Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2601/15 (B.Š.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2601/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2601/15, rješavajući apelaciju B.Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija B.Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 I 144515 12 I (stari broj I-720/02).
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 71 0 I 144515 12 I (stari broj I-720/02), u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu B.Š. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu B.Š. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 I 144515 12 I (stari broj I-720/02).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 15. septembra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 27. septembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 19. februara 2002. godine Osnovnom sudu, na osnovu pravosnažne i izvršne presude na osnovu priznanja Osnovnog suda broj P-1320/99 od 18. septembra 1997. godine, podnio prijedlog za izvršenje protiv Vojislava Gligorića (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate novčanog potraživanja u iznosu od 16.487,00 DEM sa zateznom kamatom od 24. avgusta 1994. godine, kao i troškova parničnog i izvršenog postupka, i to popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-720/02 od 6. marta 2002. godine odredio predloženo izvršenje.
7. Izvršenik je izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju, ali je taj prigovor odbijen Rješenjem Osnovnog suda broj I-720/02 od 25. septembra 2007. godine.
8. Protiv navedenog rješenja od 25. septembra 2007. godine izvršenik je izjavio žalbu, ali Osnovni sud, nakon isteka roka za davanje odgovora na žalbu, nije dostavio predmet Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), već je 16. septembra 2008. godine ponovo donio rješenje kojim je odbio prigovor izvršenika iako je taj prigovor već odbijen.
9. Izvršenik je protiv rješenja kojim je po drugi put odbijen prigovor ponovo izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 144515 12 Gž od 20. juna 2012. godine kojim je izvršenikovu žalbu odbio i rješenje Osnovnog suda od 25. septembra 2007. godine potvrdio, dok je povodom žalbe izvršenika, a po službenoj dužnosti, ukinuo rješenje Osnovnog suda od 16. septembra 2008. godine.
10. Osnovni sud je zaključkom broj 71 0 I 144515 12 I od 14. novembra 2012. godine odredio pljenidbu, popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika.
11. Iz stanja spisa proizilazi da je prvo ročište za prodaju zaplijenjenih, popisanih i procijenjenih pokretnih stvari održano 28. juna 2013. godine, a drugo ročište 26. jula 2013. godine. Pošto se izvršenje nije moglo sprovesti zapljenom, popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, Osnovni sud je zaključkom broj 71 0 I 144515 12 I od 21. avgusta 2013. godine naložio apelantu da predloži novi predmet ili novo sredstvo izvršenja.
12. Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je apelant podneskom od 2. septembra 2013. godine predložio novi predmet i novo sredstvo izvršenja, i to na nepokretnostima izvršenika ½ stana u suvlasništvu, pa je kao pridružni tražilac izvršenja u izvršnom predmetu Osnovnog suda broj 71 0 1 127182 11 I učestvovao u postupku namirenja sa tražiocem izvršenja Rajkom Kosom iz Banje Luke, a kako dobijena kupoprodajna cijena ½ stana nije bila dovoljna ni za namirenje potraživanja tog tražioca izvršenja, to je i apelant ostao nenamiren u cijelosti.
13. Apelant je podneskom od 30. aprila 2015. godine zahtijevao utvrđivanje izvršenikove imovine u skladu sa odredbom iz člana 37 Zakona o izvršnom postupku.
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant uz navedeni prijedlog nije podnio dokaz da je tražene podatke pokušao pribaviti od nadležnih organa a pogotovo od RUGIP-a Banja Luka - Poslovne jedinice u Banjoj Luci i Laktašima s obzirom na to da su registri o nepokretnostima (Zemljišne knjige i Katastar) javni registri koji su dostupni i trećim licima a uslov da sud pribavlja podatke o imovini izvršenika je dokaz tražioca izvršenja da je pokušao pribaviti dokaze o imovini, ali da to nije uspio zbog ograničenja. Sud je posebnim zaključkom zatražio od Poreske uprave RS podatke o imovini izvršenika i nakon dobijenih podataka dostavio ih je [apelantu] radi uređenja prijedloga za izvršenje a nakon neuspjelog izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika i neuspjelog namirenja kao pristupni tražilac izvršenja u izvršnom predmetu broj 71 0 I 127182 11 I.
15. Prema stanju spisa i informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, izvršni postupak još nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da predmetni izvršni postupak pred Osnovnim sudom traje više od 13 godina i da još uvijek nije završen, te da takvo dugo trajanje izvršnog postupka ne zadovoljava kriterijum razumnog roka iz člana 6 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da hitno okonča izvršni postupak u predmetu broj 71 0 I 144515 12 I. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Vladu Republike Srpske da mu isplati 300,00 KM za svaku godinu trajanja izvršnog postupka, odnosno ukupno 3.900,00 KM radi naknade nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja izvršnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
17. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog izvršnog postupka koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju, istakavši da predmetni postupak traje dugo, ali da nisu povrijeđena prava na pravično suđenje, jer „je izvršenje duže trajalo iz razloga što imovina izvršenika nije bila dovoljna u dosadašnjim postupcima izvršenja da bi se namirio [apelant]“. V.Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne presude, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
23. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
26. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njegovog prijedloga za izvršenje od 19. februara 2002. godine nije okončan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
a)Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je apelant 19. februara 2002. godine pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizovao svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, te da traje više od 14 i po godina.
b) Analiza dužine trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog potraživanja popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, zatim, na nepokretnostima izvršenika, i to ½ stana u suvlasništvu izvršenika, te imajući u vidu da je apelant kao pridruženi tražilac izvršenja nastojao namiriti svoje potraživanje s drugim tražiocem izvršenja iz iste imovine izvršenika), Ustavni sud smatra da se radi o nešto složenijem postupku.
35. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant dužini predmetnog izvršnog postupka i sam doprinio s obzirom na to da nakon neuspjelog namirenja iz predloženog sredstva izvršenja od nadležnih organa nije pokušao pribaviti podatke o imovini izvršenika prije podnošenja zahtjeva Osnovnom sudu za utvrđivanje izvršenikove imovine u skladu sa članom 37 Zakona o izvršnom postupku.
36. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugalije, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.
37. Posmatrajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, u relativno kratkom roku donio rješenje o izvršenju (6. marta 2002. godine), kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Nakon toga, Osnovni sud je nakon pet i po godina od donošenja rješenja o izvršenju donio rješenje o prigovoru izvršenika (25. septembra 2007. godine) protiv kojeg je izvršenik izjavio žalbu. Međutim, Osnovni sud je ponovo, 16. septembra 2008. godine, donio novo rješenje kojim je prigovor izvršenika odbio. Izvršenik je ponovo izjavio žalbu, nakon čega je Okružni sud donio rješenje nakon tri godine i devet mjeseci (20. juna 2012. godine) kojim je izvršenikovu žalbu odbio i rješenje Osnovnog suda od 25. septembra 2007. godine potvrdio, dok je po službenoj dužnosti ukinuo rješenje od 16. septembra 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je rješenje o izvršenju od 6. marta 2002. godine postalo izvršno tek 25. septembra 2007. godine (nakon pet godina), a pravosnažno tek 20. juna 2012. godine (nakon 10 godina). Nakon toga, Osnovni sud je donio zaključak poslije pet mjeseci (14. novembra 2012. godine) kojim je odredio pljenidbu, popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika. Kako navedeno izvršenje nije sprovedeno ni nakon dva održana ročišta za prodaju izvršenikovih pokretnih stvari, zapljenom, popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika (28. juna i 26. jula 2013. godine), Osnovni sud je donio zaključak od 21. avgusta 2013. godine kojim je naložio apelantu da predloži novi predmet ili sredstvo izvršenja. Ustavni sud zapaža da je apelant postupio po nalogu suda u veoma kratkom roku (2. septembra 2013. godine), te predložio izvršenje na nepokretnostima izvršenika i to ½ stana u suvlasništvu izvršenika. Nakon toga, što proizilazi iz odgovora na apelaciju, apelant je kao pridruženi tražilac izvršenja učestvovao u izvršnom predmetu Osnovnog suda broj 71 0 1 127182 11 I, ali je ostao nenamiren u cijelosti, nakon čega je podneskom od 30. aprila 2015. godine zahtijevao utvrđivanje izvršenikove imovine u skladu sa članom 37 Zakona o izvršnom postupku. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je, između ostalog, naveo da apelant uz navedeni prijedlog nije podnio dokaz da je tražene „podatke pokušao pribaviti od nadležnih organa [...]“, nakon čega je „posebnim zaključkom zatražio od Poreske uprave RS podatke o imovini izvršenika i nakon dobijenih podataka iste je dostavio [apelantu] radi uređenja prijedloga za izvršenje [...]“. Iz stanja spisa i informacija kojima Ustavni sud raspolaže proizilazi da je predmetni izvršni postupak još u toku pred Osnovnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije u razumnim rokovima sprovodio procesne radnje u predmetnom postupku, gdje su postojali veći periodi neaktivnosti suda u preduzimanju procesnih radnji i gdje je Osnovni sud u dva navrata odlučivao o prigovoru izvršenika iako je taj prigovor već bio odbijen, što nije u skladu sa obavezom izvršnog suda da postupa djelotvorno i ekonomično.
38. Ustavni sud smatra da se okolnost bezuspješnog pokušaja izvršenja zbog toga što izvršenje nije sprovedeno ni nakon dva održana ročišta za prodaju izvršenikovih pokretnih stvari, kao i na izvršenikovoj nepokretnosti, odnosno ½ stana, koji su objektivne prirode i na koje Osnovni sud nije mogao da utiče, ne može staviti na teret Osnovnom sudu. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda prema kojoj moguće propuštanje izvršenja presude zbog siromaštva dužnika ne može se uzeti protiv države osim u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, na primjer, njihovim pogreškama ili odugovlačenju izvršnog postupka (vidi, Evropski sud, Šostarić protiv Hrvatske, presuda od 17. aprila 2007. godine, stav 31). Dovodeći navedeni stav u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud posebno naglašava da je Osnovni sud prilikom postupanja morao biti svjestan činjenice da je izvršni postupak, koji je zakonom označen kao hitan postupak, pokrenut 2002. godine, te da je bio dužan postupati efikasno i u skladu sa zakonskim propisima kako bi se postupak okončao što brže. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud sprovodio određene procesne radnje, koje su bile vremenski jako udaljene jedna od druge, a i sama djelotvornost tih radnji se objektivno može dovesti u pitanje budući da napretka u apelantovom predmetu u toku cijelog postupka skoro da i nije bilo. Uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud svojim nepostupanjem, odnosno odsustvom aktivnosti u dužim vremenskim periodima, propustio da izvrši svoju obavezu da djelotvorno i ekonomično sprovede izvršni postupak koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se odgovornost za neokončanje predmetnog izvršnog postupka u periodu dužem od 14 i po godina može u pretežnoj mjeri pripisati Osnovnom sudu.
39. Stoga, imajući u vidu ukupno trajanje izvršnog postupka, te duže periode neaktivnosti koji ničim nisu opravdani, kao i okolnost da je dva puta odlučivano o istom prigovoru izvršenika, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedjelotvornog i neekonomičnog vođenja predmetnog izvršnog postupka, koji još uvijek nije okončan, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe ZIP-a kojima je regulisano da je u postupku izvršenja sud „dužan da postupa hitno“, a s obzirom na to da je apelant pokrenuo predmetni postupak 19. februara 2002. godine i da izvršni postupak do dana donošenja ove odluke, dakle nakon 14 i po godina, nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 4.200,00 KM.
41. Međutim, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.900,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, tačka 61), smatra da apelantu, s obzirom na sadržaj njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kojim je Ustavni sud vezan u smislu člana 31 Pravila Ustavnog suda, te usvojene kriterijume Ustavnog suda, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.900,00 KM, koliko je apelant apelacijom i tražio. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada izvršni postupak pred Osnovnim sudom, i pored apelantovog doprinosa dužini postupka, te postojanja objektivnih okolnosti koje su uticale na dužinu trajanja predmetnog postupka, traje više od 14 i po godina i kada još uvijek nije okončan, u kom periodu je Osnovni sud imao duže periode neaktivnosti, a svoju neaktivnost u tako dugim vremenskim intervalima nije ničim opravdao, niti se iz spisa mogu utvrditi razlozi za takvo postupanje.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman