Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2541/14 („Ugostiteljstvo i turizam“ d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2541/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 6. prosinca 2016. godine, u predmetu broj AP-2541/14, rješavajući apelaciju „Ugostiteljstva i turizma“ d.o.o. Prijedor na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Ugostiteljstva i turizma“ d.o.o. Prijedor podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004831 13 Rev od 11. ožujka 2014.
godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ugostiteljstvo i turizam“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Slavica Bajić, odvjetnica iz Prijedora, podnio je 30. svibnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004831 13 Rev od 11. ožujka 2014. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 570 Ps 004 831 12 Ps 2 od 5. travnja 2013. godine, obvezane su tužene Republika Srpska (u daljnjem tekstu prvotužena) i općina Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantu solidarno isplate novčane iznose na ime duga (u presudi precizirano po kojim računima i iznosi) i novčani iznos na ime zateznih kamata (u presudi preciziran iznos). Istom presudom obvezana je drugotužena da apelantu isplati novčani iznos na ima duga (u presudi precizirano po kojem računu i iznos) i novčani iznos na ime zakonskih zateznih kamata (u presudi preciziran iznos). Također, istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu preko dosuđenog iznosa i zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate (u presudi precizirano na koje iznose i period).
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno slijedi da je apelant u periodu od 1995. godine do 1999. godine pripremao obroke za raseljene i izbjegle osobe koje su se nalazile na području drugotužene. Apelant i Crveni križ Prijedor 14. kolovoza 1995. godine zaključili su ugovor prema kojem se apelant obvezao da za Crveni križ Prijedor priprema obroke od namirnica koje dostavi Crveni križ Prijedor, da je Crveni križ Prijedor sa 31. prosincom 1995. godine u namirnicama u cijelosti izmirio svoju obvezu, da je nakon toga bio ponuđen novi ugovor sa izmijenjenim uvjetima u pogledu cijene, što Crveni križ nije prihvatio, da je i pored toga apelant nastavio sa pripremanjem obroka, te da su vođeni razgovori između predstavnika Vlade vezano za rješavanje duga.
4. Nadalje, Okružni sud je istakao da članak 3. Zakona o izbjeglim i raseljenim osobama (u daljnjem tekstu: Zakon) propisuje da su nositelji društvene zaštite izbjeglih i raseljenih osoba republika i općina u svom području, a da članak 4. istog Zakona propisuje da je u skladu sa konvencijom UN Republika dužna osigurati izbjeglim i raseljenim osobama sva prava, izvršiti njihovu registraciju, riješiti njihov status i pružiti pomoć u zadovoljavanju osnovnih potreba, a u čemu sudjeluje općina na čijem području se nalaze osobe kojima je takva pomoć potrebna. Također, odredbom članka 15. istog Zakona propisano je da se svim tim osobama osigurava smještaj i ishrana kod rodbine, prijatelja i drugih osoba, a kome se na taj način to ne može osigurati tada im se osigurava kolektivni smještaj i ishrana. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da su prvotužena i drugotužena bile obvezne izbjeglim i raseljenim osobama osigurati ssmještaj, ishranu, liječenje, zdravstvenu zaštitu i dr. Nadalje, Okružni sud je naveo da Ustav Republike Srpske propisuje da prvotužena ima obvezu poduzimanja svih mjera u slučaju ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti i vanrednog stanja. Također člankom 25. Zakona o Ministarstvima propisane su obveze Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe, između ostalog, osiguranje smještaja, zaštite svih ljudskih prava, sredstava za život, za ishranu svim izbjeglim i raseljenim osobama.
5. Okružni sud je istakao da je u spornom periodu bio veliki broj izbjeglih i raseljenih osoba, tako da su prvotužena i drugotužena bile obvezne osigurati takvim osobama prije svega smještaj i hranu. Okružni sud je naveo da u izvanrednom stanju prvotužena i drugotužena u smislu Zakona imaju obvezu da, preko raspoloživih institucija, poduzeća i drugh pravnih osoba, osiguraju sve uvjete za smještaj i ishranu izbjeglih i raseljenih osoba, a da ti uvjeti ne podrazumjevaju obvezu zaključenja ugovora, tako da proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen zbog čega je prvotuženu i drugotuženu obvezao da izmire apelantovo potraživanje.
6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004831 13 Pž 2 od 24. listopada 2013. godine žalba prvotužene i drugotužene djelomično je usvojena i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu troškova postupka, a u preostalom dijelu žalbe apelanta, prvotužene i drugotužene su odbijene i potvrđena pravostupanjska presuda.
