Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4254/16 (M. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Trajanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4254/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4254/16, rješavajući apelaciju Mlađena Kekerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mlađena Kekerovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019659 16 Kž 7 od 3. oktobra 2016. godine i S1 2 K 019659 15 K od 20. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mlađen Kekerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, trenutno u pritvoru, kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 019659 16 Kž 7 od 3. oktobra 2016. godine i S1 2 K 019659 15 K od 20. septembra 2016. godine.
2. Podneskom od 17. novembra 2016. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 17. odnosno 22.
novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Iz raspoloživih dokumenata u spisu proizlazi da se apelant u pritvoru nalazi od 27. augusta 2013. godine.
7. Odlučujući o daljnjem trajanju mjere pritvora prema apelantu kao optuženom nakon izricanja prvostepene presude, postupajući na osnovu odredbe člana 138. st. (1) i (3) u vezi sa odredbama člana 132. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) prvostepeno vijeća Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 019659 15 K od 20. septembra 2016. godine apelantu produžilo pritvor zbog pritvorskog razloga iz tačke a) stava (1) člana 132. ZKP-a (opasnost od bjekstva) koji, prema tom rješenju, može trajati najduže još devet mjeseci, odnosno do 20. juna 2017. godine ili do nove odluke Suda BiH.
8. Prvostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju najprije iznijelo hronologiju predmeta od momenta podizanja optužnice (12. decembar 2013. godine) pa do donošenja prvostepene presude (20. septembar 2016. godine) kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav (3) KZ-a, a u vezi sa članom
54. KZ-a, te u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav (2) KZ-a i dr., te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina i pet mjeseci.
9. Shodno takvim okolnostima, Sud BiH se pozvao na odredbu člana 138. stav (1) ZKP-a koju je citirao, pa je cijeneći je utvrdio da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet za produženje pritvora shodno činjenici da je apelant proglašen krivim, te činjenici da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina i pet mjeseci, zaključivši da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi za produženje pritvora apelantu shodno odredbama člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a. Prilikom razmatranja navedene okolnosti Sud BiH je podsjetio da ne postoji precizna formula kojom bi se nedvojbeno identificirala opasnost od bjekstva, pa je stoga prilikom razmatranja ovog osnova neophodno razmotriti više faktora, i to: karakter optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, financijska sredstva, rodbinske veze, kontakte u inostranstvu ili nepostojanje veza sa zemljom u kojoj se krivično goni.
10. Iz obrazloženja proizlazi da je Sud BiH u konkretnom slučaju cijenio sve navedene okolnosti pojedinačno i u međusobnoj sveukupnost, pri čemu je naglasio da je ispitujući opasnost od bjekstva posebno vrednovao apelantovu pravnu povezanost s drugom državom jer apelant posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, gdje ima prijavljeno prebivalište u mjestu Kovin, čime je rizik od bjekstva znatno uvećan. Prilikom odlučenja Sud BiH je uzeo u obzir i okolnost da Republika Srbija garantira svojim državljanima da ih neće isporučiti drugim državama radi krivičnog gonjenja, što je dodatno učvrstilo stav Suda BiH o opasnosti da bi apelant, suočen sa izrečenom zatvorskom kaznom, boravkom na slobodi iskoristio mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju napustivši teritoriju BiH.
11. Prilikom procjene ovog pritvorskog osnova Sud BiH je uzeo u obzir da je prvostepenom presudom utvrđeno da je apelant izvršenjem krivičnih djela za koja je nepravomoćno proglašen krivim stekao znatnu imovinsku korist od više od tri miliona KM, što dodatno ukazuje da apelant na svojoj strani ima i materijalne mogućnosti koje mu omogućavaju život van granica BiH.
12. Sud BiH je prilikom odlučenja razmotrio mogućnosti da se apelantu eventualno odredi neka druga, blaža mjera, ali okolnosti koje je Sud BiH prethodno razmotrio nisu dale osnov za primjenu neke blaže mjere, pri čemu je Sud BiH posebno imao u vidu i trenutnu fazu krivičnog postupka, činjenicu da je izrečena prvostepena presuda, te imperativ uspješnog okončanja krivičnog postupka. S obzirom na sve navedene okolnosti Sud BiH je stao na stanovište da se primjenom neke blaže mjere ne bi uspješno moglo osigurati apelantovo prisustvo do okončanja krivičnog postupka.
13. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je u vijeću Apelacionog odjeljenja donio Rješenje broj S1 2 K 019659 16 Kž 7 od 3. oktobra 2016. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. Nakon što je ispitao osporeno rješenje Sud BiH je zaključio da je stav prvostepenog vijeća kojim je ustanovljena opasnost od bjekstva ispravan. Prije svega, Sud BiH je, cijeneći odredbu člana 138. stav (1) ZKP-a, zaključio da je prvostepeno vijeće, primjenjujući citiranu odredbu, prezentiralo jasne razloge koji ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva. Pri tome je Sud BiH naglasio da je prvostepeno vijeće pravilno cijenilo i okolnost da apelant posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, te je u tom pravcu Sud BiH ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetu Barfuss vs. Czech Republic gdje je iznesen stav da je opravdana bojazan od bjekstva u slučaju nemogućnosti izručenja optuženog iz druge zemlje, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, jer Republika Srbija daje garancije svojim državljanima da ih neće isporučiti u slučaju krivičnog gonjenja. Stoga se, prema ocjeni Suda BiH, opravdano može zaključiti da bi apelant motiv za bjekstvo mogao naći upravo u izrečenoj višegodišnjoj kazni zatvora, koji bi bio pojačan činjenicom da posjeduje državljanstvo druge države koja, pri tome, daje navedene garancije svojim državljanima.
14. Sud BiH je u ovoj fazi postupka ocijenio irelevantnim navode apelantove odbrane o preduzimanju radnji ispisa iz knjige državljana Republike Srbije budući da taj postupak nije pravomoćno okončan pa, s obzirom na to, preduzete radnje nemaju relevantnog utjecaja na odlučenje u ovom predmetu. Apelaciono vijeće se osvrnulo i na druge žalbene prigovore koje je ocijenilo neosnovanim zaključivši da se svrha osiguranja apelantovog prisustva ne može ostvariti mjerama koje je predložila odbrana, o čemu je i prvostepeno vijeće vodilo računa u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključeno da je mjera pritvora i dalje neophodna i nužna. Zbog svega navedenog, Sud BiH je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredaba člana 321. st. (1) i (3) ZKP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije. Ukazuje da Sud BiH, prilikom razmatranja posebnih pritvorskih razloga, nije razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno one okolnosti koje idu u prilog apelantu, njegove porodične prilike, da njegova supruga i djeca žive u Banjaluci, da ranije nije osuđivan, da nema imovinu niti finansijska sredstva u drugoj državi. Nadalje se ukazuje da je Sud BiH osporena rješenja zasnovao na činjenici da apelant posjeduje dvojno državljanstvo što, samo po sebi, ne može biti osnov za primjenu ovog pritvorskog razloga. Prema navodima apelacije, Sud BiH je propustio da ponudi relevantne razloge za produženje pritvora koji bi ukazali makar na vjerovatnoću da apelant zaista ima namjeru da napusti teritoriju BiH. Apelant smatra da je Sud BiH od 29. augusta 2013. godine pa do danas evidentno, prilikom odlučenja o produženju pritvora, koristio uvijek iste i stereotipne formulacije, bez bilo kakve konkretizacije. Tako Sud BiH u ovoj fazi postupka cijeni visinu kazne koja, uz posjedovanje dvojnog državljanstva, ukazuje na opasnost od bjekstva, što je za apelanta neprihvatljivo jer bi se primjenom blažih mjera mogla postići ista svrha. U pogledu kontinuiranog produženja pritvora koji se zasniva na postojanju dvojnog državljanstva apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 921/16. Apelant se također pozvao i na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Tomasi protiv Francuske jer za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a nije dovoljno da se osumnjičenom licu stavljaju na teret teška krivična djela za koja su zaprijećene visoke kazne zatvora.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na apelacione prigovore ocijenivši ih neosnovanim budući da je taj sud dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja osporenih rješenja. Istaknuto je, između ostalog, da je apelantu produžen pritvor na osnovu konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, gdje je činjenica o posjedovanju državljanstva Republike Srbije (posmatrana kroz praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Barfuss v. Czech Republic), gdje apelant ima prijavljeno i prebivalište u mjestu Kovin, dovedena u vezu sa izrečenom kaznom zatvora, kao i činjenicom da je apelant, kako je nepravomoćnom prvostepenom presudom utvrđeno, izvršenjem krivičnih djela stekao protivpravnu imovinsku korist u znatnom iznosu od više od tri miliona KM, što sve ukazuje da pored formalne pretpostavke za nesmetan boravak u drugoj državi, te drugih ličnih okolnosti, apelant na svojoj strani ima i materijalne mogućnosti za život van granica BiH. S tim u vezi, apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda, odnosno stav iz Odluke broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine koji je citiran u apelaciji, Sud BiH je ocijenio neprimjenjivim u konkretnom slučaju budući da odluka o mjeri pritvora nije zasnovana isključivo na postojanju dvojnog državljanstva. Sud BiH je još naglasio da određene okolnosti, kao što su korektno držanje pred sudom, te ranija neosuđivanost predstavljaju normalne standarde kojih bi se svako lice trebalo pridržavati, te da te okolnosti ni na koji način ne mogu biti od utjecaja na mjeru pritvora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužilaštvo BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju iskazalo potpunu saglasnost sa stavom Suda BiH da je pritvor i dalje neophodan jer je prilikom kontrole opravdanosti izrečene mjere Sud BiH cijenio sve relevantne okolnosti i činjenice koje su opravdale takav stav. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 131. stav (1) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 138. st. (1) i (3) Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga Apelaciono vijeće pritvor može produžiti za još najduže šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u propisanim rokovima bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 019659 16 Kž 7 od 3. oktobra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
26. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava rješenja Suda BiH o produženju mjere pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant nepravomoćno osuđen na višegodišnju kaznu zatvora. Ustavni sud, također, zapaža da pritvor prema osporenim rješenjima može trajati najduže do 20. juna 2017. godine ili do nove sudske odluke. Apelant predmetnom apelacijom isključivo osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a, ukazujući da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu se poziva na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP 921/16 i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Tomasi protiv Francuske, ukazujući još da okolnost da posjeduje i državljanstvo Republike Srbije nije dovoljna za primjenu pritvorskog razloga iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a.
27. Prije nego što se upusti u razmatranje apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća da je u više navrata odlučivao o apelacijama istog apelanta iz istog pravnog osnova - produženje mjere pritvora u istom krivičnom predmetu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke br. AP 1080/15 od 17. juna 2015. godine i AP 383/16 od 25. januara 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
28. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
29. Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu člana 132. stav (1) ZKP-a opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da su osporena rješenja donesena nakon donošenja prvostepene presude kojom je nepravomoćno utvrđena apelantova odgovornost za krivična djela za koja je optužen. Shodno tome, budući da osnovana sumnja nije sporna, niti apelant u tom pravcu bilo šta prigovara, Ustavni sud će ispitati prigovore koji se tiču (ne)postojanja posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora.
30. Dakle, apelant osporava rješenja Suda BiH tvrdeći da ne postoje relevantni razlozi za produženje pritvora, propisani odredbama člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje na to da je citiranim odredbama propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, što u konkretnom slučaju nije sporno, pritvor mu se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav (1) tačka a) ZKP-a pošli od odredbe člana 138. stav (1) ZKP-a koja propisuje da kada se izrekne presuda na kaznu zatvora Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće Suda BiH, upravo oslanjajući se na citiranu odredbu, prilikom odlučenja uzelo u obzir više faktora vezanih za ličnost apelanta, njegov karakter, ponašanje, veze sa inostranstvom i sl., dovodeći sve te okolnosti u vezu s činjenicom da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, te prebivalište u toj Republici. Ustavni sud nadalje zapaža da je prvostepeno vijeće prilikom odlučenja posebno imalo u vidu činjenicu da Republika Srbija svojim građanima garantira da ih neće isporučiti drugim državama u slučaju krivičnog gonjenja, što je apostrofirano kao poseban problem. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeno vijeće uzelo u obzir i visinu zatvorske kazne na koju je apelant (nepravomoćno) osuđen, te imovinsko-pravnu korist pribavljenu krivičnim djelima za koja je apelant (nepravomoćno) osuđen, koje je opet dovelo u vezu sa ostalim okolnostima konkretnog slučaja, što je sve u svojoj ukupnosti prvostepenom vijeću bilo dovoljno za zaključak da je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz tačke (a) stav (1) člana 132. ZKP-a. Ustavni sud zapaža da je takav stav prvostepenog vijeća preispitalo Apelaciono vijeće Suda BiH u kontekstu žalbenih prigovora apelantovog branioca, te da je to vijeće, nakon dodatne analize osporenog rješenja, u cijelosti prihvatilo stav prvostepenog vijeća ne nalazeći u osporenom rješenju bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud, također, zapaža da je Apelaciono vijeće prilikom odlučenja uzelo u obzir i stav Evropskog suda iz predmeta Barfuss v. Czech Republic (vidi, Evropski sud, Barfuss v. Czech Republic, aplikacija broj 35848/97, presuda od 31. jula 2000. godine, st. 69. i 70.) smatrajući ga primjenjivim u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u citiranoj odluci u okolnostima tog konkretnog slučaja, između ostalog, iznio stav da „(…) činjenica da je aplikant (češki državljanin), u slučaju bjekstva u Njemačku, imao mogućnost da dobije njemačko državljanstvo, čime bi njegovo izručenje u R Češku zbog suđenja bilo nemoguće (…), predstavlja dovoljno i relevantno obrazloženje koje opravdava lišavanje slobode“. Ustavni sud također zapaža da se Sud BiH u odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na apelacione prigovore koje je ocijenio neosnovanim, uz relevantno obrazloženje. Konačno, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Suda BiH razmotrila mogućnost primjene neke od blažih mjera, utvrdivši da u okolnostima konkretnog slučaja nisu primjenjive, za što su dali prikladno obrazloženje.
32. S obzirom na to da data obrazloženja Suda BiH ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore o nepostojanju relevantnih razloga za produženje mjere pritvora shodno članu 132. stav (1) tačka a) ZKP-a.
33. U vezi sa apelantovim pozivanjem na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP 921/16 Ustavni sud podsjeća da svaki predmet razmatra ponaosob u kontekstu relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, a da tek nakon detaljne uporedne analize odlučuje da li će primijeniti praksu iz nekog predmeta ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi iskazao stav da činjenica da osumnjičeno lice ima dvojno državljanstvo, sama po sebi, ne može biti osnov za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, niti se zbog tih činjenica može osumnjičenom, odnosno optuženom licu stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini. Sličan stav Ustavni sud je u okolnostima konkretnog slučaja iskazao i u odluci na koju se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na slobodu i sigurnost imajući u vidu da su redovni sudovi, pored činjenice o postojanju dvojnog državljanstva, uzeli u obzir i druge relevantne okolnosti bitne za odlučenje (vidi, između ostalih, Odluku broj AP 3737/13 od 22. oktobra 2013. godine, stav 28, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, osim ukazivanja na to da apelant ima dvojno državljanstvo i da ima prijavljeno prebivalište na području druge države, uzeli u obzir i druge relevantne faktore, o čemu se Ustavni sud već iscrpnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud, također, smatra bitnim ukazati na činjenicu da je apelantu osporenim rješenjima produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant stvarno suočen s težinom optužbi i visinom zatvorske kazne, kao i činjenicu da se predmetni krivični postupak nalazi u svojoj završnoj fazi, što je redovnim sudovima bio dodatni razlog za produženje pritvora. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zaključak o postojanju opasnosti bjekstva izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, te da praksa Ustavnog suda, na koju se apelant pozvao, ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju. Ustavni sud, također, imajući u vidu sve prethodno izneseno, smatra neosnovanim i apelantovo pozivanje na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Tomasi protiv Francuske koja ne korespondira s predmetnim slučajem budući da redovni sudovi osnov za produženje pritvora nisu zasnivali isključivo na težini krivičnog djela i zaprijećenoj kazni, odnosno, u konkretnom slučaju, nepravomoćno izrečenoj zatvorskoj kazni.
35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije kada su oba vijeća Suda BiH, nakon izricanja prvostepene presude, utvrdila da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru, za što su dali jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman