Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4262/16 (P. i A. R.,M. B. i R. Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4262/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4262/16, rješavajući apelacije Predraga Remetića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Predrag Remetić i Ana Remetić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051014 16 Rev od 28. jula 2016.

godine;

Milorad Basta i Ranko Šućević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051014 16 Rev od 28. jula 2016.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4262/16

1. Predrag Remetić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ana Remetić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), iz Banje Luke, koje zastupa Dunja Matijašević, advokatica iz Prijedora, podnijeli su 8. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051014 16 Rev od 28. jula 2016. godine.

AP-4298/16

2. Milorad Basta (u daljnjem tekstu: trećeapelant) i Ranko Šućević (u daljnjem tekstu: četvrtoapelant), iz Banje Luke, koje zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 051014 16 Rev od 28. jula 2016. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da su apelanti podnijeli apelacije protiv iste odluke Vrhovnog suda, u predmetu u kojem su bili parnične stranke, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4262/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

4. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o zajmu zaključen 10. maja 1994. godine između prvoapelanta (tužitelj u predmetnom postupku), kao zajmoprimca, i treće i četvrtoapelanta (tuženi u predmetnom postupku), kao zajmodavaca, i ugovor o zajmu zaključen 26. septembra 1994. godine između prvoapelanta, kao zajmoprimca, i treće i četvrtoapelanta, kao zajmodavca, u dijelu ugovorenih kamata od 15% mjesečno, te da je ništav ugovor o zajmu zaključen 10. januara 1995. godine. Također je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelantice da se utvrdi da je ništavo sudsko poravnanje zaključeno 20. marta 2000. godine između tužitelja (prvoapelanta i drugoapelantica) i tuženih (treće i četvrtoapelant), te su treće i četvrtoapelant obavezani prvoapelantu i drugoapelantici naknaditi troškove parničnog postupka.

5. U toku predmetnog parničnog postupka, na temelju izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da su prvoapelant (kao zajmoprimac) i treće i četvrtoapelant (kao zajmodavci) 10. maja 1994. godine zaključili ugovor o zajmu u iznosu od 83.500,00 DM, kojim su zajmoprimci preuzeli obavezu da pozajmljeni iznos vrate zaključno sa 17. septembrom 1994. godine, uz mjesečnu kamatu 15% ili 12.525,00 DM mjesečno, da su 26. septembra 1994. godine zaključili ponovo ugovor o zajmu u kojem je navedeno da treće i četvrtoapelant daju na zajam iznos od 83.500,00 DM, kratkoročno na 23 dana, uz istu kamatnu stopu, te je navedeno da kamata za 23 dana zajma iznosi 9.591,00 DM, da je 10. januara 1995. godine zaključen ugovor o zajmu u kojem je navedeno da je predmet ugovora o zajmu novčani iznos od 239.312,00 DM, tako da trećeapelant daje na zajam iznos od 123.506,00 DM, a četvrtoapelant iznos od 115.806,00 DM, uz obavezu prvoapelanta i drugoapelantice da iznos vrate do 2. septembra 1995. godine, da su treće i četvrtoapelant predali iznos od 83.500,00 DM po osnovu ugovora o zajmu zaključenog 10. maja 1994. godine, da ugovori o zajmu od 26. septembra 1994. godine i od 10. januara 1995. godine nisu bili praćeni predajom novčanog iznosa prvoapelantu i drugoapelantici, već da je ugovorom od 26. septembra 1994. godine produžen rok vraćanja zajma, a ugovorom od 10. januara 1995. godine izvršen obračun dospjele ugovorene kamate po ugovorenoj stopi od 15% mjesečno do 10. januara 1995. godine i ista je pridodana glavnom dugu iz ugovora o zajmu od 10. maja 1994. godine, uz novi rok vraćanja zajma, da su prvoapelant i drugoapelantica vratili treće i četvrtoapelantu u novcu iznos od 35.220,00 DM i istima predali kombajn u vrijednosti 13.100,00 DM, da je sudsko poravnanje zaključeno u predmetu koji se vodio po hipotekarnoj tužbi trećeapelanta (u ovom predmetu tuženi), protiv tuženih prvoapelanta i drugoapelanta (u konkretnom predmetu tužitelji) radi naplate potraživanja u iznosu od 239.312,00 DM iz založenih nekretnina drugoapelantice te da je kod zaključenja istog osnovni motiv prvoapelanta i drugoapelantice bio da postignu brisanje upisanog založnog prava na nekretnini na kojoj se, vezano za predmetnu pozajmicu, vodilo prinudno izvršenje.

6. Vrhovni sud, pored ostalog, navodi da prema odredbi člana 399. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) stopa ugovorene kamate između fizičkih lica ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (stav 1.), ako je ugovorena veća kamata od dozvoljene, primjenit će se najveća dozvoljena stopa kamate (stav 4.). Vrhovni sud konstatuje, da prema utvrđenju nižestepenih sudova u spornom periodu najviša dozvoljena kamatna stopa na štedne uloge po viđenju na valutu DM (u kojoj valuti je zajam dat) je na godišnjem nivou iznosila 6%. Također se navodi, da ugovorima o zajmu od 10. maja 1994. godine i od 26. septembra 1994. godine, na ugovoreni iznos zajma, parnične stranke su ugovorili mjesečnu kamatu od 15%, pa proizlazi da je ugovorena kamata veća od zakonom dozvoljene kamate. Vrhovni sud ističe, da kako se radi o prinudnim propisima, saglasno odredbama člana 103. i 105. stav 1. ZOO-a, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su označeni ugovori o zajmu u dijelu ugovorenih kamata ništavi. Pri tome, s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora o zajmu, u dijelu ugovorenih kamata, a ne isplata duga po ugovoru o zajmu, suprotne revizionim navodima treće i četvrtoapelanta, predmetni ugovori u dijelu ugovorenih kamata nisu mogli opstati do zakonom dozvoljene kamate, već je odredba o ugovorenoj kamati u cijelosti ništava. Nadalje, kod utvrđenja da prilikom zaključenja ugovora o zajmu od 10. januara 1995. godine, zajmoprimcu (prvoapelantu) nije dat označeni iznos zajma od 239.312,00 KM, već je tim ugovorom izvršen obračun ugovorene kamate iz ugovora od 10. maja 1994. godine, te su iste pripisane glavnom dugu, te je ugovoren novi rok vraćanja, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je i zaključak nižestepenih sudova da je taj ugovor ništav u cijelosti, u smislu odredaba člana 49., 51. i 103. ZOO. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud ističe, da je pravilno tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelantice u tom dijelu usvojen, dok nisu osnovani revizioni navodi treće i četvrtoapelanta da je predmetnim sudskim poravnanjem odlučeno o pravnoj valjanosti spornih ugovora o zajmu, pa da se radi o pravosnažno presuđenoj stvari odnosno povredi odredbe člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud naglašava, da nisu osnovani revizioni navodi prvoapelanta i drugoapelantice kojima se prigovara pravilnosti nižestepenih odluka u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za utvrđivanje ništavosti sudskog poravnanja koje je između stranaka zaključeno 20. marta 2000. godine, da su nižestepene presude u tom dijelu zasnovane na povredi odredaba člana 8. i 191. stav 4. ZPP. Naime, prvoapelant i drugoapelantica su zahtjev u tom dijelu utemeljili na tvrdnji da je predmetno poravnanje zasnovano na ništavom pravnom poslu i da je time isto ništavo u smislu odredbe člana 1096. stav 2. ZOO, navedena zakonska odredba propisuje da je ništavo poravnanje o ništavom pravnom poslu i kad su ugovarači znali za ništavost i htjeli poravnanjem da je otklone. U konkretnom slučaju, predmetno poravnanje između stranka je zaključeno u parnici, po hipotekarnoj tužbi treće i četvrtoapelanta protiv prvoapelanta i drugoapelantice, radi namirenja iznosa od 239.312,00 DM po ugovoru od 10. januara 1995. godine iz iznosa dobijenog prodajom založene stvari. Prema sadržaju poravnanja, isto je zaključeno radi izvršenja ugovora o zajmu od 10. maja 1994. godine, te je dogovorena otplata glavnog duga i kamata u ratama, uz saglasnost treće i četvrtoapelanta da se izvrši brisanje hipoteke na nekretninama drugoapelantice, koja je uspostavljena rješenjem prvostepenog suda od 9. maja 1995. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud zaključuje da je pravilan zaključak drugostepenog suda da navedeno poravnanje nije zaključeno o predmetu spora u toj parnici (namirenja po ugovoru od 10. januara 1995. godine, za koji je utvrđeno da je ništav), već radi izvršenja preuzete obaveze po ugovoru od 10. maja 1994. godine (koji ugovor je nastao saglasnom voljom ugovarača i koji je pravno valjan, osim u dijelu ugovorene kamate), što je u vezi sa predmetom spora iz pomenute druge parnice, pa da se time ne radi o poravnanju koje bi bilo ništavo u smislu odredbe člana 1096. stav 2. ZOO.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, treće i četvrtoapelant su tražili da im se, zbog nepostupanja suda u razumnom roku, dosudi naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 1.800,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, u odnosu na prigovor treće i četvrtoapelanta na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud konstatuje, da je od podnošenja tužbe (29. decembra 2004. godine) pa do donošenja osporene odluke (28. jul. 2016. godine), kojom je okončan predmetni parnični postupak proteklo 11 godina i skoro sedam mjeseci, a za to vrijeme su nadležni sudovi donijeli sedam odluka (dva puta drugostepeni sud vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak), te obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka, uzimajući u obzir sve radnje koje su poduzimali nadležni sudovi, primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4262/16 (P. i A. R.,M. B. i R. Š.) | Sudska praksa | Aktio