7. Odlučujući o reviziji prvotužene i drugotužene, Vrhovni sud donio je presudu broj 57 0 Ps 004831 13 Rev od 11. ožujka 2014. godine kojom je reviziju usvojio presudu Višeg privrednog suda u Banjaluci preinačio tako što je žalbu prvotužene i drugotužene usvojio presudu Okružnog suda preinačio i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da odluke nižestupanjskih sudova nisu pravilne iz sljedećih razloga. Naime, nije sporno da iz odredaba članka 3. Zakona proizlazi da su nositelji društvene zaštite izbjeglih i raseljenih osoba Republika i općina na svom području. Odredbama članka 48. Zakona propisano je da se sredstva za zbrinjavanje izbjeglih i raseljenih osoba osiguravaju iz Budžeta Republike, općine, priloga, poklona i drugih oblika dobrovoljne pomoći. Međutim, takvo zakonsko uporište, u pogledu obveze prvotužene i drugotužene da budu nositelji društvene zaštite izbjeglih i raseljenih osoba, ne daje pravo apelantu da bez konkretnog pravnog posla, zaključenog između njega i prvotužene i drugotužene može u odnosu na njih isticati zahtjev na ime naknade za izvršene usluge pripremanja obroka za izbjegle i raseljene osobe. Navedeno potvrđuje ugovor o pripremanju obroka od 14. kolovoza 1995. godine zaključen između apelanta kao davatelja usluge i Crvenog križa, kao primatelja usluge, koji je, sukladno članku 4. točka 5. Zakona o položaju i ovlaštenjima Crvenog križa, imao obvezu pružati usluge smještaja i ishrane izbjeglim i raseljenim osobama kojima je takav vid pomoći potreban. Vrhovni sud je istakao da kako nema pravnog posla između parničnih stranaka, kojim bi bila utanačena prava i obveze između njih u pogledu pripremanja obroka izbjeglim i raseljenim osobama, apelant nema pravo da sa uspjehom ističe postavljeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, jer je očito da nema materijalnopravnog odnosa između parničnih stranaka. Na ovakav zaključak ne utječu ni zaključci koje je donosila prvotužena u periodu od 1996. do 1998. godine iz kojih proizlazi da je ona upoznata sa radom javnih kuhinja, da je suglasna sa njima i da treba iznaći sredstva da taj rad bude plaćen, jer zaključci takvog sadržaja, ne mogu nadomjestiti odsustvo ugovora.
8. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, prava iz članka 11. Međunarodnog Pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz članka 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant tvrdi da je nesporno da je on u spornom periodu vršio usluge spremanja hrane za rad javnih kuhinja, a da je obećano da će mu biti isplaćena naknada. Apelant navodi da je u tom smislu priložio brojnu dokumentaciju kojom dokazuje uključenost prvotužene i drugotužene u rješavanje ovog pitanja. Apelant dalje ukazuje da je za rješenje ovog pitanja bilo potrebno razmotriti ustavne odredbe, zatim Zakon, Zakon o ministarstvima, Europsku konvencije, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim,socijalnim i kulturnim pravima, Konvencije UN o statusu izbjeglica iz 1951.g. i Protokol OUN o statusu izbjeglica iz 1967.g. Apelant je citirao određene odredbe navedenih dokumenata, te istakao „imajući u vidu navedene odredbe došlo je do pogrešne primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda“. Apelant dalje tvrdi da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva oštećena njegova imovina.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi kako nema pravnog posla između apelanta i prvotužene i drugotužene kojim bi bila regulirana prava i obveze između njih u pogledu pripremanja obroka izbjeglim i raseljenim osobama, apelant nema pravo da sa uspjehom ističe postavljeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženu. Ustavni sud ocijenjuje navedeno obrazloženje argumentiranim, odnosno ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je takvo obrazloženje proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Nadalje, vezano za apelantove navode o povredi prava iz članka II/3. a) i d) odnosno prava iz članka 2. i 5. Europske konvencije, te prava iz članka 11. Međunarodnog Pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima i prava iz članka 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a kojim odredbama je garantirano pravo na život, pravo na osobnu slobodu i sigurnost, te pravo na životni standard, Ustavni sud nalazi da se apelant paušalno pozvao na povredu ovih prava, ali naglašava da apelant kao pravna osoba ne može biti «žrtva» kršenja ovih prava koja su osobne prirode, odnosno čiju zaštitu uživaju samo fizičke osobe. Stoga Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o povredi ovih prava u parničnom postupku u kojem se odlučivalo o isplati duga očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman