Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-696/14 (M. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izmakla dobit(dobitak)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-696/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 696/14, rješavajući apelaciju Mirka Petrovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Petrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 012449 12 Rev od 22. studenog 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012449 12 Gž od 14. rujna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 012449 11 P od 16. svibnja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Marko Kraljević, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 13. veljače 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 012449 12 Rev od 22. studenog 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 012449 12 Gž od 14. rujna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 012449 11 P od 16. svibnja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Razvojne banke Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. srpnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 27. srpnja do 26. kolovoza 2016. godine, dok Općinski sud nije odgovorio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 012449 11 P od 16. svibnja 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženu da mu isplati naknadu za izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti korištenja-izdavanja u zakup poslovnog prostora u Ljubuškom, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), za razdoblje od 1. listopada 2008. do 31. srpnja 2011. godine u ukupnom iznosu od 89.760,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci. Također je odbijen i apelantov zahtjev da mu tužena naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stavak I izreke). U odnosu na protutužbeni zahtjev tužene, navedenom presudom je odbačen protutužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da sud odbije kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom usvojen je protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužena tražila da sud obveže apelanta da tuženoj vrati u posjed pokretne stvari vlasništvo tužene, precizirane u izreci presude. Također, istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tužene u dijelu kojim je tražila da sud obveže apelanta da joj isplati izmaklu korist u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci presude (stavak II izreke). Stavkom III izreke presude Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da su Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj Ip-59/05 od 23. svibnja 2008. godine predniku tužene - Investicijskoj banci FBiH d.d. Sarajevo dosuđene predmetne pokretne stvari (strojevi i oprema) poduzeća „Matica“ d.o.o. Ljubuški. Nadalje je utvrđeno da su u momentu donošenja rješenja o dosudi predmetne pokretne stvari bile smještene u poslovnoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, vlasništvo apelantova oca i tadašnjeg vlasnika navedenog poduzeća. Utvrđeno je da su 12. rujna 2008. godine apelantov otac i apelant uputili tuženoj ponudu za otkup predmetnih pokretnih stvari u postupku izvršenja, gdje su se izjasnili da su njih dvojica voljni otkupiti predmetne pokretne stvari za ponuđenu cijenu, te da je tužena navedenu ponudu primila 17. rujna 2008. godine. Dalje je utvrđeno da je na temelju ugovora o darovanju, notarski obrađenog kod notara 22. rujna 2008. godine, koji je proveden u zemljišnoj knjizi 26. rujna 2008. godine, apelantov otac predmetni poslovni prostor, zajedno s poslovnom zgradom u kojoj se nalazi, prenio u apelantovo vlasništvo, te da je o tome obavijestio prednika tužene 14. siječnja 2009. godine. Nadalje je utvrđeno da je apelant, nakon što je kao vlasnik ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora, 25. rujna 2008. godine, s poduzećem „Grupa Espresso“ d.o.o. Ljubuški kao zakupoprimcem zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora u kojem su se nalazile predmetne pokretne stvari. Utvrđeno je da je zakupni odnos trebao započeti 1. listopada 2008. godine kada je apelant očekivao da će tuženi odnijeti predmetne pokretne stvari. Dalje je navedeno da je zakupoprimac iz ugovora o zakupu od 25. rujna 2008. godine, zahtjevom od 2. listopada 2008. godine, zatražio od apelanta da ukloni predmetne pokretne stvari iz poslovnog prostora kako bi ga mogao koristiti u svoju poslovnu svrhu. Utvrđeno je, također, da je nakon toga apelant zatražio od tužene da njegov poslovni prostor oslobodi od predmetnih pokretnih stvari, da je tužena potom dostavila apelantu zahtjev od 21. siječnja 2010. godine za predaju predmetnih pokretnih stvari kojim je tražila da joj apelant odredi nadnevak izuzimanja stvari. Nadalje je utvrđeno da je apelant na navedeni zahtjev odgovorio dopisom od 26. siječnja 2010. godine. U citiranom dopisu apelant je naveo da je 25. rujna 2008. godine zaključio ugovor o zakupu, da zakupoprimac nije htio preuzeti predmetni poslovni prostor s pokretnim stvarima tužene u njemu, te da od tada gubi mjesečno na ime zakupnine precizirani iznos. Također je navedeno da mu tužena, budući da nije uklonila predmetne pokretne stvari, duguje 63.855,00 KM, te kada plati navedeni iznos tek tada može preuzeti pokretne stvari, a ako ne plati traženi iznos on će se svakog mjeseca uvećavati za iznos mjesečne zakupnine.
7. Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, prema kojima su predmetne pokretne stvari poduzeća „Matica“ d.o.o. Ljubuški, koje su bile u predmetnom poslovnom prostoru, u izvršnom postupku dosuđene tuženoj i da je apelantov otac kao zakonski zastupnik navedenog poduzeća jasno iskazao svoju volju da otkupi predmetne stvari, Općinski sud je zaključio da je bilo logično da se predmetne stvari i nakon dosude nalaze u njegovom poslovnom prostoru budući da su tužena i apelantov otac bili u pregovorima oko otkupa predmetnih stvari. Općinski sud je utvrdio da volja da se otkupe predmetne pokretne stvari jasno proizlazi iz dopisa od 12. rujna 2008. godine, koji su apelantov otac i apelant uputili tuženoj, gdje su se izjasnili da su njih dvojica voljni otkupiti predmetne stvari za ukupnu preciziranu cijenu.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud utvrdio da nije pravno valjan ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zaključen između apelanta i poduzeća „Grupe Espresso“ d.o.o. Ljubuški jer potpisi ugovornih strana na ugovoru nisu ovjereni u skladu sa zakonom (izostaje njegova obvezna notarska obrada). Samim tim, kako je zaključio Općinski sud, takav ugovor ne proizvodi pravni učinak jer nije zaključen u formi koja se za tu vrstu ugovora traži. Pri tome, Općinski sud nije prihvatio iskaze apelanta i svjedoka J. P. i apelantova oca, smatrajući da su danim iskazima samo pokušavali nadomjestiti formu ugovora, odnosno iskazati da je postojala stvarna volja za zakupom predmetnog prostora.
9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je pošao od toga da apelant traži naknadu štete zbog izgubljene zarade uslijed nemogućnosti korištenja-izdavanja u zakup predmetnog poslovnog prostora, te da su zakonske pretpostavke za navedenu štetu: postojanje odgovorne osobe i oštećenog, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost, a što se, prema ocjeni Općinskog suda, u konkretnom slučaju nije ostvarilo. Općinski sud je utvrdio da u radnjama tužene nema protupravnosti, posebice iz razloga što su predmetne pokretne stvari nakon dosude ostale u poslovnom prostoru koji je vlasništvo apelantova oca, uz njegovu suglasnost te su, nakon što je on darovao poslovni prostor apelantu, predmetne pokretne stvari ostale u apelantovom poslovnom prostoru uz njegovo znanje, čime je pristao da one ostanu u predmetnom poslovnom prostoru. Također, Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju postojala i apelantova volja da predmetne stvari ostanu jer je on iskazivao svoju namjeru da ih otkupi i nikada nije pozivao tuženu da preuzme stvari. Nadalje, Općinski sud je imao u vidu da su predmetne pokretne stvari ostale u apelantovom poslovnom prostoru uz njegovo uvjetovanje, jasno iskazano u njegovu dopisu od 26. siječnja 2010. godine, da se stvari mogu izuzeti iz prostora kako je navedeno: „Kad platite navedeni iznos, onda možete preuzeti strojeve, nadalje ukoliko navedeni iznos ne platite odmah vaš dug će se svakog mjeseca povećati za iznos od 4.257,00 KM.“ Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju izostale materijalno-pravne pretpostavke sadržane u odredbama članka 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje bi opravdale postojanje utemeljenosti apelantova tužbenog zahtjeva, zbog čega je Općinski sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 012449 12 Gž od 14. rujna 2012. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i pravne zaključke, zbog čega smatra da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, što je opredijelilo taj sud da donese odluku o odbijanju apelantova priziva i potvrđivanju prvostupanjske presude. Istaknuto je da je prvostupanjski sud, uz pravilnu primjenu članka 154. ZOO, odbio apelantov tužbeni zahtjev, a nakon što je utvrdio da je tužena vlasnik pokretnih stvari-strojeva koji se nalaze u apelantovom poslovnom prostoru pravilno usvojio dio protutužbenog zahtjeva tužene, obvezujući apelanta da tuženoj vrati u posjed predmetne pokretne stvari.
11. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 63 0 P 012449 12 Rev od 22. studenog 2013. godine reviziju u dijelu odluke po apelantovoj tužbi odbio kao neutemeljenu, a u dosuđujućem dijelu odluke po protutužbi tužene odbacio kao nedopuštenu. Istom presudom apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije je odbijen.
12. Vrhovni sud je, glede dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o apelantovoj tužbi, u obrazloženju presude naveo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno da je drugostupanjska odluka u tom dijelu pravilna i zakonita. U odnosu na apelantov zahtjev, prema odredbama članka 219. ZOO kojima je propisano da imalac stvari može zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete ili u njezinom odsustvu, naknadu koristi koju je imao korisnik tuđe stvari, smatrajući pri tome da je tužena imala korist držanjem predmetnih stvari u apelantovom poslovnom prostoru, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev u smislu pravne osnove iz navedenog članka, također, neutemeljen. Vrhovni sud je imao u vidu činjenice da je apelantov prednik, u to vrijeme vlasnik predmetnog poslovnog prostora, dao suglasnost tuženoj da predmetne pokretne stvari, koje su tuženoj dosuđene u izvršnom postupku, ostanu u predmetnom poslovnom prostoru, da su potom apelantov otac i apelant s tuženom neuspješno pregovarali o njihovoj kupnji, čime je isključena protupravnost tužene u korištenju predmetnog poslovnog prostora, a što isključuje mogućnost naknade štete. Budući da između apelanta i tužene u konkretnom slučaju nije nastao obligacijski odnos sadržan u odredbama članka 219. ZOO jer se, kako je utvrdio Vrhovni sud, u konkretnim uvjetima ne može smatrati da tužena predmetni poslovni prostor upotrebljava u svoju korist u smislu citiranih odredbi materijalnog prava, a što bi apelanta, suprotno njegovim navodima, ovlastilo na uspješno isticanje zahtjeva iz te osnove.
13. Vrhovni sud je istaknuo da sve i kad bi se prihvatile apelantove revizijske tvrdnje da podnošenje tužbe, odnosno njezino dostavljanje tuženom, predstavlja poziv tuženoj da odnese svoje stvari iz predmetnog poslovnog prostora (opoziv dane suglasnosti) izostankom daljih zakonskih osnova i visine izmakle koristi, prema ocjeni Vrhovnog suda ove ne predstavljaju valjanu osnovu za izvođenje drugačijeg zaključka, kako to neutemeljeno smatra apelant. U odnosu na apelantove tvrdnje da je dokazao visinu izgubljene dobiti, da pobijana presuda pogrešno cijeni da je ugovor o zakupu od 25. rujna 2008. godine pravno nevaljan, potom da je apelant imao ozbiljnu namjeru izdati u zakup predmetni poslovni prostor i u slučaju da je to učinio da bi zasigurno ostvario zaradu u traženom iznosu, Vrhovni sud je smatrao da apelant, iznošenjem navedenih revizijskih tvrdnji, iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza tako što iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak. Vrhovni sud je zaključio da apelant time ističe prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg razloga se revizija, suglasno odredbama članka 240. stavak 2. Zakona o parničnom (u daljnjem tekstu: ZPP) postupku, ne može izjaviti.
14. U odnosu na dosuđujući dio drugostupanjske odluke kojim je usvojen protutužbeni zahtjev tužene i apelant obvezan tuženoj vratiti u posjed predmetne pokretne stvari, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu (vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u neodređenoj visini vrijednosti predmeta spora), shodno odredbama članka 247. stavak 1. u svezi sa stavkom 2. ZPP, jer je izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti. Vrhovni sud je, također, zaključio da ne postoje ni osnove za izuzetno postupanje suda u smislu odredbi članka 237. stavak 3. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu za izgubljenu zaradu odbijen kao neutemeljen. Apelant navodi da mu je tužena svojim pokretnim stvarima onemogućila ostvarivanje dobiti koju je mogao ostvariti izdavanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora. Dalje navodi da nije sporno da su predmetne stvari rješenjem o dosudi dosuđene tuženoj i da ih je u svako vrijeme mogla preuzeti. Apelant smatra da je tužena bila dužna osloboditi predmetni poslovni prostor od predmetnih stvari u roku od osam dana, računajući od primitka dopisa od 17. rujna 2008. godine kojim su apelant i njegov otac ponudili cijenu za koju bi kupili predmetne stvari, a tužena je nije prihvatila. I konačno, apelant smatra da je tužena kao „dobar domaćin“ trebala preuzeti predmetne stvari nakon što je apelant 18. veljače 2011. godine podnio tužbu radi naknade izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora. Apelant, također, smatra da su sudovi pogrešno zaključili da ugovor o zakupu nije pravno valjan jer nije ovjeren kod notara. Naprotiv, prema apelantovu mišljenju, predmetni ugovor nije ni trebao biti ovjeren kod notara jer se nisu ispunili uvjeti za njegovo izvršenje (prostor nije bio oslobođen od stvari). Međutim, iz tog ugovora se vidi namjera izdavanja u zakup predmetnog poslovnog prostora, izvjesnost izdavanja, nadnevak početka trajanja zakupnog odnosa, kao i visina zakupnine. Apelant, također, smatra da je tužena, držeći predmetne stvari u njegovom prostoru, koristila apelantov poslovni prostor u svoju korist.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Tužena je u odgovoru na apelaciju istaknula da su navodi apelacije neutemeljeni, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 012449 12 Rev od 22. studenog 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 16. prosinca 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. veljače 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant potraživao naknadu za izgubljenu zaradu, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovitih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stajalište jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja prizivnih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neutemeljeno odbili njegov zahtjev za isplatu preciziranog novčanog iznosa po osnovi izgubljene zarade budući da je dokazao sve materijalno-pravne pretpostavke za takvu naknadu. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi zaključili da se apelant ne može u konkretnom parničnom postupku pozivati na ispunjenost pravne osnove za naknadu štete iz članka 154. stavak 1. ZOO (postojanje odgovorne osobe i oštećenog, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost) u situaciji kada na strani tužene, suprotno apelantovim navodima, u postupku pred redovitim sudovima nije utvrđeno protupravno ponašanje. Također, redoviti sudovi su utvrdili da apelant u konkretnim okolnostima nije dokazao nastanak štete, niti visinu izmakle koristi, za što su dali jasna obrazloženja. U odnosu na pravnu osnovu iz članka 219. ZOO (uporaba tuđe stvari u svoju korist) Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali jasna obrazloženja zašto su smatrali da u okolnostima konkretnog slučaja nije nastao obligacijski odnos između apelanta i tužene koji bi bio osnova za apelantov zahtjev za naknadu prema navedenoj odredbi. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman