Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/16 (M. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4185/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4185/16, rješavajući apelaciju Merkice Buntića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Merkica Buntić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Mal 028852 16 Gž od 24. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merkica Buntić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kiseljaka, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Mal 028852 16 Gž od 24. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant i tuženi F. Č. su obavezani solidarno isplatiti tužitelju (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine) određeni novčani iznos.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se 21. septembra 2009. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo marke „Mercedes“ vlasništvo tuženog F. Č. kojim je upravljao apelant i vozilo marke „VW“ tip Jetta vlasništvo R. B. kojim je upravljao N. B. i kojom prilikom su na navedenim vozilima nastala oštećenja. Također, utvrđeno je da vozilo marke „Mercedes“ u vrijeme nastanka nezgode nije bilo osigurano. Nadalje, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, da je saobraćajna nezgoda posljedica apelantovog propusta koji prilikom skretanja u lijevo nije obratio pažnju na saobraćaj vozila iz suprotnog smijera koja se kreću dijelom kolovoza na kome je vršio skretanje. U vezi s tim, utvrđeno je da je tužitelj vlasniku oštećenog vozila („VW“ Jetta) na ime štete, 27. januara 2010. godine isplatio određeni novčani iznos, a u skladu sa članom 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti koji propisuje da je zaštitni fond obavezan da oštećenim strankama plaća odštetu u slučaju nastanka materijalne štete u prometnim nezgodama u Bosni i Hercegovini kada je nezgodu prouzročilo vozilo koje nije zaključilo ugovor o osiguranju. Isto tako, konstatovano je da odredba stava 4,. istog člana navedenog zakona, propisuje da Zaštitni fond po isplati odštete preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njegovom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje su u postupku posebne likvidacije, što znači da ima pravo na isplaćeni iznos štete, kamate i troškove postupka. Pored toga, konstatovano je da odredba člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok prema odredbi člana 174. istog zakona za štetu od opasne stvari odgovara njen imatelj. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da isplatom naknade iz osiguranja, prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Obzirom na utvrđenje da je apelant odgovoran za nastanak predmetne nezgode, zaključeno je da je dužan naknaditi štetu, u skladu sa odredbom člana 154. stav 1., a u vezi sa odredbom člana 178. ZOO. Najzad, konstatovano je da apelantov prigovor zastare potraživanja nije osnovan, iz razloga što regresno potraživanje osiguravajućeg društva prema neosiguranom imatelju motornog vozila iz obaveznog osiguranja u prometu zastarijeva u općem zastarnom roku iz člana 371. ZOO (pet godina), a počinje teći prvog dana poslije dana kada je osiguravajuća organizacija isplatila oštećenom naknadu štete. Imajući u vidu da je isplata izvršena 27. januara 2010. godine, a da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. januara 2015. godine, konstatovano je da u konkretnom slučaju nije protekao rok od pet godina. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/16 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio