Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3778/16 (A. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Trajanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3778/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3778/16, rješavajući apelaciju Adnana Krkbeševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Krkbeševića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 024765 16 Kž 7 od 5. septembra 2016.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024765 16 Kv 8 od 19. augusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adnan Krkbešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024765 16 Kž 7 od 5. septembra 2016.godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 9 0 K 024765 16 Kv 8 od 19. avgusta 2016. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelantu ukinuo pritvor.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 3. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. oktobra 2016. godine, a Kantonalno tužilaštvo i Vrhovni sud 11. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 9 0 K 024765 16 Kv 8 od 19. avgusta 2016. godine prema apelantu i petoro ostalih optuženih (Draganu Perišiću, Elvisu Zemaniću, Kenanu Redžvelju, Adnanu Deliću i Mirzi Memiševiću (u daljnjem tekstu: ostali optuženi, odnosno svi u daljnjem tekstu: optuženi) protiv kojih je potvrđena optužnica zbog krivičnih djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 54. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te prema apelantu protiv koga je potvrđena optužnica zbog krivičnih djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. i nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. u vezi sa članom 54. i

55. KZ FBiH, a u odnosu na optužene Mirzu Memiševića, Kenana Redžvelje i Elvisa Zemanića i zbog krivičnih djela iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, produžen je pritvor za 2 (dva) mjeseca tako da im pritvor, po tom rješenju, može trajati do 19. oktobra 2016. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je apelantu i ostalim optuženima produžen iz razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud, prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora, prije svega razmotrio i ocijenio neosnovanim prigovore optuženih Dragana Perišića, Elvisa Zemanića i Adnana Delića u pogledu nezakonitosti određivanja i provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 30. ZKP FBiH, odnosno da su posebne istražne radnje u odnosu na njih provedene nezakonito, a da samim tim one ne mogu poslužiti kao dokaz o postojanju osnovane sumnje da su oni počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. st. 1. i 2. KZ FBIH u vezi sa članom 54. KZ FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora prema apelantu i ostalim optuženim nije zasnovao jedino i isključivo na rezultatima dobijenim provođenjem posebnih istražnih radnji, nego i na ostalim dokazima koji su sadržani u rješenju i decidno i pomenično su interpretirani, odnosno činjenice i okolnosti koji iz njih proizlaze. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da se prigovori koji se odnose na nezakonitost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama ne mogu ispitivati u ovoj fazi krivičnog postupka i da oni po svom sadržaju odgovaraju prethodnim prigovorima na optužnicu, te da nisu u nadležnosti vijeća koje odlučuje o opravdanosti produženja pritvora, nego u nadležnosti sudije za prethodno saslušanje koji je potvrdio optužnicu u ovom krivičnom predmetu. Zatim, Kantonalni sud je istakao da se u ovoj fazi postupka nije ni upuštao u ocjenu dokaza već je izveo samo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće da su optuženi počinili predmetna krivična djela koja im se stavljaju na teret. U tom smislu, Kantonalni sud je ukazao na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 5542/15 od 17. februara 2016. godine u kojem je, u vezi sa navodima koji su istovjetni prigovorima optuženih Dragana Perišića, Elvisa Zemanića i Adnana Delića, potvrdio ranije iznijeti stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine „da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka“.

7. Kantonalni sud je dalje istakao da je postojanje osnovane sumnje temeljio na brojnim materijalnim dokazima (pobrojani na str. od 4 do 12. rješenja), rezultatima provođenja radnje „nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija“ u vremenskom periodu od 23. septembra 2015. godine pa do lišenja slobode optuženih (23. marta 2016. godine), kojom prilikom je zabilježeno više hiljada razgovora i SMS komunikacija za koje se sumnja da su ih obavljali optuženi međusobno ili sa konzumentima opojne droge, a iz kojih, po ocjeni Kantonalnog suda, nesumnjivo proizlazi povezanost optuženih i njihova organizovanost prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiče da su ga učinili, pa tako i konkretizovana sasdržina ove komunikacije uspostavlja uzročno-posljedičnu vezu o djelovanju optuženih pri počinjenu krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Naime, iz presretnutih telefonskih komunikacija u inkriminisanom periodu vidljiva je intenzivna telefonska komunikacija optuženih iz koje, kada se dovede u vezu sa ostalim dokazima materijalne prirode, i iskazima svjedoka i pojedinih optuženih, jasno proizilazi da se ona odnosi na prodaju, čuvanje, kupovinu i prenos opojne droge heroin. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na pojedine relevantne komunikacije koje su ostvarivala optužena lica, a koje se, po ocjeni Kantonalnog suda, sasvim jasno mogu dovesti u vezu sa radnjama izvršenja predmetnih krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i iz kojih se može izvesti zaključak o ulogama pojedinih lica, pri počinjenju inkriminisanih djela za koja se sumnjiče da su počinili u navedenom vremenskom periodu. Iz prethodno navedenih dokaza koji se odnose na apelanta (sadržaj presretnutih komunikacija za apelanta naveden od str. 57. do 60), po ocjeni Kantonalnog suda, jasno proizilazi da je apelant od njemu poznatih lica nabavljao, držao, nudio na prodaju i prodavao opojnu drogu amfetamin (speed) zbog čega je Kantonalni sud smatrao da postoji osnovana sumnja da je počinio produženo krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZ FBiH (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga). Osim toga, istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi i postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio i krivično djelo iz člana 371. stav 1. KZ FBiH (nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija).

8. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a što je prvi i opšti uslov za produženje pritvora prema njima.

9. Kantonalni sud je takođe smatrao da na strani apelanta i ostalih optuženih postoje i posebni pritvorski razlozi predviđeni odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godine (krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZ FBiH) iz čega proizilazi da je prvi objektivni uslov koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne ispunjen. Istovremeno, Kantonalni sud je smatrao da na strani apelanta postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju strah da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju tri godine ili teža kazna. Naime, iz izvoda iz kaznene evidencije za apelanta proizlazi da je on kažnjavan Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 301936 12 Kps od 11. marta 2015. godine za krivično djelo iz člana 283. stav 1. KZ FBiH (povreda prava iz socijalnog osiguranja) - novčana kazna u iznosu 300,00 KM i Presudom Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 K 013631 09 K od 20. januara 2010. godine zbog krivičnog djela iz člana 410. stav 2. KZ RS (ugrožavanje javnog saobraćaja) - novčana kazna u iznosu 600,00 KM. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao i na brojnost krivično pravnih radnji u dužem vremenskom periodu (od oko šest mjeseci) koje se optuženim u ovom predmetu stavljaju na teret a koje su bile usmjerene na nelegalno nabavljanje i prodaju opojne droge heroin i to većem broju konzumenata, a sve s ciljem kako bi došli do protivpravne imovinske koristi. Navedene činjenice i okolnosti, po ocjeni Kantonalnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi ako bi boravili na slobodi ponovili krivično djelo. Po ocjeni Kantonalnog suda sve navedeno (ranija osuđivanost pojedinih optuženih, broj krivičnih djela, i brojnost krivično-pravnih radnji koje im se stavljaju na teret i dr.) na jasan i nedvosmislen način ukazuje na karakteristike ličnosti optuženih u ovom krivičnom predmetu i njihovu naročitu sklonost i upornost u vršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, zbog čega, po mišljenju Kantonalnog suda, na strani optuženih postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će oni u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

10. Kantonalni sud je takođe razmotrio da li su se prema apelantu i ostalim optuženim kojima je produžen pritvor mogle izreći blaže mjere u smislu člana 137. stav 2. ZKP FBiH, pa i mjere zabrane, ali je imajući u vidu vrstu i težinu krivičnog djela koje im se stavlja na teret, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg im je produžena mjera pritvora, zaključio da se samo mjerom pritvora može postići svrha obezbjeđenja prisutnosti optuženih i uspješnog vođenja krivičnog postupka prema njima i da se blažim mjerama ta svrha ne bi mogla postići.

11. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih optuženih Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024765 16 Kž 7 od 5. septembra 2016.godine i to tačkom 1. dispozitiva žalbe apelanta i optuženih Kenana Redžvelje, Adnana Delića i Mirze Memiševića odbio kao neosnovane i prvostepeno rješenje u odnosu na njih potvrdio. Tačkom 2. dispozitiva žalbe optuženih Dragana Perišića i Elvisa Zemanića su uvažene i Rješenje Kantonalnog suda broj 9 0 K 024765 16 Kv 8 od 19. avgusta 2016. godine je ukinuto u odnosu na ove optužene.

12. Kada su u pitanju žalbe optuženih Dragana Perišića i Elvisa Zemanića, kojima se osporava navedeno rješenje, Vrhovni sud je utvrdio iz sadržine spisa da je u konkretnom predmetu optuženim Draganu Perišiću i Elvisu Zemaniću pritvor ranije produžen Rješenjem Kantonalnog suda 09 0 K 024765 16 Kv 9 od 19. avgusta 2016. godine, kao i rješenjima Kantonalnog suda broj 09 0 K 024765 16 Kv 4 od 22. juna 2016. godine i broj 09 0 K 024765 16 Kv 5 od 11. jula 2016. godine, koja su mu prethodila a koja su ukinuta rješenjima Vrhovnog suda broj 09 0 K 024765 16 Kž 4 od 4. jula 2016. godine i broj 09 0 K 024765 16 Kž 6 od 10. avgusta 2016. godine i da im je po tim rješenjima pritvor mogao trajati do 22. avgusta 2016. godine. Rješenje Kantonalnog suda 09 0 K 024765 16 Kv 9 od 19. avgusta 2016. godine je ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 024765 16 od 31. avgusta 2016. godine i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Istim rješenjem Vrhovnog suda određeno je da se optuženi Dragan Perišić i Elvis Zemanić imaju odmah pustiti na slobodu.

13. Istaknuto je da je pobijanim rješenjem Kantonalnog suda u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora optuženim Draganu Perišiću i Elvisu Zemaniću produžen pritvor za dva mjeseca, odnosno do 19. oktobra 2016. godine, a da je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 024765 16 Kv 9 od 19. avgusta 2016. godine, po kome je optuženim pritvor mogao trajati do 22. avgusta 2016. godine, ukinuto i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje, te određeno da se optuženi Dragan Perišić i Elvis Zemanić puste na slobodu. S obzirom da rješenje Kantonalnog suda, po kojem je pritvor ovim optuženim mogao trajati do 22. augusta 2016. godine nije postalo pravosnažno prije isteka roka do kojeg je njime pritvor bio produžen, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo osnova za donošenje novog, pobijanog, rješenja o produženju pritvora optuženim Draganu Perišiću i Elvisu Zemaniću.

14. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da u obrazloženju prvostepenog rješenja nije tretirano izjašnjenje apelanta od 18. avgusta 2016. godine u kojem je predloženo ukidanje pritvora i da stoga prvostepeno rješenje uopšte ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Provjeravajući ove žalbene navode, Vrhovni sud je utvrdio da se u spisu predmeta ne nalazi pomenuti prijedlog za ukidanje pritvora niti da je taj prijedlog evidentiran u CMS-u. Takođe je navedeno da apelant uz žalbu nije dostavio pomenuti prijedlog niti je u žalbi ukazao na konkretne činjenice i okolnosti koje su istaknute u tim prijedlozima i koje eventualno nije cijenio prvostepeni sud, a koje su mogle biti od uticaja na odlučivanje u predmetnom postupku.

15. Vrhovni sud se dalje u rješenju osvrnuo na prigovore apelanta i ostalih optuženih, u odnosu na koje nije ukinuto prvostepeno rješenje Kantonalnog suda, u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, ocijenivši ih neosnovanim. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da se bez preslušavanja i uvida u transkripte ne može sa sigurnošću razumjeti sama suština presretnutih telefonskih komunikacija. U vezi s tim je ukazano da je u žalbi navedeno da o prikazanim razgovorima nije izrađen transkript a u dostavljenom CD-u sa izvještajem o provedenim istražnim radnjama se uz razgovore stavljaju pojašnjenja i komentari ovlaštenih službenih lica, a prema navodima žalbe, obrazloženje rješenja o određivanju pritvora ne može zasnivati na komentarima razgovora osumnjičenih lica od strane službenih lica, već se osnovana sumnja mora obrazložiti ocjenom dokaza onakvih kakvi su prezentirani u presretnutim razgovorima. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju u odnosu na apelanta naveo da je na osnovu presretnutih intenzivnih telefonskih komunikacija optuženih u inkriminisanom periodu, koje je doveo u vezu sa ostalim dokazima materijalne prirode i iskazima svjedoka i pojedinih optuženih, zaključio da se oni odnose na prodaju, čuvanje, kupovanje i prenos opojne droge heroin. Pri tome je u prvostepenom rješenju navedena sadržina pojedinih komunikacija ovih optuženih koje su u vezi sa radnjama izvršenja predmetnih krivičnih djela. Po ocjeni Vrhovnog suda, iz prvostepenog rješenja ne proizlazi da se ocjena Kantonalnog suda o predmetu pojedinih komunikacija optuženih zasniva na komentarima razgovora optuženih od strane službenih lica, pa pravilnost prvostepenog rješenja ne može dovesti u pitanje žalbeni navodi da nisu izrađeni transkripti presretnutih razgovora.

16. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizilazi da se zaključak suda o tome da je apelant učinio predmetna krivična djela zasniva ne samo na jednom razgovoru kako se navodi u žalbi, nego je Kantonalni sud ostvarene komunikacije apelanta, kao i komunikacije između drugih optuženih, doveo u vezu i sa drugim dokazima, pa i sa iskazom svjedoka Alena Lulića iz kojeg proizlazi da mu je apelant prodao drogu, a što apelantov branilac u žalbi nije doveo u pitanje.

17. Vrhovni sud je odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKP FBIH ocijenio da su prigovori svih optuženih usmjereni u tom pravcu neosnovani, jer je Kantonalni sud i u tom dijelu dao pravilne i potpune razloge koji opravdavaju produženje pritvora iz navedenih osnova o čemu je Kantonalni sud u svom rješenju naveo sasvim određene razloge na osnovu kojih je utvrdio postojanje ovog osnova za pritvor u odnosu na sve optužene.

18. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je apelant u žalbi isticao da on nije osuđivan za ista ili slična krivična djela nego samo za krivična djela sitne krađe učinjene 2003. godine, te krivično djelo grubog kršenja saobraćajnih propisa za koja krivična djela su mu izrečene novčane kazne i „da se radi o djelima koja su brisana iz kaznene evidencije“. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH za određivanje ili produženje pritvora ranija osuđivanost optužene osobe nije neophodan uslov, nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ona ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Po mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja sasvim određeno naveo okolnosti za koje smatra da imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, koji se apelantovom žalbom ne dovode u pitanje. Stoga se, po mišljenju Vrhovnog suda, ni navodima da apelant nije osuđivan za ista ili slična krivična djela ne dovodi u pitanje pravilnost iznesenog zaključka Kantonalnog suda. Taj zaključak Kantonalnog suda ne dovode u pitanje ni navodi da ne postoje dokazi da je apelant nakon pritvaranja pokušao dalje vršiti prodaju opojne droge. Za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH nije neophodno utvrđenje da su optuženi lično ili posredno pokušali prodati drogu, odnosno ponoviti krivično djelo, nego postojanje opravdane bojazni za to. S obzirom da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio više krivičnopravnih radnji koje mu se u konkretnom predmetu stavljaju na teret Vrhovni sud je smatrao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda o postojanju osnova za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH u odnosu na apelanta. Takođe je navedeno da je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju naveo određene činjenice i okolnosti koje su u vezi sa apelantom na kojima temelji svoj zaključak o postojanju osnova za pritvor iz navedene zakonske odredbe (vremenski period od šest mjeseci u kome su učinjena predmetna krivična djela, za koje postoji osnovana sumnja da su ih učinili apelant i ostali optuženi, brojnost krivičnopravnih radnji, prirodu i način izvršenja krivičnih djela), pa je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je obrazloženje prvostepenog rješenja „nedovoljno individualizirano" u odnosu na njega. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP-678/08 od 8. decembra 2010. godine, ističući da je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju naveo konkretne činjenice i okolnosti na osnovu kojih je izveo zaključak o daljem postojanju osnova za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH u odnosu na apelanta i ostale optužene, a pri tome je cijenio ne samo prirodu i težinu krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, nego i druge činjenice i okolnosti koje žalbama nisu dovedene u pitanje.

19. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim žalbene navode optuženih da je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju propustio ispitati mogućnost da se optuženim umjesto mjere pritvora izreknu blaže mjere u skladu sa članom 137. stav 2. ZKP FBiH navodeći da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera u smislu pomenute zakonske odredbe i u pobijanom rješenju dao razloge zbog čega se svrha pritvora ne bi mogla postići mjerama zabrane, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Sve navedeno, posmatrano u vezi sa razlozima zbog kojih im je pritvor produžen, i po ocjeni Vrhovnog suda, opravdava stav da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti mjerama zabrane, pa ni u odnosu na apelanta koji navode u žalbi da je samohrani otac dvoje mldb. djece ničim nije dokumentovao.

20. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije vidi u proizvoljnoj primjeni člana ZKP FBiH. Proizvoljnost primjene ZKP FBiH se, po apelantovom mišljenju, prije svega, ogleda u tome da je sud razdvojio optužene Dragana Perišića i Elvisa Zemanića od ostalih optuženih, te im ukinuo pritvor i pustio ih na slobodu, dok je za ostale optužene nastavio primjenu najstrože mjere-pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, u potpunosti zanemarujući osnovno načelo beneficium cohaesionis sadržano u članu 324. ZKP FBiH prema kojem se žalba jednog optuženog morala uzeti kao da postoji i u odnosu na ostale optužene i ukinuti mjeru pritvora prema svim optuženim u predmetu uz povredu. Na taj način su, po apelantovom mišljenju, povrijeđene i odredbe čl. 6, 15, 145. stav 5. i 151. stav 1. ZKP FBiH. Sve navedene povrede uz nepostojanje osnovane sumnje, s obzirom da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na nezakonito pribavljenim dokazima, kao i nepostojanje naročitih okolnosti za produženje pritvora po osnovu člana 146 stav 1. tačka c) ZKP FBiH dovele su, po apelantovom mišljenju, do povrede njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost.

b) Odgovor na apelaciju

22. Tužilaštvo se u odgovoru na apelaciju pozvalo na razloge koji su dati u obrazloženjima osporenih rješenja i zaključilo da je apelacija neosnovana.

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio razloge koji su dati u obrazloženjima osporenih rješenja, te zaključio da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji i da su osporena rješenja o određivanju pritvora apelantu donesena potpuno u skladu sa ZKP FBIH.

24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji i da su osporena rješenja o određivanju pritvora apelantu donesena potpuno u skladu sa

ZKP FBIH.

V. Relevantni propisi

25. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 35/05, 41/05, 31/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 238.

Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 371.

Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašteno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine,

26. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 145. st. (1), (2) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. [...] Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[…]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

[…]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 324.

Beneficium cohaesionis Ako "drugostepeni sud" povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za nekog od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupiće po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024765 16 Kž 7 od 5. septembra 2016.godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 19. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

36. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

37. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o produženju pritvora apelantu protiv kojeg je potvrđena optužnica, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz potvrđenu optužnicu i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu Tužilaštvo stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke prvenstveno ukazao na sadržaj presretnutih razgovora, kao i iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

38. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant u apelaciji ističe istu argumentaciju koju je isticao pred redovnim sudovima navodeći da su posebne istražne radnje provedene nezakonito pa da one ne mogu poslužiti kao dokaz o postojanju osnovane sumnje. Kantonalni i Vrhovni sud su naveli u osporenim rješenjima, da apelantovi prigovori u vezi sa zakonitošću radnji „nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija“ i dokaza pribavljenim tim radnjama ne mogu ispitivati u ovoj fazi postupka, te su se pozvali na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 5542/15. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvim obrazloženjima redovnih sudova, te i sam ukazuje svoje na svoje stavove na koje su se pozvali i redovni sudovi (vidi Odluka AP 5542/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 63. i Odluka broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14., dostupne na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da, kako su to jasno obrazložili redovni sudovi, to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Također, imajući u vidu apelantov navod o procesnim nedostacima odluke Vrhovnog suda, odnosno da je Vrhovni sud, s obzirom da je utvrdio procesne nedostatke prvostepenog rješenja u odnosu na optužene Dragana Perišića i Elvisa Zemanića, slijedeći načelo beneficium cohaesionis, trebao ukinutu prvostepeno rješenje Kantonalnog suda u odnosu na sve optužene, a ne samo u odnosu na navedenu dvojicu optuženih, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu da ranije rješenje Kantonalnog suda, po kojem je pritvor ovim optuženim mogao trajati do 22. augusta 2016. godine nije postalo pravosnažno u odnosu na navedene optužene do donošenja osporenog rješenja Kantonalnog suda od 19. augusta 2016. godine, zaključio da nije bilo osnova za donošenje novog, osporenog rješenja, o produženju pritvora optuženim Draganu Perišiću i Elvisu Zemaniću. Dakle, iz navedenog proizlazi da se procesni nedostaci zbog kojih je rješenje ukinuto odnose samo na navedene optužene, a ne na sve ostale optužene, pa slijedi da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio odredbe ZKPFBiH kada je prvostepeno rješenje ukinuo samo u odnosu na navedene optužene.

39. Apelant dalje smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni posebni pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP F BiH jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu navedenih osnova u odnosu na sve osumnjičene.

40. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjena krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH, može odrediti pod uslovom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uslov sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uslov da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).

41. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječili bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, međutim, između ostalih uslova, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).

42. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju krivičnih djela za koje su apelant i ostali optuženi terete, opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju da budu pušten na slobodu odnosno nastaviti sa vršenjem istog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na brojnost krivično pravnih radnji u dužem vremenskom periodu (od oko šest mjeseci) koje se apelantu i ostalim optuženim u ovom predmetu stavljaju na teret, a koje su bile usmjerene na nelegalno nabavljanje i prodaju opojne droge heroin većem broju konzumenata s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, te zaključili da navedene činjenice i okolnosti, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi ako bi boravili na slobodi ponovili krivično djelo. Pri tome, sudovi su imali u vidu i ranija osuđivanja pojedinih optuženih (između ostalih i apelanta), broj krivičnih djela, i brojnost krivično-pravnih radnji koje im se stavljaju na teret i dr. te zaključili da sve navedeno na jasan i nedvosmislen način ukazuje na karakteristike ličnosti optuženih u ovom krivičnom predmetu i njihovu naročitu sklonost i upornost u vršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni i Vrhovni sud su smatrali da su u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjeni uslovi za produženje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

43. Navedeno obrazloženje, koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim navode apelanta da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.

44. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.

45. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbama apelanta i ostalih optuženih odlučio u kratkom roku, u smislu garancija navedenog člana, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora kao i činjenicama i dokazima na kojim je on temeljen. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

47. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanta garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uslova propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3778/16 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio