Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1102/14 (D. L., M. L. i P. L.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Nekretnina
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1102/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1102/14, rješavajući apelaciju Dragomira Lajšića i dr., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka e), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Lajšića i Pere Lajšića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 000646 10 Gz od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 000646 08 P od 16. februara 2010. godine.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miroslava Lajšića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 000646 10 Gz od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 000646 08 P od 16. februara 2010. godine, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza predočenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragomir Lajšić lično, te Miroslav Lajšić i Pero Lajšić po punomoćniku Dragomiru Lajšiću, svi iz Beograda (svi u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 7. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 000646 10 Gz od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 000646 08 P od 16. februara 2010. godine.
2. Apelanti su na zahtjev Ustavnog suda podneskom od 15. juna 2015. godine otklonili uočene nedostatke u apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od tuženih „Prijedor putevi“ AD iz Prijedora i Borislava Lajšića iz Prijedora (svi u daljnjem tekstu: tuženi odnosno prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je 8. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 12. avgusta do 6. septembra 2016. godine.
5. Odlučujući o apelaciji broj AP-1076/14, koju je 10. marta 2014. godine podnio apelant Miroslav Lajšić protiv Presude Vrhovnog suda broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine, Ustavni sud je odlukom o dopustivosti odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1076/14 od 21. jula 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su zajedno sa Milicom Babić i Bosiljkom Karan (svi u daljnjem tekstu: tužioci) pokrenuli predmetni parnični postupak kod Osnovnog suda protiv tuženih radi utvrđenja i isplate. Postupajući po tužbi Osnovni sud je Presudom broj 76 0 P 000646 08 P od 16. februara 2010. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev utvrđujući da je ništavan Predugovor o prodaji nepokretnosti zaključen između tuženih koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-241/04 dana 26. juna 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporni predugovor) (stav I izreke), te je drugotuženi kao prodavac obavezan da prvotuženom kao kupcu izvrši povrat uplaćenog iznosa na ime kupoprodajne cijene po spornom predugovoru u iznosu od 5. 218,50 KM (stav II izreke). Istom presudom i to stavom III prvotuženi je obavezan da zemljište upisano u p.l. 923/1 k.o. Svodna odnosno Z.K. ul. broj 99 k.o. Svodna (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti) dovede u ranije stanje pogodno za poljoprivredno obrađivanje koje je postojalo prije početka eksploatacije pijeska i kamena od strane prvotuženog na spornom zemljištu, a sa ostatkom tužbenog zahtjeva apelanti su odbijeni – naknada štete na ime izmakle dobiti (stav IV izreke), uz istovremeno obavezivanje tuženih da apelantima naknade troškove postupka (stav V izreke), sve preciznije navedeno u stavovima od I do V izreke presude.
8. Na osnovu sprovedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je 26. juna 2003. godine između tuženih zaključen sporni predugovor, čiji su predmet bile sporne nepokretnosti sa ugovorenom kupoprodajnom cijenom u iznosu od 10.437,00 KM. Zatim je utvrđeno da su sporne nepokretnosti bile uknjižene na ime pokojnog oca drugotuženog, da je spornim predugovorom dogovoreno da će se zaključenje konačnog ugovora i uknjižba spornih nepokretnosti na ime prvotuženog izvršiti nakon okončanja ostavinskog postupka, da su sporne nepokretnosti ostavinskim rješenjem od 23. novembra 2006. godine iza smrti ostavioca Dragana Lajšića prešle na tužioce i drugotuženog sa dijelom 1/6, da sporne nepokretnosti spadaju u kategoriju neplodnog i neobradivog zemljišta na kojem je nemoguća poljoprivredna proizvodnja, te da su se sporne nepokretnosti koristile uglavnom za ispašu stoke, zbog izuzetno velikog nagiba, da su imale plitak sloj zemljišta koji se nalazio u oazama, da na spornim nepokretnostima nije pričinjena šteta imajući u vidu njihovo prvobitno stanje, te da bi sporne nepokretnosti nakon završetka radova eksploatacije sa stanovišta reljefa i ekspozicije došle u bolje stanje nego ranije. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je sporni predugovor ništavan, da je osnovan tužbeni zahtjev za dovođenje spornih nepokretnosti u stanje pogodno za poljoprivredno obrađivanje, da je neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene dobiti koja je nastala nekorišćenjem spornih nepokretnosti, kao i zahtjev za isplatu naknade za izgubljeni kvalitet zemljišta, pa je pozivajući se na odredbe člana 14 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, te odredbe člana 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe Zakona o rudarstvu odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio primjenom odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Okružni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio Presudu broj 76 0 P 000646 10 Gz od 28. februara 2011. godine kojom je djelimično uvažio žalbu prvotuženog i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke kojim je obavezan drugotuženi da prvotuženom izvrši povrat uplaćenog novca na ime kupoprodajne cijene po spornom predugovoru (stav II izreke presude), te su žalbe tuženih djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je prvotužena obavezana da sporne nepokretnostie vrati u prethodno stanje pogodno za poljoprivrednu proizvodnju tako što je taj dio tužbenog zahtjev odbijen, dok su žalbe tuženih u preostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda potvrđena (st. I, IV i V izreke prvostepene presude). Žalba apelanata je u cijelosti odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (stav IV izreke) i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav V izreke).
10. Odlučujući o žalbenim prigovorima Okružni sud je zaključio da prvotuženi pravilno ističe da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 104 ZOO-a, prema kojoj bi drugotuženi bio u obavezi vratiti prvotuženom iznos od 5.218,50 KM, koji je primio prilikom zaključenja spornog predugovora s obzirom da takav zahtjev tokom postupka uopšte nije postavljen u toku sudskog postupka, niti od jedne parnične stranke, što proizlazi iz predmetnog spisa, pa je prvostepena odluka u tom dijelu izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je na taj način prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 209 u vezi sa čl. 2 i 53 ZPP-a.
11. Okružni sud je na osnovu činjeničnog utvrđenja utvrdio da tokom postupak nije bilo sporno da su tuženi zaključili sporni predugovor kojim se prvotuženi obavezao da drugotuženom isplati ukupan iznos od 10.437,00 i to odmah polovinu navedene kupoprodajne cijene, a ostatak nakon konačnog upisa spornih nepokretnosti na ime prvotuženog, da je spornim predugovorom konstatovano da su sporne nepokretnosti uknjižene na oca drugotuženog, te da će se zaključenje konačnog ugovora izvršiti nakon završetka ostavinskog postupka, da je prvotuženi ušao u posjed spornih nepokretnosti i otpočeo sa radovima odmah nakon potpisivanje spornog predugovora. Nesporno je tokom postupka utvrđeno da je prvotuženi isplatio 50% cijene iz predugovora drugotuženom i da je stupio u posjed spornih nepokretnosti. Ostavinskim rješenjem iza smrti pravnog prednika drugotuženog zakonskim nasljednicima na spornim nepokretnostima proglašeni su tužioci i drugotuženi sa dijelom 1/6. Shodno navedenom kako je drugotuženi u vrijeme zaključenja spornog predugovora raspolagao sa zajedničkom imovinom, bez saglasnosti tužioca, prema ocjeni Okružnog suda sporni predugovor je ništav, u smislu odredaba člana 103 ZOO-a.
12. U vezi s prigovorima prvotuženog da se sporne nepokretnosti ne mogu dovesti u ranije stanje pogodno za poljoprivrednu obradu, s obzirom da sporne nepokretnosti spadaju u kategoriju neplodnog i neobradivog poljoprivrednog zemljišta, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke iz kojeg je proizašlo da je predmetno zemljište neplodno na kojem je nemoguća poljoprivredna proizvodnja, ali da je izveo pogrešan zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim su tužioci tražili da se drugotuženi obaveže da sporne nepokretnosti dovede u stanje pogodno za poljoprivrednu proizvodnju, jer je takav zaključak u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka poljoprivredne struke. S druge strane Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim su tužioci tražili naknadu na ime izgubljene dobiti nastale iskorištavanjem navedenog zemljišta jer je iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizašlo da se radi o neplodnom, nepoljoprivrednom zemljištu te što tužioci tokom postupka nisu dokazali da su na spornim nepokretnostima ostvarivali dobit, niti su nakon smrti svog prednika na spornim nepokretnostima imali štetu, u smislu izgubljene dobiti. Nadalje, prema ocjeni Okružnog suda, pravilan je stav prvostepenog suda odbivši dio tužbenog zahtjeva kojim tužioci potražuju isplatu naknade za izgubljeni kvalitet spornog zemljišta jer iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizilazi da na spornim nepokretnostima nije pričinjena nikakva šteta imajući u vidu prvobitno stanje.
13. Okružni sud je u vezi s tim još istakao da tužioci takve zahtjeve ne mogu zasnivati na imovinskoj koristi koju je prvotuženi ostvario eksploatišući sporne nepokretnosti. U vezi s tim Okružni sud se pozvao na odredbu člana 2. Zakona o rudarstvu koja propisuje da je rudno blago u zemlji i na površini, kao prirodno bogatstvo, dobro od opšteg interesa, te da je u državnoj svojini i na njemu se može steći pravo korištenja pod uslovima i na način utvrđen zakonom, a za korišćenje rudnog bogatstva plaća se naknada u skladu sa zakonom. Shodno navedenoj zakonskoj odredbi Okružni sud je pojasnio da je prvotuženi dobio odobrenje za eksploataciju tehničko građevinskog kamena u Novom Gradu i u obavezi je za korišćenje plaćati naknadu, u skladu sa Zakonom državi koja je vlasnik rudnog blaga, a ne tužiocima.
14. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore tužioca usmjerene na diskreditaciju nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, vještaka finansijske struke i vještaka rudarske struke budući da se prigovori odnose na primjedbe koje su tužioci isticali tokom prvostepenog postupka o kojima su se vještaci jasno izjasnili, pri čemu tužioci nisu tražili provođenje novih vještačenja. Prigovori tužioca u vezi sa dosuđenim troškovima postupka Okružni sud je ocijenio da su neosnovani o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 7 obrazloženja.
15. Okružni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom relevantnih odredaba ZPP-a i to člana 229 stav 1 tačka 4, člana 226 i člana 235 tačka 2.
16. Odlučujući o reviziji tužioca Vrhovni sud je Presudom broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine reviziju odbio. Ispitujući pravilnost osporene drugostepene presude Vrhovni sud je ocijenio da je ona pravilna. Vrhovni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 104 ZOO-a kojom je propisano da je svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu ništavog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon ne određuje nešto drugo. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, zahtjev tužioca da prvotuženi poravna zemljište koje je bilo predmet ništavog spornog predugovora te da se na sporno zemljište postavi humusni sloj ne predstavlja povrat datog (restitutio in integrum), u smislu citirane zakonske odredbe, jer ukoliko bi se takav dio tužbenog zahtjeva usvojio, a prema nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke, tužioci bi došli u povoljniji položaj jer bi sporno zemljište imalo veću vrijednost nego onda kada je prvotuženi započeo eksploataciju mineralnih sirovina. Prema ocjeni Vrhovnog suda vraćanje spornih nepokretnosti u prvobitno stanje podrazumijevalo bi vraćanje kamena i šljunka koji je prvotuženi eksploatisao, a ne ravnanje terena, kako je tužbom traženo, pa prema ocjeni Vrhovnog suda, tužioci suštinski nisu tražili vraćanje u prvobitno stanje već uspostavljanje nekog novog stanja, za što nemaju pravni osnov. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje tužioca na odredbe člana 219 ZOO-a jer za primjenu citirane odredbe nije ispunjena osnovna pretpostavka, a to je da se radi o upotrebi stvari koja je vlasništvo tužioca za svoju korist. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da prvotuženi sporne nepokretnosti nije koristio kao poljoprivredno zemljište (u kojem slučaju bi tužioci imali pravo na ovaj vid naknade) već je koristio mineralne sirovine (kamen i pijesak) koji se smatraju rudnim blagom, u smislu odredbe člana 2 stav 2 Zakona o rudarstvu, a što se u smislu stava 1 citirane zakonske odredbe nalazi u državnoj svojini. Dakle, ono što prvotuženi jeste koristio, jesu kamen i šljunak, što po samom zakonu nije vlasništvo tužioca, već se nalazi u režimu državne svojine. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ne radi se o upotrebi tuđe stvari koja je u vlasništvu tužioca, pa slijedom toga nema ni mjesta primjeni citirane odredbe člana 219 ZOO-a jer tužioci nisu aktivno legitimisani za ovakav zahtjev.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da je prvotuženi nezakonito ušao u posjed spornih nepokretnosti jer je sa njihovim bratom zaključio sporni predugovor iako je znao da njihov brat nije bio vlasnik spornih nepokretnosti. Naglašavaju dalje da su svi vještaci koji su bili angažovani u sporu bili pristrani i da su nastojali da zaštite samo interese prvotužene. Smatraju da su odluke nižestepenih sudova nerazumljive, te da su presude u koliziji, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je sporni predugovor ništav, a da apelanti pri tome nisu dobili nikakvu pravnu zaštitu. Apelanti tvrde da u vezi sa zauzetim stavovima od redovnih sudova nisu dobili adekvatno obrazloženje. Tvrde da imaju stečena prava na spornim nepokretnostima koja su im uzurpirana od strane prvooptuženog jer su sa njihove imovine eksploatisali kamen, a da sa vlasnicima spornih nepokretnosti nisu imali zaključen ugovor o njegovoj eksploataciji. Smatraju da naknada štete predstavlja imovinsko pravo koje je apelantima u konkretnom slučaju povrijeđeno jer u predmetnom postupku apelantima nije pružena sudska zaštita u smislu dosuđivanja pravične naknade za eksploataciju njihove imovine. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer su u osporenoj odluci tog suda dati svi odgovori na sva pitanja koja su postavljena u apelaciji jer sadrži dovoljne razloge iz kojih se vidi da nije bilo proizvoljne primjene prava.
19. Okružni sud je naveo da obrazloženje koje je taj sud dao u osporenoj presudi sadrži dovoljne i jasne pravne razloge i u saglasnosti su sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i materijalno pravnim propisima na kojima je osporena presuda zasnovana, pri čemu je naglašeno da apelanti ne navode niti jedan relevantan osnov za povredu prava na koja ukazuju. Predloženo je se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili da se odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj Sud proveo predmetni postupak u skladu sa odredbama ZPP-a, te da je strankama tokom postupka bilo omogućeno da u punoj mjeri raspravljaju pred sudom i da predlažu dokaze i iznesu sve činjenice koje su željeli da iznesu, a u dokaznom postupku provedeni su svi predloženi dokazi.
21. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju sve apelacione navode ocijenio neosnovanim jer su po njegovoj ocjeni nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalno i procesno pravo.
22. Drugotuženi je sve apelacione navode ocijenio neosnovanim istaknuvši da u svemu ostaje kod navoda koje je tokom postupka isticao te da redovni sudovi ni na koji način nisu prekršili pravo apelanata na koje su se neosnovano u apelaciji pozvali.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103 (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. Posljedice ništavost Član 104 (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtjev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima. Isticanje ništavosti Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08-O.U.S., 45/09-O.U.S. i 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
22. U Zakonu o rudarstvu („Službeni glasnik RS“ br. 107/05 i 75/10), važeći u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 1.
Ovima zakonom uređuju se uslovi i način eksploatacije rudnog blaga u zemlji i na njenoj površini, riječnom ili jezerskom dnu ili ispod njega, kao i izgradnja i korišćenje i održavanje rudarskih objekata.
Odredbe ovog zakona ne odnose se na eksploataciju pijeska, šljunka i kamena iz korita vodotoka, sprudova, napuštenih korita i na području ugrožena erozijom, koji ne sadrže primjese drugih korisnih mineralnih sirovina.
Član 2.
Rudno blago u zemlji i na njenoj površini, kao prirodno bogatstvo, dobro od opšteg interesa, u svojini je Republike Srpske i na njemu se može steći pravo korišćenja pod uslovima i na način utvrđen zakonom.
Za korišćenje rudnog blaga plaća se naknada u skladu sa zakonom.
Rudnim blagom, u smislu ovog zakona, smatraju se sve organske i neorganske mineralne sirovine u čvrstom, rastresitom, plastičnom, tečnom i gasovitom stanju, ili u prirodnim rastopinama, koje se nalaze u primarnom ležištu, u nanosima, rudarskim iskopinama i odlagalištima i tehnogene sirovine (u daljnjem tekstu: mineralne sirovine).
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na apelanta Miroslava Lajšića
27. U skladu sa članom 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda apelacija nije dopustiva ako postoji neki od slijedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
28. Shodno citiranim Pravilima Ustavnog suda Ustavni sud zapaža da je apelant Miroslav Lajšić, putem advokata Ešrefa Gracića, 10. marta 2014. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP-1076 kojom je apelant Miroslav Lajšić osporio iste presude kao u predmetnoj apelaciju u kontekstu gotovo identičnih apelacionih prigovora kao u predmetnoj apelaciji, ukazujući na kršenje prava na imovinu. Odlučujući o podnesenoj apelaciji Ustavni sud je donio konačnu odluku o dopustivost broj AP-1076/14 od 21. jula 2015. godine kojom je apelacija odbačena kao (prima facie) neosnovana (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP-1076/14 od 21. jula 2015. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
29. Kako je Ustavni sud o podnesenoj apelaciji apelanta Miroslava Lajšića već odučio, a iz okolnosti konkretnog slučaj ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je shodno članu 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda odlučio kao u izreci ove presude.
Dopustivost u odnosu na ostale apelante
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 76 0 P 000646 11 Rev od 12. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 16. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
33. Član II3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. Apelanti ukazuju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu jer je prvotužena neovlašteno ušla u posjed njihove imovine i neovlašteno eksploatisala prirodno bogatstvo sa spornih nepokretnosti, pri čemu apelanti u predmetnom postupku nisu ostvarili nikakvu pravnu zaštitu, odnosno materijalno obeštećenje u vidu naknade štete i pored činjenice što je tokom postupka utvrđeno da je sporni predugovor ništavan, jer su ga tuženi zaključili bez ovlašćenja ostalih suvlasnika na spornim nepokretnostima.
36. Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opšte prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine, u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presudu od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
37. Ustavni sud ukazuje i na konsistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom nad fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koja konstituišu imovinu mogu da se takođe smatraju „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljaju „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
38. Dakle, u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju može govoriti o imovini apelanata. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da su tužioci zajedno sa drugotuženim nasljeđivanjem iza umrlog oca stekli pravo suvlasništva na spornim nepokretnostima, da je drugotuženi bez ovlaštenja ostalih suvlasnika zaključio sporni predugovor sa prvotuženim čiji su predmet bile sporne nepokretnosti što je bila polazna osnova za apelante da pokrenu predmetni postupak koji se nesporno ticao njihove imovine, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.
40. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu u konkretnom slučaju bio zakonito Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je sporni predugovor ništavan, u smislu člana 103 ZOO-a, s obzirom da je drugotuženi sporni predugovor zaključio bez ovlaštenja ostalih suvlasnika tj. tužioca. Međutim, ostali dio tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen jer su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza, posebno vještačenja koja su sprovedena tokom postupka, te u svjetlu postavljenih tužbenih zahtjeva zaključili da su oni neutemeljeni, pri čemu su primijenili relevantne odredbe ZOO-a, Zakona o rudarstvu, te ZPP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, prilikom odlučenja uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke iz kojeg su proizašle osnovne karakteristike spornih nepokretnosti „neplodno i neobradivo zemljište, koje nije pogodno za poljoprivredu“, te da na spornim nepokretnostima suštinski nije pričinjena nikakva šteta, s obzirom na njihovo prvobitno stanje. Ustavni sud isto tako zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir da apelanti zapravo nisu tražili vraćanje spornih nepokretnosti u stanje koje mu je prethodilo, već su tražili pretvaranje spornih nepokretnosti u obradivo zemljište pogodno za poljoprivrednu proizvodnju, dakle poboljšanje spornih nepokretnosti, za što nisu imali pravni osnov u odredbi člana 104 stav 1 ZOO-a. Usto, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da prvotuženi sporne nepokretnosti nije koristio kao poljoprivredno zemljište već je isključivo koristio mineralne sirovine koje se, shodno članu 2 stav 2 Zakona o rudarstvu, smatraju rudnim blagom koje se nalazi u svojini Republike Srpske, nalazeći da odredba člana 219 ZOO-a stoga nije primjenjiva. Ustavni sud, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, sadržaj relevantnih odredaba propisa koji su u konkretnom slučaju primijenjeni, činjenično stanje koje su redovni sudovi utvrdili, ne zapaža da je od strane redovnih sudova bilo proizvoljnosti koja bi posljedično dovela do kršenja prava apelanata.
41. U vezi sa prigovorima apelanata da u predmetnom postupku nisu ostvarili nikakvu pravnu zaštitu, iako je u postupku utvrđeno da je sporni predugovor ništav, u smislu člana 103 ZOO-a Ustavni sud zapaža da su sporni predugovor zaključili tuženi, da apelanti nisu bili ugovorne strane u tom obligacionom odnosu, te da se posljedice ništavosti ugovora koje ima u vidu odredba člana 104 ZOO-a odnose isključivo na ugovorne strane. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 104 stav 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ustavni sud u tom pravcu podsjeća da restitucija zapravo znači uspostavljanje onog stanja u imovini ugovornih strana koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora (naturalna restitucija), a ako ona nije moguća, postoji obaveza ugovornih strana da se isplati novčana naknada protuvrijednosti prema cijenama na dan presuđenja (novčana restitucija), dakle obaveza postoji samo između ugovornih strana. U takvim okolnostima činjenica da redovni sudovi (osim Osnovnog suda) drugotuženom nisu naložili da prvotuženom vrati isplaćeni novčani iznos, u smislu člana 104. stav 1. ZOO-a, nije od značaja za apelante, niti je takvom odlukom redovnih sudova na bilo koji način ugroženo njihovo pravo na imovinu, kod nespornog da apelanti tužbom takvo što nisu zahtijevali, niti su tražili vraćanje spornih nepokretnosti u stanje koje je bilo prije ulaska u njihov posjed od strane prvotuženog (naturalna restitucija), već isključivo uspostavljanje novog, poboljšanog stanja spornih nepokretnosti koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo osnovano. Navedeno i stoga što su redovni sudovi iz nalaza i mišljenja vještaka, kojem apelanti tokom postupka nisu relevantno prigovarali, niti su tražili provođenje novog vještačenja, utvrdili da na spornim nepokretnostima nije pričinjena nikakva materijalna šteta.
42. Stoga, imajući u vidu sve izneseno u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.
43. U pogledu pitanja da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A broj 6, stav 5). U konkretnom slučaju, u pogledu ograničenja apelanata, redovni sudovi su na osnovu svih provedenih dokaza zaključili da je sporni ugovor ništavan, ali da ostali dio tužbenog zahtjeva nije osnovan jer kao takav nema osnovanost u relevantnom zakonskom okviru (ZOO-u, Zakon o rudarstvo i ZPP-u), te činjeničnom utvrđenju koje je tokom postupka utvrđeno. Imajući u vidu navedene okolnosti u svjetlu postavljenih tužbenih zahtjeva, kojima su redovni sudovi vezani, u smislu člana 2 ZPP-a, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se regulišu pravila parničnog postupka na osnovu kojih redovni sudovi raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, što svakako predstavlja javni interes. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu na apelante nije stavljen „pretjeran” teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija.
46. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka e) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman