Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/16 (Humanitarno udruženje "Duga" iz Banje Luke)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4283/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4283/16, rješavajući apelaciju Humanitarnog udruženja "Duga", na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Humanitarno udruženje "Duga", protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 097534 16 Pž od 28. juna 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Humanitarno udruženje "Duga" iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 097534 16 Pž od 28. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (JU „Banski dvor – Kulturni centar“ Banja Luka) isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Viši privredni sud, između ostalog, navodi da provedeni dokazi potvrđuju da su tužilac i apelant 14. juna 2005. godine, zaključili Sporazum o kulturnoj saradnji, da navedenim sporazumom tužilac daje apelantu na korištenje, bez naknade, predmetni poslovni prostor na neodređeno vrijeme, počev od 15. aprila 2005. godine, da troškovi tekućeg održavanja zajedničkih dijelova zgrade padaju na teret korisnika, da se plaćanje utrošene električne energije vrši na osnovu ispostavljenih računa od strane gradske uprave, a da je korisnik prostora obavezan da, pored navedenog, plaća i naknadu za utrošak vode, komunalnu naknadu i naknadu za korištenje građevinskog zemljišta (član 5. sporazuma), te da su tužilac i apelant zaključili Aneks sporazuma o kulturnoj saradnji 13. maja 2011. godine, da je u članu 2. navedenog aneksa ugovoreno da se mijenja član 5. Sporazuma o umjetničkoj saradnji, tako da je korisnik prostora dužan plaćati troškove tekućeg i investicionog održavanja zgrade za račun ZEV-a, utrošak električne energije po ispostavljenoj fakturi od strane Administrativne službe grada, utrošak vode, komunalnu naknadu, odvoz smeća i PDV (porez na dodatnu vrijednost) za predmetni prostor, počev od 1. januara 2010. godine. Dalje se navodi, da je nesporno da je Uprava za indirektno oporezivanje izvršila kontrolu uplata PDV-a na osnovu korištenja predmetnog poslovnog prostora, u skladu sa Sporazumom o kulturnoj saradnji, za prostor koji koristi apelant i da je rješenjem od 9. marta 2011. godine, naloženo tužiocu da plati PDV, dok iz bankovnog računa proizlazi da je tužilac 31. januara 2012. godine, shodno naprijed navedenom rješenju, uplatio Upravi za indirektno oporezivanje BiH određeni novčani iznos, da je tužilac ispostavio apelantu račune od 5. jula 2011. godine, na ime plaćanja PDV-a u određenim novčanim iznosima, a shodno zaključenom aneksu sporazuma, za predmetni poslovni prostor. Također se navodi, da je nesporno da je tužilac ispostavio apelantu račun od 18. oktobra 2011. godine, račun od 16. novembra 2011. godine i račun od 15. decembra 2011. godine, na ime plaćanja PDV-a u određenim novčanim iznosima, a po osnovu aneksa sporazuma za predmetni poslovni prostor. Viši privredni sud konstatuje, da pravilno prvostepeni sud utvrđuje da je tužilac obveznik plaćanja PDV-a, te da se Aneksom ugovora apelant obavezao da će plaćati isti i da je tužilac ispostavljao apelantu račune na iznos od 299,66 KM za oktobar, novembar i decembar 2011. godine, što znači ukupno 898,98 KM i da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta da tužiocu isplati iznos od 898,98 KM, te da je odluka o usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva pravilna i zakonita, jer pravilno prvostepeni sud utvrđuje da se zaključenim aneksom apelant obavezao plaćati PDV, a što potvrđuje i dopis apelanta upućen tužiocu po opomeni tužioca, a da su neosnovani prigovori apelanta u pogledu ništavosti ugovora, te da se radi o fiktivnom zakupu. Viši privredni sud zaključuje, da što se tiče odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, pogrešno utvrđuje prvostepeni sud da nema mjesta retroaktivnom stavljanju obaveze apelantu, pogotovo kod činjenice da u Aneksu ugovora nije naveden iznos duga koji je apelant eventualno preuzeo, te da su računi u zbirnom iznosu apelantu dostavljeni naknado za prethodni period, zbog čega apelant nije imao saznanja o obavezi i visini obaveze koja je Aneksom ugovora ustanovljena. Viši privredni sud ističe, da se Aneksom sporazuma apelant obavezao da će plaćati PDV (porez na dodatnu vrijednost) za predmetni prostor, počev od 1. januara 2010. godine, a kako je nesporno da je tužilac obveznik plaćanja PDV-a i da je Uprava za indirektno oporezivanja izvršila kontrolu uplata PDV-a, po osnovu korištenja poslovnog prostora shodno Sporazumu o kulturnoj saradnji, za prostor koji koristi apelant, da je 9. marta 2011. godine, naloženo da tužilac plati PDV, da je tužilac platio PDV Upravi za indirektno oporezivanje BiH 11. januara 2012. godine, to je osnovan tužbeni zahtjev tužioca i po ispostavljenim računima od 5. jula 2011. godine, pa je u tom dijelu odluka preinačena, na način da je apelant obavezan da tužiocu isplati predmetne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman