Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-717/14 (A. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-717/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 717/14, rješavajući apelaciju Aze Mehmedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Aze Mehmedović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici Azi Mehmedović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici Azi Mehmedović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Aze Mehmedović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aza Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca podnijela je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine. Apelaciju je u ime apelantice podnio Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, koji je dopisom od 19. septembra 2016. godine obavijestio Ustavni sud da je sa apelanticom došlo do sporazumnog otkaza punomoći 20. augusta 2014. godine kada je ona preuzela svu dokumentaciju iz ovog predmeta.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te Općine Bratunac, zastupane po Pravobranilaštvu RS (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Miroslava Jovičića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 8. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i drugotuženi dostavili su odgovor na apelaciju 13. i 23. septembra 2016. godine. Osnovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 20. juna 2003. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tuženih. Navedenom tužbom apelantica je tražila da se utvrdi da njezin vlasnički udio na montažnom objektu tipa „kiosk“, koji se nalazi u Bratuncu, ukupno čini 1/3. U odnosu na prvotuženu apelantica je tužbeni zahtjev postavila kao eventualni, tj. da se tužbeni zahtjev prema prvotuženoj usvoji samo u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema drugotuženom.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-192/03 od 16. novembra 2006. godine utvrđeno je da su apelantica i drugotuženi postali suvlasnici montažnog objekta tipa kiosk, bliže označenog u izreci presude, sa suvlasničkim udjelima od 1/3 u korist apelantice i 2/3 u korist drugotuženog, što je on dužan trpjeti i priznati da apelantica svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe, te da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 5.575,00 KM. Protiv navedene prvostepene presude drugotuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 012-0-Gž-07-000 068 od 26. novembra 2009. godine uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbijen kao neosnovan. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118 0 P 000054 10 Rev od 29. marta 2011. godine usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 007135 11 P od 27. augusta 2012. godine utvrđeno je da su apelantica i drugotuženi postali suvlasnici montažnog objekta tipa „kiosk“, bliže označenog u izreci presude, sa suvlasničkim udjelima, i to: apelantica s 1/3, a drugotuženi s 2/3, što je drugotuženi dužan priznati i trpjeti da apelantica svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe. Drugotuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove spora u iznosu od 6.971,00 KM a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom sudskog izvršenja.
8. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica postavila metalni kiosk - privremeni poslovni objekt na k.č. broj 453/1 KO Bratunac na osnovu urbanističke saglasnosti Općinskog sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Općine Bratunac od 20. decembra 1990. godine, te da je sa SIZ-om za komunalnu oblast i puteve zaključila ugovor o davanju u zakup zemljišta za izgradnju privremenog poslovnog objekta na navedenoj k.č. u površini od 12 m na period od tri godine. Utvrđeno je da je prvotužena apelantici izdala urbanističku saglasnost za postavljanje kioska, dimenzija 3x4 m, namjene cvjećara, ali je apelantica u naravi izgradila objekt u podrumskom dijelu površine 7,05 m (od betonskih blokova) i iznad od metalnih profila i drvenih talpi prostor površine 19,48 m . Utvrđeno je da je navedeni privremeni objekt u toku rata oštećen, a prvotužena je 26. augusta 1996. godine raspisala javnu licitaciju i apelanticin privremeni objekt prodala drugotuženom. Na tom mjestu drugotuženi je sagradio novi montažni objekt površine 59,50 m nakon što je uklonio postojeći apelanticin objekt, iskoristivši izvjesno postojeće parametre, odnosno podrumsku etažu i „mrtvu ploču“ čija vrijednost iznosi 1.369,96 KM, dok ukupna vrijednost sada postojećeg privremenog poslovnog objekta drugotuženog iznosi 32.429,57 KM.
9. Istaknuto je da je vještak u dopunskom nalazu izvršio procjenu vrijednosti dijela apelanticinog objekta koji je na terenu vidljiv, tj. izvršio je procjenu vrijednosti platoa za postavljanje kioska AB ploče, tzv. mrtve ploče i podrumskog dijela ispod ploče, a koji su građeni od betona, te procijenio njihovu ukupnu vrijednost od 1.369,96 KM. Ukazano je da ostali dio apelanticinog objekta, tj. dio koji je drugotuženi ugradio u novi objekt vještak nije mogao procijeniti jer nije imao dokaze u spisu koje dijelove je drugotuženi ugradio u novi objekt, niti je to mogao utvrditi izlaskom na teren. Također, vještak se izjasnio da nije mogao utvrditi ni stepen oštećenja apelanticinog objekta jer ni o tome nije imao podataka, pa je procjenu vrijednosti u nalazu od 3. maja 2006. godine od 10.834,84 KM izvršio pod pretpostavkom da je apelanticin objekt bez oštećenja. Stoga, prema ocjeni suda, vještak sudu nije dao jasne procjene o vrijednosti apelanticinog objekta kakav je on bio u vrijeme spajanja sa objektom drugotuženog.
10. S obzirom na naprijed navedeno Osnovni sud je slobodnom ocjenom dokaza, a uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, utvrdio da vrijednost apelanticinog objekta koji je drugotuženi iskoristio za izgradnju novog objekta iznosi 1/3 od ukupne vrijednosti objekta drugotuženog.
11. Prema mišljenju prvostepenog suda, u konkretnom slučaju je došlo do miješanja-spajanja stvari koje su vlasništvo različitih lica, uslijed čega je nastala nova stvar, a razdvajanje dijelova različitih vlasnika bi prouzrokovalo znatnu štetu ili potpuno uništenje nove stvari, zbog čega ima osnova za primjenu zakonskih odredbi o spajanju-miješanju stvari kao osnova za stjecanje prava vlasništva (član 23. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa ili član 114. stav 1. Zakona o stvarnim pravima RS).
12. Osnovni sud je naveo da je nesumnjivo da su prvotužena i drugotuženi bili nesavjesni jer su znali da je objekt vlasništvo trećeg lica, te su ga tretirali kao ratni plijen (što se vidi iz odobrenja za licitaciju od 23. augusta 1996. godine). Međutim, prema mišljenju prvostepenog suda, ta okolnost nije relevantna u predmetnom sporu jer apelantica nije zahtijevala da joj pripadne cijela stvar, u kom slučaju bi savjesnost bila relevantna (član 114. stav 2. Zakona o stvarnim pravima RS), već samo utvrđenje suvlasničkog dijela shodno vrijednosti stvari koje su se spojile (član 114. stav 1. Zakona o stvarnim pravima RS).
13. Protiv prvostepene presude drugotuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je apelantica suvlasnica predmetnog montažnog objekta s dijelom 1/23, a drugotuženi s dijelom od 22/23, što je drugotuženi dužan priznati i trpjeti da apelantica svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe, te da joj isplati troškove sudskog postupka u visini od 2.480,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je odbijena s viškom tužbenog zahtjeva.
14. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da nisu prihvatljivi žalbeni navodi drugotuženog da nema dokaza, odnosno da nije utvrđeno da li je uopće i na kojem zemljištu postojao apelanticin objekt. To, prema mišljenju Okružnog suda, protivrječi rezultatima svih postojećih dokaza kako materijalnih tako i svjedoka na koje se pozvao upravo drugotuženi (M. K. i M. J.). Stoga se, prema ocjeni Okružnog suda, ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi drugotuženog da je vještak građevinske struke pogrešno identificirao sporni objekt, te da je to morao učiniti u prisustvu suda.
15. Dalje je navedeno da ni apelantica ne spori da je njezin objekt drugotuženi uklonio - porušio sve do ploče, te zatim izgradio postojeći objekt, ali tvrdi da je u izgradnji koristio sastavne dijelove, materijale njezinog objekta koji su tako postali sastavni dio novog objekta i suvlasništvo u smislu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Istaknuto je da se prvostepeni sud pozvao na navedeni pravni osnov kao pravni osnov odluke, na koji je ranije tokom postupka ukazao i Vrhovni sud RS, a to je: „Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete, ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje pravo suvlasništva u korist dosadašnjih vlasnika i to srazmjerno vrijednosti koje su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja. Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjesni vlasnik može zahtijevati u roku od godinu dana od dana spajanja ili miješanja stvari da mu cijela stvar pripadne u svojinu ili da cijela stvar pripadne nesavjesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrijednost njegove stvari. Ako od dviju spojenih ili pomiješanih stvari, jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da lice koje je izgubilo pravo svojine na stvari naknadi njenu vrijednost.“
16. Okružni sud je naveo da je apelantica u smislu čl. 7. i 123. ZPP bila dužna dokazati svoje tvrdnje. Pored već navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, to podrazumijeva i iznošenje činjenica i dokaza koje se odnose na to koje je sve dijelove njezinog ranije postojećeg privremenog objekta drugotuženi iskoristio tako da su oni sada sastavni dio novog objekta i kolika je njihova vrijednost u odnosu na cjelinu. U tom pravcu ukazano je da nema čak ni argumentiranih činjenica, te da se apelanticini navodi kreću u okviru paušalnih tvrdnji da je drugotuženi iskoristio materijal od njezinog objekta. Ukazano je da se odluka mora zasnivati na izvjesno utvrđenim činjenicama. Stoga je, kako je obrazložio Okružni sud, proizvoljno postupanje prvostepenog suda kada konstatira da se vještak građevinske struke nije mogao jasno izjasniti o procjeni vrijednosti apelanticinog objekta u vrijeme spajanja sa objektom drugotuženog, ali da sud slobodnom ocjenom zaključuje da ta vrijednost koju je drugotuženi iskoristio iznosi 1/3 od vrijednosti objekta jer za to nema uporišta u drugim izvedenim dokazima, kao ni u apelanticinim navodima.
17. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 127. ZPP, te naveo da se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Dalje se pozvao na odredbu člana 126. (pravilo o teretu dokazivanja), te u tom pogledu naveo da apelantica nije dokazala miješanje njezine stvari sa stvarima drugotuženog preko utvrđenog, a to je bila njezina obaveza, te da joj stoga sud nije mogao dosuditi više od toga „slobodnom ocjenom“.
18. Ukazano je da se privremeni montažni objekti i apelantice i drugotuženog pravno smatraju pokretnim stvarima, pa se može primijeniti odredba člana 23. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Pri tome je, prema mišljenju drugostepenog suda, izvjesno jedino to da je uz korištenje dijela materijala apelanticinog objekta nastala nova pokretna stvar - privremeni poslovni objekt drugotuženog u vrijednosti od 32.429,57 KM i da je u tom iznosu sadržana vrijednost ranije postojećeg montažnog objekta od 1.369,96 KM koja se ne može odvojiti bez znatne štete, odnosno troškova, te da je srazmjerno tome apelantica suvlasnik nove stvari s dijelom 1/23, a ne 1/3, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Također ukazuje i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Smatra da je Okružni sud propustio dati valjane razloge za svoje stavove u vezi s primjenom materijalnog prava na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju drugostepene presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja se ona poziva u apelaciji. Smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasne i zakonite razloge.
21. Drugotuženi je naveo da je apelantica imala pravo i mogućnost da svoja eventualna prava na kiosku koji je navodno posjedovala potražuje od prvotužene, a ne od drugotuženog. Smatra da su apelanticini navodi neosnovani i da nisu dokazani, a posebno apelanticina tvrdnja da je drugotuženi postupao nesavjesno, te da je rušio objekt koji je ona navodno imala. Prema mišljenju drugotuženog, navedeno u postupku nije ničim dokazano. Smatra da apelantici ne pripada pravo suvlasništva, kako je to odlučeno osporenom odlukom, budući da je postojeći objekt izgrađen od potpuno novog građevinskog materijala koji je kupio i ugradio drugotuženi, te da apelantica u postupku nije dokazala da je u taj objekt ugrađen i materijal s njezinog objekta. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 23.
Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.
Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtjevati, u roku od godinu dana od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar pripadne u svojinu ili da cijela stvar pripadne nesavjesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrijednost njegove stvari.
Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrijednost.
23. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Sticanje prava svojine spajanjem ili miješanjem stvari Član 114. stav 1.
(1)Kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje susvojina dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.
(2)Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtijevati, u roku od godine dana od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar postane svojina ili da cijela stvar postane svojina nesavjesnog vlasnika. Sticalac je dužan drugome nadoknaditi tržišnu vrijednost njegove stvari. (3)Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrednije stvari stiče pravo svojine na novoj stvari. Lice koje je izgubilo pravo svojine može, u roku od godine dana od dana spajanja ili miješanja stvari, zahtijevati nadoknadu tržišne vrijednosti svoje stvari.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
Član 229. stav 1. tačka 5.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava vlasništva, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe. A) U odnosu na osporene presude
32. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev tako što je u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 5. ZPP preinačio prvostepenu presudu na način što je utvrđeno da je apelantica suvlasnica predmetnog montažnog objekta s dijelom od 1/23, a drugotuženi s dijelom od 22/23, a što je drugotuženi dužan priznati i trpjeti da apelantica svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe. Naime, redovni sudovi su u predmetnom postupku nesporno utvrdili da je na mjestu gdje se ranije nalazio apelanticin montažni objekt, koji je u toku rata oštećen, a koji je drugotuženi putem javne licitacije kupio od prvotužene, izgrađen novi montažni objekt drugotuženog. Pri tome je utvrđeno da je drugotuženi prilikom izgradnje novog montažnog objekta iskoristio podrumsku etažu i „mrtvu ploču“ ranijeg apelanticinog objekta. Stoga su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbu člana 23. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, odnosno odredbu člana 114. stav 1. Zakona o stvarnim pravima budući da je nova pokretna stvar - privremeni poslovni objekt drugotuženog nastala uz korištenje dijela materijala ranijeg apelanticinog objekta. Dakle, u konkretnom slučaju došlo je do miješanja-spajanja stvari koje su u vlasništvu apelantice i drugotuženog uslijed čega je nastala nova stvar, a njihovo razdvajanje bi prouzrokovalo znatnu štetu ili potpuno uništenje. Stoga su redovni sudovi utvrdili da vrijednost montažnog objekta drugotuženog iznosi 32.429,57 KM, te da je u tom iznosu sadržana vrijednost apelanticinog ranije postojećeg montažnog objekta u vrijednosti od 1.369,96 KM koja se ne može odvojiti bez znatne štete odnosno troškova. Shodno navedenom utvrđeno da je apelantica suvlasnik nove stvari s dijelom 1/23, a drugotuženi s dijelom 22/23. Pri tome je Okružni sud ukazao da apelantica u smislu člana 126. ZPP (pravilo o teretu dokazivanja) nije dokazala miješanje njezine stvari sa stvarima drugotuženog preko utvrđenog iako je to bila njezina obaveza, te da joj stoga prvostepeni sud nije mogao dosuditi više od toga „slobodnom ocjenom“.
36. Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u njezinom donošenju i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je u svojoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je djelimično uvažena žalba drugotuženog, te preinačena prvostepena presuda tako da je u konačnici djelimično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Okružnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 20. juna 2003. godine, te da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao deset godina i pet mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
41. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi s činjeničnim stanjem ni u vezi s primjenom prava. Nadalje, u odnosu na apelanticino ponašanje u predmetnom postupku Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica preduzimala bilo kakve radnje kojima je odugovlačila predmetni postupak.
42. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak vođen u dva navrata. Prvobitni postupak je trajao ukupno sedam godina i devet mjeseci, od čega se najduže nalazio pred prvostepenim i drugostepenim sudom (u periodu od po nešto duže od tri godine). Dakle, predmetni postupak se pred prvostepenim i drugostepenim sudom u prvobitnom postupku nalazio u periodu dužem od šest godina. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni period je u značajnoj mjeri imao odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu predmetnog postupka, te ni u kojem slučaju ne može zadovoljiti garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U ponovnom postupku predmetni postupak je okončan u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, kako je Ustavni sud već naglasio, dužina trajanja prvobitnog postupka nije zadovoljila garancije pravičnog suđenja u razumnom roku budući da je imala odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi (prvostepeni i drugostepeni) nisu dostavili bilo kakve razloge zbog čega je predmetni postupak trajao više od deset godina. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
43. Imajući u vidu navedeno i posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Iako apelantica nije postavila zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prema usvojenim kriterijima, trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
46. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od deset godina, od čega se pred prvostepenim i drugostepenim sudom u prvobitno vođenom postupku nalazio u periodu dužem od šest godina, što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka, a redovni sudovi za ovako dugo trajanje postupka nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
48. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman