Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4282/16 („Vučurević“ d.o.o. Trebinje)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4282/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4282/16, rješavajući apelaciju „Vučurević“ d.o.o. Trebinje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vučurević“ d.o.o. Trebinje, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 030286 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vučurević“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokatica iz Bijeljine, podnijela je 9. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 030286 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da mu tuženi (N. V., S. K. i N. V.) solidarno isplate određeni novčani iznos.

2. Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je između predstavnika apelanta i tuženih zaključen usmeni ugovor o pružanju ugostiteljskih usluga i to jela i pića sa zakupom svadbenog salona za 295 ljudi povodom vjenčanja tuženih (N. V. i N. V.), da je apelant iz osnova tog poslovnog odnosa pružio navedene usluge za 270 ljudi i da je dana 11. juna 2013. godine izdao račun tuženima za plaćanje usluga izvršenih dana 25. maja 2013.godine, da pomenuti salon u momentu pružene usluge nije bio registrovan kao Poslovna jedinica u sastavu apelanta i da sporni novčani iznos ni pojedinačne uplate iz osnova datih usluga na dan 25. maj 2013. godine, nije evidentiran u prometu transakcionog računa apelanta, te da je među strankama sporno pitanje da li su tuženi isplatili potraživani iznos prije nego što im je apelant izdao račun od 11. juna 2013. godine, te također da li je tuženi S. K. pasivno legitimisan u konkretnom predmetu. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud obzirom da su tuženi N. V. i N. V., po mišljenju prvostepenog suda, platili dug koji se potražuje tužbom, prije nego što im je račun izdat, u odnosu na te tužene odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na tuženog S. K. jer apelant nije dokazao da je isti pasivno legitimisan. Okružni sud konstatuje da se neosnovano apelantovom žalbom ističe da prvostepeni sud nije na pravilan i zakonit način utvrdio činjenično stanje vezano za meritum pravne stvari - da li je usluga koju su tuženi naručili, a apelant nesporno izvršio, zaista i plaćena i da je pri tome jaču dokaznu snagu dao iskazima svjedoka tuženih (tvrde da je usluga plaćena M. V., sa kojim je u ime apelanta ugovoren pravni posao) umjesto knjigovodstvenoj dokumentaciji, kao jedinom materijalnom dokazu, prema kojoj je od strane vještaka finansijske struke utvrđeno da plaćanje nije izvršeno. Naime, činjenica da apelant nema blagajničko poslovanje, pa se prema propisima o unutrašnjem platnom prometu — Zakonu o unutrašnjem platnom prometu plaćanje između učesnika platnog prometa obavlja bezgotovinski, gotovim novcem i obračunom, a prema Uredbi o uslovima i načinu plaćanja gotovim novcem, može se gotovim novcem vršiti plaćanje iznosa koji ne prelazi 200,00 KM, a uplata gotovog novca na račun vrši nalogom za plaćanje (član 3.), dok je članom 8. iste uredbe propisana obaveza evidentiranja uplate gotovog novca najkasnije narednog dana, bila bi od odlučnog značaja samo da su i tuženi učesnici u platnom prometu u smislu člana 3. navedenog zakona (poslovni subjekti, kao i fizička lica koja samostalno obavljaju registrovanu privrednu djelatnost). Okružni sud ističe, da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovanju parničnih stranaka gdje se plaćanje mora vršiti preko računa jednog učesnika na račun drugog, sa evidencijom u računovodstvu sa pratećom dokumentacijom. Jedino u takvom slučaju, po ocjeni Okružnog suda, tuženi bi samo dostavljanje pismenih dokaza koji su autentični i vjerodostojni, mogli dokazati da je dug plaćen. Također se ističe, da apelant iako od tuženih zahtjeva savjesno ponašanje u skladu sa zakonom i na tome zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, ni apelant se tako ne ponaša, račun za pruženu uslugu izdao je tek 11. juna 2013. godine i preporučenom poštom dostavio tuženim, iako je usluga pružena 25. maja 2013. godine. Okružni sud naglašava, da činjenica da je svjedok K. V., sestra tuženog N. V., ne dovodi unaprijed u pitanje valjanost njenog iskaza, i apelant je, u situaciji kada je nakon 15 dana od pružene usluge izdao račun, a tuženi utvrdili da su uslugu prethodno platili, morao na odgovarajući način osporavati iskaz tog svjedoka. Zbog toga se pogrešno žalbom ukazuje da je prvostepeni sud cijelo vrijeme postupka očekivao da će apelant dokazati negativnu činjenicu - da usluga nije plaćena. Okružni sud naglašava, da su svi saslušani svjedoci, koje je predložio apelant, imali posredno saznanje o načinu ugovaranja organizacije svadbe i njene isplate, pa se odluka prvostepenog suda nije mogla zasnivati na saznanjima koje su ovi svjedoci stekli od M. V. da mu svadba nije plaćena.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4282/16 („Vučurević“ d.o.o. Trebinje) | Sudska praksa | Aktio