 322 ZKP RS te je cijeneći sve utvrđene olakšavajuće okolnosti od stane prvostepenog suda i odsustvo otežavajućih okolnosti, te činjenicu da je krivično djelo učinjeno iz nehata, zaključio da je kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca prestroga i da se svrha kažnjavanja može postići i osudom na blažu kaznu. Stoga je drugoapelantu za počinjeno krivično djelo pranja novca izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM koja će se u slučaju neizmirenja zamijeniti kaznom zatvora na način da se za svakih započetih 100 KM odredi jedan dan zatvora. Vrhovni sud je pri tom cijenio, kako je navedeno u obrazloženju, imovinske i porodične prilike drugoapelanta, kao i okolnost pod kojim je djelo počinjeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava zasnivaju na tvrdnji da nisu obrazloženi navodi žalbe koji se odnose na nesporne datume pozajmica i uplate cijene na račun prodavca aviona, već je u obrazloženju presude paušalno konstatovano da ti prigovori nisu osnovani. Osporena presuda, kako je između ostalog navedeno, ignoriše osnovne principe krivičnog postupka koji se odnosi na dužnost potpunog utvrđenja svih okolnosti i činjenica, ocjene dokaza pojedinačno i ukupno, što predstavlja razlog podnošenja apelacije. Osim toga, drugoapelant je u svojoj apelaciji ukazao na nedostatak obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica, analizu i ocjenu dokaza napominjući da su po njegovom mišljenju zaključci iz osporene presude potpuno proizvoljni. Predložio je da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovni postupak te da se odloži izvršenje izrečene novčane kazne do konačne odluke Ustavnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima iz svoje presude jer u postupku nisu povrijeđena prava apelanata na koje je apelacijama ukazano. Osim toga, napomenuto je da se apelacije bave isključivo činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza koje nisu u nadležnosti Ustavnog suda.

12. Okružni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacija, budući da je nakon donošenja presude u žalbenom postupku određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom koji je i donio konačnu presudu protiv koje su izjavljene apelacije.

13. Okružno tužilaštvo smatra da su identični navodi iz apelacije već bili predmet analize i odlučivanja u žalbenom postupku, da apelanti uopšteno prigovaraju načinu izvođenja dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, da je postupak pred redovnim sudovima u potpunosti bio pravičan, da su sudovi potpuno i pravilno cijenili sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, i na osnovu tako izvedenih dokaza, izveli zaključak o počinjenom krivičnom djelu. Imajući u vidu da u postupku nije bilo kršenja prava na koja je apelacijama ukazano i da su u presudi Vrhovnog suda navedeni jasni i precizni razlozi za donošenje odluke, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o krivičnom postupku – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Član 295. stav 2.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 311. stav 1. tačka j) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Član 331.

Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

(2) Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reprodukovani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 276 stav 2 tačka

d) ovog zakona.

[...].

15. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Pranje novca Član 280.

(1) Ko novac ili imovinu za koje zna da su pribavljeni krivičnim djelom primi, zamijeni, drži, s njim raspolaže, upotrijebi ga u privrednom poslovanju ili ga na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

[...] (3) Ako je novac ili imovina iz st. 1 i 2 velike vrijednosti, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

[...] (5) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 tač. 2 i 3 ovog člana učinilac postupao nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kazniće se zatvorom do tri godine.

(6) Novac i imovina iz prethodnih stavova oduzeće se.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 13 Kžž od 24. januara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 27. februara 2014. godine a drugoapelant 31. marta 2014. godine, dok su apelacije podnijeli 4. aprila odnosno 13. maja 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda ukazujući da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

1. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugoapelanta koji stoga u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije primjenjiv. S druge strane, prvoapelant kao treće (pravno) lice kojem je u navedenom postupku oduzeta imovina na osnovu odredbi Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, takođe uživa garancije prava na pravično suđenje s građanskopravnog aspekta pa će s obzirom na navedeno Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe. Što se tiče primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije u građanskom kontekstu u odnosu na prvoapelanta, Ustavni sud se se poziva na svoju praksu izraženu u Odluci broj U 122/03 od 27. oktobra 2004. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 24/05, dostupna i na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP-2062/11 od 17. jula 2014. godine (dostupna na internet stranici www.ustavni sud.ba) u kojima je, u sličnim činjeničnim okolnostima, zaključeno da su sudovi odlučivali o apelantovom građanskom pravu u smislu da su ga lišili imovine u toku krivičnog postupka vođenog protiv drugih lica, odnosno da li je apelantima kao osobama od kojih je osporenim odlukama oduzeta imovinska korist, a koji su u postupku učestvovali isključivo kao svjedoci odbrane, pružena puna procesna zaštita prilikom oduzimanja imovine. Stoga, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu, nema razloga da u konkretnom slučaju dovodi u pitanje primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnim apelacijama odnosi na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te nedostatak valjanog obrazloženja, što je za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje.

24. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

26. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 15 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

27. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

28. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je drugoapelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim i da se stoga od prvoapelanta, u smislu odredbe člana 280 stav 6 KZ RS, ima oduzeti imovina stečena krivičnim djelom (predmetni avion). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbama apealanta protiv prvostepene presude, jasno ukazao na relevantne dijelove prvostepene presude u pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je ukazano na zaključke u vezi izvedenih dokaza i nedostatak obrazloženja, te po okončanju pretresa pred tim sudom ocijenio da su neosnovani prigovori žalbi kojima je ukazano na bitne povrede postupka, uz obrazloženje koje je jasno i argumentovano, osim u dijelu odluke o izrečenoj kazni drugoapelantu. Naime, Vrhovni sud je u tom dijelu ispitao prvostepenu presudu i cijeneći sve utvrđene olakšavajuće okolnosti od strane prvostepenog suda i odsustvo otežavajućih okolnosti, te činjenicu da je krivično djelo učinjeno iz nehata, zaključio da je kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca prestroga i da se svrha kažnjavanja može postići i osudom na blažu kaznu.

29. Imajući u vidu naprijed navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatovati da osporena presuda krši ustavna prava apelanata, nego, upravo suprotno, sadrži u potpunosti ocjenu dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu te izvođenju zaključka o krivičnopravnoj odgovornosti drugoapelanat i oduzimanju imovine drugoapelantu jer je stečena krivičnim djelom, uz obrazloženje koje je detaljno i jasno odnosno koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

31. U vezi s navodima apelacija koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava zasnivaju na istim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na prethodni zaključak u vezi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz kojeg proizilazi da je odluka o oduzimanje predmetnog aviona, za koji je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je pribavljen krivičnim djelom, zasnovana na odredbi člana 280 stav 6 KZ RS, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe neosnovani iz istih razloga.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je drugoapelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim a da se od prvoapelanta oduzima imovina proistekla iz krivičnog djela, te kada za svoje odlučenje navede detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

33. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelanti kršenje tog prava vezuju za ocjenu dokaza, činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1551/14 („AVIO-RENT“ d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio