Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/16 (Dioničari „Tvornice stočne hrane“ d.d. Bosanska Krupa)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1625/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1625/16, rješavajući apelaciju Dioničara „Tvornice stočne hrane“ d.d. Bosanska Krupa, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dioničari „Tvornice stočne hrane“ d.d. Bosanska Krupa protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 010819 16 Gž od 24. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dioničari „Tvornice stočne hrane“ d.d. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 010819 16 Gž od 24. februara 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda, odbijena je žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, kojim je uspostavljen zemljišno-knjižni uložak broj 3 katastarske Općine Bosanska Krupa II, te dozvoljen upis parcela opisanih pobliže u dispozitivu prvostepenog rješenja i određena uknjižba prava vlasništva u korist Općine Bosanska Krupa sa dijelom 1/1, te odbijena prijava suvlasničkog dijela apelanata. Naime, u obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze odnosno isprave iz kojih je mogao sa sigurnošću zaključiti o činjenicama relevantnim za upis prava vlasništva, u kojem smislu je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 63.-71. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH i odredbe čl. 13.-17. Pravilnika o postupanju u zemljišno knjižnim stvarima, kada je odlučivao o uspostavi zemljišnoknjižnog uloška u konkretnom slučaju. U tom smislu su, po ocjeni Kantonalnog suda, isprave označene u stavu 1. dispozitiva prvostepenog rješenja prvostepenom sudu dale pouzdan osnov za donošenje prvostepenog rješenja, te da su neosnovani svi žalbeni navodi apelanata o tome da u predmetnom postupku nije dokazano da bi Općina Bosanska Krupa imala osnova za upis prava vlasništva. Suprotno tvrdnjama apelanata, utvrđeno je da apelanti ničim nisu dokazali da bi sporne parcele pripadale u vlasništvo „Tvornica stočne hrane“ d.d. Bosanska Krupa, odnosno njima kao dioničarima, kao i da taj subjekt nigdje nije upisan u bilo kojem registru nekretnina sa bilo kakvim pravom na tim nekretninama. Osim toga je utvrđeno da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda od 17. juna 2009. godine utvrđen prestanak „Tvornica stočne hrane“ d.d. Bosanska Krupa, a odlukom Općinskog vijeća Općine Bosanska Krupa od 31. marta 2003. godine prenose se prava raspolaganja u korist Općine Bosanska Krupa. Na kraju je navedeno u osporenoj odluci da su neosnovani i žalbeni navodi o povredi prava apelanata na pravično suđenje, jer niti jednim postupkom suda ni ovlaštenika upisanog prava, apelantima nije uskraćeno to pravo pa se ti navodi ukazuju paušalnim.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u konačnoj odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman