Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1836/14 (K. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1836/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1836/14, rješavajući apelaciju Kadime Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudac Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kadime Kovačević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049129 13 Rev od 6. februara 2014. godine, presude Okružnog suda Banja Luka broj 71 0 P 049129 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049129 06 P od 5.
januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kadima Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 17. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049129 13 Rev od 6. februara 2014. godine, presude Okružnog suda Banja Luka ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049129 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049129 06 P od 5. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Saveza revizora i računovođa Republike Srpske Banja Luka (kao suprotne strane u postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 049129 06 P od 5. januara 2012. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime izgubljene dobiti-zakupnine za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2010. godine isplati iznos od 39.6000 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zatim naknadu štete zbog srušenog objekta u iznosu od 72.000 KM i naknadu za izgrađeno zemljište u iznosu od 44.450 KM za zakonskom kamatom. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelantice za nakandu štete od tuženog, na ime izgubljene dobiti-zakupnine koju bi ostvarila da je izdavala svoj suvlasnički dio stambenog prostora veličine 48m2 u Banjoj Luci na preciziranoj k.č. u periodu od 1. januara 2000 godine do 31. decembra 2010. godine, te naknadu štete zbog rušenja istog objekta i naknadu za zemljište u površini od 127 m2 na predmetnoj zemljišnoj parceli.
7. Osnovni sud je izvršio ocjenu izvedenih materijalnih dokaza pročitanih na glavnoj raspravi, naveo iskaze saslušanih svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Takođe, apelantica je u svom iskazu koji je Osnovni sud prihvatio u cjelosti saglasnim sa drugim provedenim dokazima navela je da je predmetnu kuću sa 1/3 dijela, naslijedila iza svoje majke Nure Merdžanović, da je ugovor kojim je mijenjala predmetnu nekretninu sa Veljkom Dragosavljevićem, potpisala, da je u momentu zaključivanja ugovora o zamjeni kuće u kući stanovala njena majka, da je poslije smrti njene majke kuća bila prazna, da je kuću preuzeo Veljko Dragosavljević, da je u januaru 2001. godine tražila povrat kuće ne znajući da ju je Veljko Dragosavljević sa kojim je mijenjala predmetnu nekretninu, prodao tuženom, da se krajem 2001 godine obratila tuženom da je tada njen objekat bio srušen i na tom mjestu tuženi napravio novi objekat.
8. Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je predmetni objekat bio predmet zamjene 28. aprila 1994. godine između apelantice i to njen suvlasnički dio sa 267/1700 sa jedne strane i Veljka Dragosavljevića sa druge strane, a zatim predmet kupoprodaje 25.oktobra 1999. godine između Veljka Dragosavljević i tuženog pa je tuženi postao titular prava svojine na objektu nakon drugog lica, te je na osnovu kupoprodajnog ugovora uknjiženo pravo svojine na 267/1700 dijela zemljišno knjižnog tijela u korist tuženog.
9. Osnovni sud je naveo da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je tuženi na njenom suvlasničkom dijelu izgradio svoj poslovni objekat iz kojeg dijela traži naknadu štete u ovoj parnici. Apelantica nije predlagala a niti izvodila dokaz na okolnosti da dokaže da je nasljednik, u kojem dijelu i koje nekretnine a iza pokojne Nure Merdžanović, majke, osim što navodi da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici suvlasnički dio koji je naslijedila iza svoje majke. Slijedom utvrđenog kao i kod činjenice da je u drugom parničnom postupku, presudom broj: P- 2369/02 od 30. septembra 2004. godine (koja je postala pravosnažna dana 31. oktobra 2007. godine) utvrđeno da nisu ništavi, nego da su pravno valjani ugovor o zamjeni predmetne nekretnine od 26. avgusta 1994. godine i ugovor o kupoprodaji iste nekretnine od 25. oktobra 1999. godine (zaključeni između apelantice i Veljka Dragosavljevića), te je odbijen zahtjev da tuženi preda u posjed navedenu nakretninu apelantici kao i alternativni zahtjev da tuženi isplati apelantici naknadu štete u iznosu od 100.000 KM, kao neosnovani, to je tuženi savjestan držalac odnosno sticalac predmetne nekretnine i nije dužan da plati naknadu (zakupninu) za takvo korištenje stvari (člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima).
10. Osim toga, tuženi je izvedenim materijalnim dokazima dokazao da je nakon kuporodaje predmetne nekretnine od Veljka Dragosavljevića, a na kojoj je bio stari objekat, isti porušio i u upravnom postupku (2000-2002.godine) na osnovu legalno dobijene potrebne dokumentacije od Grada Banja Luka, izgradio novi poslovni objekat o čemu govore materijalni dokazi.
11. Osnovni sud navodi da na osnovu izvedenih dokaza apelantica nije dokazala da joj je tuženi prouzrokovao štetu svojom nedozvoljenom radnjom ili propuštanjem niti da postoji uzročna veza između radnje tuženog i eventualne štete a niti da postoji odgovornost tuženog za štetu koju potražuje pa samim tim ni obaveza tuženog za naknadu štete, slijedom čega nisu ispunjeni uslovi iz čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je utvrđeno da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvede dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, pa kako apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je tuženi bio dužan da joj plaća naknadu na ime zakupnine njenog suvlasničkog dijela stambenog prostora i naknadu za zemljište za period potraživanja, niti da joj je tuženi nezakonitom radnjom srušio objekat (njen suvlasnički dio) to je sud odbio zahtjeve apelantice. Kako apelantica nije dokazala osnov tužbenog zahtjeva to nije dokazala ni visinu pa Osnovni sud nije posebno obrazlagao nalaze vještaka jer ih nije prihvatio. Osnovni sud je takođe dao razloge zašto nije prihvatio prigovor tuženog da je stvar pravosnažno presuđena u predmetu u parnici broj: P- 2369/02.
12. U odnosu na prigovor zastarjelosti novčanog potraživanja Osnovni sud je pošao od toga da je apelantica podnijela tužbu dana 28. augusta 2006. godine radi predaje u posjed predmetne nekretnine da je u tužbi istakla kao eventualni (alternativni) tužbeni zahtjev da ukoliko sud ne prihvati prvi da usvoji drugi tužbeni zahtjev te obaveže tuženog da isplati 50.000 KM na ime vrijednosti nekretnina čiji povrat traži; zatim da je opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 16. juna 2010. godine tražila naknadu na ime zakupnine za period od 1.januara 2000. godine do 31.decembra 2010 godine. Primjenom člana 375. ZOO kojim je utvrđeno da potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarjeva za tri godine, Osnovni sud je zaključio da je u ovom slučaju nastupila zastara za potraživanja od 1. januara 2000. godine do 16. juna 2007. godine pa je u ovom dijelu osnovan prigovor zastarjelosti dok period od 16. juna 2007. godine do 31.decembra 2010. godine nije obuhvaćen zastarjelošću ali je odbijen tužbeni zahtjev u cjelini, zbog nepostojanja pravnog osnova za dosuđenje naknade za zakupninu. U odnosu na drugi i treći dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete zbog srušenog objekta i naknadu za zemljište s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 28. augusta 2006. godine, a podneskom od 16. juna 2010 godine opredjelila ovaj dio tužbenog zahtjeva kod činjenice da je dana 9. oktobra 2001. godine apelantica imala saznanje da je objekat srušen (tražila je obustavu građenja) to je po mišljenju Osnovnog suda primjenom odredbe člana 376. ZOO u ovom dijelu osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti novačnog potraživanja jer je protekao subjektivni rok (3 godine) i objektivni rok zastrajelosti (5 godina) pa je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen zbog nepostojanja pravnog osnova kao i zastrajelosti potraživanja čije su pravne posljedice iste.
13. Rješavajući po žalbi apelantice Okružni sud je donio presudu 71 0 P 049129 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine kojom je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu.
14. U obrazloženju presude pozivajući se na čl. 7., 8. i 123. ZPP Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Suprotno navodima žalbe, Okružni sud je na osnovu stanja spisa i dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka zaključio da apelantica nije uspjela dokazati da je pretrpjela štetu radnjom ili propuštanjem tuženog i da postoji odgovornost tuženog za naknadu štete, čime je prvostepeni sud savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno donio pravilnu odluku kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice za naknadu štete na ime izgubljene dobiti i rušenja predmetnog objekta, odnosno naknade za zemljište u površini od 127 m2 na predmetnoj zemljišnoj parceli. Naime, kako je apelantica, nakon što je temeljem navedenog diobnog ugovora upisana kao suvlasnik na predmetnim nekretninama, nekretnine razmijenila za nekretnine Veljka Dragosavljevića i kako je tuženi, nakon kupovine istih nekretnina od imenovanog, na predmetnoj nekretnini izgradio novi poslovni objekat, te uz činjenicu da je u sudskom postupku pravosnažno utvrđeno da navedeni ugovori nisu ništavi, to je Okružni sud našao da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala osnovanost, a samim tim ni visinu tužbenog zahtjeva. Žalbeni navodi da obaveza na naknadu štete proizilazi iz građevinske dozvole obzirom da objekt nije izgrađen prema projektnoj dokumentaciji nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer se postupak izdavanja odobrenja za gradnju provodi u posebnom upravnom postupku. Takođe, Okružni sud je istakao da žalbeni prigovori u pogledu zastare potraživanja nisu osnovani o čemu je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge koje kao takve prihvatio i Okružni sud.
15. Vrhovni sud odlučujući po reviziji apelantice donio je presudu 71 0 P 049129 13 Rev od 6. februara 2014. godine, kojom je reviziju odbio.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je tužbeni zahtjev utemeljen na tvrdnjama da su apelantica i njen brat Abdulah Merdžanović mijenjali svoj suvlasnički dio na označenim nekretninama; da njihova majka Nura Merdžanović nije raspolagala svojim suvlasničkim dijelom; da je tuženi, nakon što je srušio raniji objekat, na njegovom mjestu (koje obuhvata i suvlasnički dio Nure Merdžanović) sagradio novi objekat; da je rješenjem o nasljeđivanju od 29. novembra 2005. godine apelantica naslijedila suvlasnički dio svoje majke.
17. Vrhovni sud je opet detaljno ponovio utvrđenja prvostepenog suda i zaključak prvostepenog suda (na temelju utvrđenih činjenica) da apelantica nije dokazala navode tužbe da je nasljednik svoje majke Nure Merdžanović i u kojem dijelu, a da je svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama mijenjala ugovorom o razmjeni zaključenim sa Veljkom Dragosavljevićem od kojeg je nekretnine kupio tuženi i na temelju legalne dokumentacije sagradio objekat, pa je prvostepeni sud zaključio da je time tuženi savjesni sticalac i da nije u obavezi da plati zahtjevani iznos zakupnine, pri čemu se pozvao na odredbu člana 38. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pored toga, nalazeći da radnjom tuženog tužiteljici nije prouzrokovana šteta, prvostepeni sud je zauzeo stav da tuženi nije u obavezi ni da plati zahtjevane naknade za srušeni objekat i za zemljište. Pri tome je izrazio pravni stav da je zahtjev apelantice za plaćanje izgubljene dobiti – zakupnine djelimično u zastari, a da je zahtjev za naknadu štete za srušeni objekat i za zemljište u cjelosti u zastari. Drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.
18. Vrhovni sud je ukazao da je nižestepenim odlukama pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Međutim, Vrhovni sud ističe da apelantica s pravom osporava utvrđenje nižestepenih sudova da nije dokazala navode tužbe da je rješenjem ostavinskog suda oglašena zakonskim nasljednikom svoje majke Nure Merdžanović, koje je utemeljeno na tome da u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom nije izveden dokaz čitanjem rješenja o nasljeđivanju. Međutim, Vrhovni sud navodi da je izveden dokaz uvidom u istorijat zk. ul. 1732 K.O. Banja Luka, pa se na temelju tog izvedenog dokaza može utvrditi da je dana 4. januara 2006. godine pod brojem DN-49/06 u označenom zk. ul., na temelju prvosnažnog rješenja o nasljeđivanju 29. novembra 2005. godine na suvlasničkom dijelu Nure Merdžanović od 267/1700 dijela, izvršen upis u korist apelantice. Tim izvedenim dokazom apelantica je, dakle, dokazala navode tužbe da je oglašena zakonskim nasljednikom iza svoje majke, na zaostavštini koju čini suvlasnički dio od 267/1700 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. 1732 K.O. Banja Luka. Označeno rješenje je provedeno i u zemljišnim knjigama i u korist apelantice je upisano pravo suvlasništva od 267/1700 dijela na predmetnim nekretninama.
19. Vrhovni sud nadalje navodi da upis prava vlasništva odnosno suvlasništva u zemljišnim knjigama, u pravilu, dokazuje da njegovom titularu to pravo i pripada. Međutim, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud zaključuje da su tom upisu suprotstavljene brojne činjenice koje proizlaze iz materijalne dokumentacije (isprava) koje su čitane u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom. U zk. ul. 1732 K.O. Banja Luka je upisana parcela broj k.č. 173/52 K.O. Banja Luka, na kojoj se nalazilo više objekata (kuća). Na tim nekretninama je bilo više suvlasnika: Muharem Merdžanović sa 502/1700 dijela, Fuad Bajramović sa 397/1700 dijela, Nura Merdžanović sa 267/1700 dijela, Abdulah Merdžanović sa 267/1700 dijela i apelantica sa 267/1700 dijela. U dokaznom postupku apelantica je predočila diobni ugovor od 23. aprila 1989. godine (nije ovjeren kod suda), prema kojem je kuća jednospratnica (označena kao 11 a), površine 144 m2, pripala sa po 1/3 dijela Nuri Merdžanović, Abdulahu Merdžanoviću i apelantici. Njima je pripalo i pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta (k.č. 173/53) precizirane površine. Pored toga, bratu apelantice je pripalo prizemlje kuće jednospratnice (označena kao 13a), ukupne površine 144 m2, a Muharemu Merdžanoviću sprat te kuće.
20. U dokaznom postupku tužiteljica nije prezentirala rješenje o diobi broj R-P-292/90 od 27. novembra 1990. godine, ali je iz sadržaja ugovora o zamjeni (zaključeni 1. jula 1994. i 26. augusta 1994. godine) vidljivo da su ovim ugovorima apelantica i njen brat mijenjali nekretnine koje su dobili na temelju ovog rješenja u postupku diobe kod suda.
21. Ugovorom o zamjeni od 1. jula 1994. godine (koji je Abdulah Merdžanović zaključio sa Danom Jankovićem), Abdulah Merdžanović je mijenjao nekretnine „opisane kao u rješenju Osnovnog suda Banja Luka od 27. novembra 1990. godine, odnosno pored prizemlja nove kuće dimenzija 10 x 11 m, mijenjao je „dio stare kuće do ulice, vertikalno podijeljene, u dužini od 3 m“, koja je ukupne veličine 12 x 6 m i na skici vještaka nosi oznaku 13 b), te garažu u sredini, sa pravom korištenja zemljišta. Ugovorom o zamjeni od 26. augusta 1994. godine (koji su Abdulah Merdžanović i apelantica zaključili sa Veljkom Dragosavljevićem) apelantica je, pozivom na rješenje o diobi, mijenjala „dio stare kuće do bašte vertikalno podijeljene u dužini od 6 m“, koja je na skici vještaka označena kao 13 b) i koja je ukupne velicine 12 x 6 m, te garažu do bašte (tačka 1. ugovora). Ovim ugovorom Abdulah Merdžanović je mijenjao „dio stare kuće do ulice (pobliže opisane u tački 1. ovog ugovora) vertikalno podijeljene u dužini od 3 m računajući od dijela koji pripada ugovaraču [apelantici]“, sa napomenom da je po rješenju o diobi od 27. novembra 1990. godine istom pripalo 6 m po dužini vertikalno podijeljene navedene kuće, ali da je 3 m zamijenio ranijim ugovorom o zamjeni (1. jula 1994. godine). Vrhovni sud dakle, navodi da su označenim ugovorima o zamjeni nekretnina apelantica i Abdulah Merdžanović mijenjali cijelu kuću dimenzija 12x6 m, koja je po rješenju o diobi dobila oznaku 13 b). Navedeno je u skladu i sa izjavom o odricanju koju je dana 29. augusta 1994. godine kod suda dala Nura Merdžanović, a kojom se odrekla prava doživotnog uživanja koje joj je ustanovljeno rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 27. novembra 1990. godine na staroj stambenoj zgradi veličine 12 x 6 m, u skici vještaka građevinske struke označenoj pod brojem 13 b).
22. Time, kod određenja u ugovorima o zamjeni, u skladu sa rješenjem od 27. novembra 1990. godine, šta u naravi predstavlja predmet zamjene (kuća dimenzija 12 x 6 m) i da je to u postupku diobe pripalo apelantici i Abdulahu Merdžanovicu (bez obzira na oznaku u ugovorima da su ugovarači suvlasnici sa po 267/1700 dijela), te s obzirom da je nekretnine koje su bile predmet zamjene, na temelju kasnijih ugovora o kupoprodaji (23. novembra 1998. godine i 25. oktobra 1999. godine), kupio tuženi i na osnovu urbanističko-tehničkih uslova i građevinske dozvole srušio postojeći objekat i sagradio novi objekat, proizlazi da nisu dokazani navodi tužbe da je dio objekta tuženog sagrađen na suvlasničkom dijelu koji je pripadao Nuri Merdžanović a iz razloga što je objekat sagrađen na nekretninama koje su po osnovu rješenja o diobi od 27. novembra 1990. godine dobili apelantica i Abdulah Merdžanović. Pri tome, revizioni navodi da objekat nije izgrađen prema građevinskoj dozvoli i projektnoj dokumentaciji ničim nisu dokazani, kao što nisu dokazani ni navodi da je novosagrađeni objekat proširen i na k.č. 173/53 (što dalje Vrhovni sud pojašnjava u odnosu na upisane k.č. u raznim upravnim rješenjima, navodeći da u dokaznom postupku uviđaj nije obavljen u prisustvu vještaka geometra, već samo u prisustvu vještaka građevinske struke).
23. Prema tome, Vrhovni sud zaključuje da, bez obzira da li je nakon donošenja rješenja o diobi u vlasništvu Nure Merdžanović ostao dio nekretnina ili nije (što nije pouzdano utvrđeno, jer kako je već rečeno nije prezentovano označeno rješenje) i da li je isti mogla naslijediti apelantica, izvedenim dokazima nisu dokazani navodi tužbe da je tuženi na mjestu ranijeg objekta, na kojem je suvlasnički dio pripadao i majci apelantice, sagradio novi objekat. Stoga je, saglasno pravilu o teretu dokazivanja propisanog odredbama člana 7., 123. i 126. ZPP nižestepenim odlukama pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.
24. Iz datih razloga, bez uticaja su dalji revizioni navodi apelantice kojima se spori pravilnost zaključka nižestepenih sudova u pogledu istaknutog prigovora o zastarjelosti potraživanja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelantica se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini osporava zaključak Vrhovnog suda da nije dokazala da je tuženi na njenom suvlasničkom dijelu izgradio poslovni objekat i da je nasljednik iza svoje majke Nure Merdžanović. Ovakav zaključak je prema mišljenju apelantice u suprotnosti da diobnim ugovorom, gdje je jasno određen faktički dio majke apelantice. Takođe, apelantica se poziva na građevinsku dozvolu iz koje proizilazi da je novi objekat izgrađen na mjestu starog. Apelantica se poziva na odluke upravnih organa, na činjenicu da je u upravnom postupku naloženo tuženom da plati štetu apelantici, čime su ispunjeni uslovi iz člana 154. i 155. ZOO. Takođe, apelantica navodi da tuženi nije osporavao odlučnu činjenicu da je objekat izgrađen na mjestu gdje je bio raniji (stari) objekat i da je proširen na susjednu parcelu. Apelantica navodi da zastara nije nastupila, te pogrešnu primjenu člana 210. ZOO.
b)Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo .
27. Okružni sud je naveo da je za svoj stav dao obrazloženje u presudi, pri kojem ostaje.
28. Osnovni sud je u odgovoru naveo da ostaje kod razloga datih u presudi, te da nisu povrijeđena prava apelantice.
29. Tuženi je naveo da je apelacija prima facie neosnovana.
V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu, glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantici dostavljena 25. februara 2014. godine, a apelacija je podnijeta 17. aprila 2014. godine, tako da je nesporno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantica pobija osporene presude navodeći da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
38. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pokrenut radi naknade štete za imovinu na koju apelantica polaže podređena prava, pa je nesporno da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljiv.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
42. Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi, Osnovni sud i Okružni sud naveli dokaze koje je apelantica prezentirala, te su zaključili, imajući u vidu tužbeni zahtjev apelantice kao i ostale provedene dokaze (prije svega presudu kojom je utvrđena pravna valajnost ugovora o zamjeni koji je zaključila apelantica 1994. godine), da apelantica nije dokazala da tuženi na njenom suvlasničkom dijelu izgradio objekat, niti da je nasljednica iza svoje majke na imovini koja joj je „osnov za tužbeni zahtjev“ te su odbili tužbeni zahtjev apelantice. Takođe, sudovi su ispitali i zastaru poztraživanja dovodeći je u vezu sa (ne)postojanjem pravnog osnova. Vrhovni sud je potvrdio nižestepene odluke, ali dajući drugačije objašnjenje. Naime, Vrhovni sud je našao da je apelantica s pravom navodi da je dokazala da je nasljednica iz svoje majke, Međutim, Vrhovni sud je ovom pravu apelantice, koje proizilazi iz zemljišnih knjiga suprotstavio brojne druge činjenice koje proizilaze iz materijalne dokumentacije, koje je detaljno objasnio te je zaključio da su ugovori u zamjeni (koje je zaključila i apelantica i njen brat) jasno navodili šta je predmet zamjene i da je to u postupku diobe jasno pripalo apelantici i njenom bratu, bez obzira na oznaku u ugovorima o njihovim suvlasničkim dijelovima. Nadalje, kod utvrđene činjenice da je tuženi kupio nekretnine koje su bile predmet zamjene i na osnovu urbanističko tehničkih uslova i građevinske dozvole srušio postojeće objekte i sagradio novi objekat, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije ponudila dokaze da je dio objekta sagrađen na dijelu koji je pripadao njenoj majci. Vrhovni sud je jasno naveo da bez obzira da li je dio imovine nakon donošenja rješenja o diobi ostao u vlasništvu majke apelantice (što nije pouzdano utvrđeno jer ni rješenje o diobi nije prezentovano pred sudom)
– apelantica nije dokazala da je na mjestu ranijeg objekta napravljen novi. Osim toga, Vrhovni sud je jasno naveo da nije apelantica dokazala da je objekat nije izgrađen prema projektnoj dokumentaciji kao i da je proširen na susjednu parcelu (jer su k.č. u različitim dokumentima različite), a vještačenje je provedeno samo po vještaku građevinske struke). Apelantica, u suštini, osim nezadovoljstva osporenim odlukama ni u apelaciji nije konkretizovala navode o povredi prava na pravičan postupak, osim što na drugačiji način tumači dokaznu građu (i to pozivajući se samo na građevinsku dozvolu) i izvodi zaključke suprotne od onih koje je donio Vrhovni sud. Osim toga, pozivanje apelantice na upravni postupak u kojem je donijeto rješenje od 28. jula 2000.godine u okolnostima konkretnog slučaja je paušalno i neodređeno jer opet nije dovedeno u vezi sa konkretnim predmetom u kojem su donijete odluke koje apelantica osporava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, pogotovo Vrhovni sud, dali jasne i određene razloge zbog kojih su odbili tužbeni zahtjev apelantice, pozivajući se na odredbe čl. 7.8. i 123. ZPP, koj ni u čemu ne izgledaju proizvoljno niti su u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
43. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama, koje su jasne i obrazložene i donijete primjenom relevantnih odredbi ZPP nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. Apelantica, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje tog prava, već svoje navode zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ti apelanticini navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje tog prava.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku naveo jasne i dovoljne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona koje je primjenio.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman