Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4313/16 (I. L.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4313/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4313/16, rješavajući apelaciju Ivana Livaje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Livaja, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 040448 14 Rev od 6. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Livaja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stolca, podnio je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 040448 14 Rev od 6. septembra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će obavezati tuženog (MUP HNK), u predmetnom postupku, da vrati apelanta na posao, na radno mjesto policijskog službenika i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa koja mu pripadaju, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da su nezakonita rješenja tuženog, te da se poništavaju, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja mu pripadaju.
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud je utvrdo da iz predmetnog rješenja tuženog, kojim je apelantu prestao radni odnos, da je vidljivo da je ovo rješenje doneseno po prijedlogu Ureda komesara policije kojim se utvrđuje da apelant ima navršenih 40 godina penzijskog staža, te da je iz tog razloga shodno članu 122. stav 1. tačka c. Zakona o policijskim službenicima HNK ispunio uslov za penzionisanje, da iz podataka uprave za administraciju i potporu dostavljenih upravi policije, a na temelju podataka iz personalnog dosijea apelanta i radne knjižice proizlazi da je apelant 1. aprila 2012. godine navršio 40 godina penzijskog staža, da je prvi radni odnos zasnovao 17. jula 1980. godine kod poslodavca UPI Sarajevo OUR Turist Konjic, da je ukupno ostvareni staž kod tog poslodavca iznosi devet godina, 11 mjeseci i 19 dana, posebni (ratni) staž u dvostrukom trajanju od osam godina, šest mjeseci i 10 dana evidentiran je za period od 18. septembra 1991.godine do 23. decembra 1995.godine, da je kod tuženog ostvario staž osiguranja za period od 24. decembra 1995. godine do 1. aprila 2012.godine tj. ukupno 16 godina, tri mjeseca i osam dana, za period u kojem je bio zaposlen u MUP-u ostvario je pravo na beneficirani staž, odnosno staž osiguranja u uvećanom trajanju, koji se računa na način da se 12 mjeseci efektivno provedenih na poslovima računa kao 16 mjeseci, te je po tom osnovu apelant ostvario ukupan staž osiguranja u trajanju od pet godina i pet mjeseci, pa ukupan staž osiguranja apelanta 1. aprila 2012. godine prema navedenim podatcima iznosi 40 godina, dva mjeseca i šest dana. Prvostepeni sud konstatuje, da su dostavljeni podaci saglasni sa podacima iz radne knjižice apelanta, s tim što u radnoj knjižici nije posebno evidentiran beneficirani penzijski staž u uvećanom trajanju za period u kojem je apelant bio zaposlenik MUP-a. Prvostepeni sud je analizirajući provedene dokaze utvrdio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer apelantu je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu odredaba člana 122. stav 1. tačka c. Zakona o policijskim službenicima HNK, prema kojim odredbama radni odnos policijskih službenika prestaje kada navrše 40 godina penzijskog staža. Dalje se navodi, da je odredbama člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, regulisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i 20 godina penzijskog staža ili kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života, da je članom 89. istog Zakona je propisano da osiguranicima koji rade na naročito teškim i po zdravlje štetnim radnim mjestima, na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno obavljati svoju profesionalnu dužnost, staž osiguranja se računa sa uvećanim trajanjem, a odredbom člana 94. istog Zakona je regulisano da licima koja su uzela učešće u odbrani BiH odnosno učešće u pripremama, kao pripadnici ARBiH, HVO i Organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju se računa vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani BiH, u periodu od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra 1995.godine. Prvostepeni sud zaključuje, da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da penzijski staž na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog staža obuhvata i poseban staž iz člana 94. ovog Zakona, te da Zakonom nije propisana nikakva mogućnost izbora da li će penzijski staž obuhvatati i poseban staž iz člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da takva mogućnost izbora, na koju se poziva apelant, nije propisana nijednim zakonom što upućuje na zaključak da je relevantnim zakonskim odredbama propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž osobama koje su u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine učestvovale u pripremama za odbranu ili u odbrani BiH.
3. Drugostepeni sud navodi, da je među strankama nesporno da je apelant u periodu od 26. jula 1994. do 1. aprila 2012. obavljao poslove u organima Unutarnjih poslova na mjestima na kojima se staž računa kao beneficirani staž, odnosno kao staž osiguranja u uvećanom trajanju, da je vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju beneficirani staž obračunava samo za period od 1. januara 2005. do 1. aprila 2012. godine, a isti ne obračunava za period od 24. decembra 1995. do 1. januar 2005. godine, a iz razloga jer tuženi, po mišljenju vještaka, nije uplatio dodatne doprinose Fondu MIO/PIO za ovaj period, a što je u suprotnosti sa podacima tuženog, da su navedeni dodatni doprinosi uplaćeni u cijelosti 20. marta 2012. godine. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud konstatuje, da je pravilno prvostepeni sud zaključuje, da uplata dodatnih doprinosa za period od 24. decembra 1995. do 1. januara 2005. godine nije od utjecaja na činjenicu, da se i navedeni staž osiguranja računa u penzijski staž, jednako kao i beneficirani staž za koji su apelantu nesporno uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. Vrhovni sud ističe, da je prvostepeni sud, a kako to zaključuje i drugostepeni sud, ocijenio provedene dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, pa tako i nalaz vještaka finansijske struke koji nije obračunao beneficirani staž i za period od 24. decembra 1995. godine do 1. januara 2005. godine, uz obrazloženje da tuženi nije uplatio dodatne doprinose Federalnom zavodu MIO/PIO, suprotno utvrđenju suda da su dodatni doprinos uplaćeni u cijelosti 20. marta 2012.godine. Vrhovni sud također navodi u vezi apelantovog prigovora, vezano za promjenu sudije u prvostepenom postupku, da iz podataka spisa, zapisnika o glavnoj raspravi, slijedi da apelant nije isticao procesne smetnje za dalje postupanje, da stranke nisu prigovorile promjeni sudije, niti su tražile da drugi sudija, koji je otvorio glavnu raspravu i objavio predmet raspravljanja, postupak vodi od faze pripremnog ročišta, pa se može zaključiti da su se saglasile sa nastavkom postupka, te nema povrede postupka ni u vezi sa primjenom odredbi člana 75. i člana 97. ZPP-a. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman