Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1879/14 (Z. M.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1879/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1879/14, rješavajući apelaciju Zorke Milinović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorke Milinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048227 13 Rev 2 od 4. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zorka Milinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Laktaša, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 23. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048227 13 Rev 2 od 4. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Enise Ilić ( kao suprotne strane u postupku, u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 048227 04 P od 15. jula 2010. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljke da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen između tužiteljke i apelantkinje 21. oktobra 2002. godine u Laktašima kojim je tužiteljka od apelantkinje kupila poslovni prostor u Laktašima, površine 93,61 m2 (preciziranih karakteristika), što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se tužiteljka po osnovu ovog ugovora uknjiži kao vlasnik poslovnog objekta u odgovarajućim evidencijama, a u suprotnom će se upis izvršiti na osnovu te presude. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke da joj apelantkinja preda u posjed navedeni poslovni prostor, slobodan od lica i stvari. Tužiteljka je obavezana da apelantkinji plati troškove parničnog postupka.
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio sljedeće činjenice: tužiteljka i apelantkinja su zaključile pismeni ugovor o prodaji 21. oktobra 2002. godine. Prema sadržini ugovora, apelantkinja se obavezala da na tužiteljku prenese pravo svojine na poslovnom prostoru, površine 93,61 m2, preciziranih karakteristika, u Laktašima, koji je ranije bio u svojini preduzeća “Borovo“ iz Vukovara. Tužiteljka se obavezala da za ovaj poslovni prostor apelantkinji plati 112,332,00 KM i da odmah po plaćanju stupi u posjed poslovnog prostora i cijenu isplati po potpisivanju ugovora. Osnovni sud je naveo da navedeni ugovor sadrži bitne elemente, ali potpisi ugovornih strana nisu ovjereni kod nadležnog suda, niti su ugovor potpisala dva svjedoka. Stoga je za ocjenu punovažnosti ovog ugovora bitno da li je navedeni ugovor od prodavca i kupca u pretežnoj mjeri realizovan ispunjenjem njihovih međusobnih prava i obaveza (shodno članu 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti).
7. Osnovni sud navodi da je nesporna činjenica da cijena navedena u ugovoru od 112.332,00 KM nije isplaćena nakon potpisivanja ugovora, već se radi o iznosu od 184.832,00 KM koji su tužiteljka i njen suprug sukcesivno pozajmili apelantkinji i njenom suprugu prije nego što je zaključen pismeni ugovor o prodaji. Nesporna je i svrha ugovora o zajmu koji su zaključile parnične stranke - da tužiteljka u svoje ime i za sebe kupi poslovni prostor.
8. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 454 Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno obaveze prodavca i kupca, kao i odredbe člana 12 ZOO (savjesnost i poštenje) koje je doveo u vezu sa prometom nepokretnosti, koje podrazumijeva posebnu formu, kao uslov punovažnosti. Takođe, Osnovni sud je istakao da, kada ugovorne strane žele da izmijene već zasnovani ugovorni odnos, to treba da urade na bezbjedan i nedvosmislen način. U suprotnom, ne postupaju sa pažnjom dobrog domaćina i snosiće posljedice nepažnje. Zatim, ako je nemogućnost poštivanja forme pravnog posla posljedica toga da predmet prodaje nije mogao biti u prometu između tužiteljke i apelantkinje (tvrdnja tužiteljke zbog čega ugovor nije ovjeren), onda to nije okolnost zbog koje će ugovor moći naknadno konvalidovati, već, nasuprot tome, ugovor će pogoditi sankcija ništavosti.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo činjenice u vezi sa ugovorom o zajmu (zaključenim prije ugovora o kupoprodaji) koji su potpisale parnične stranke 17. decembra 2001. godine, kojim je apelantkinja od tužiteljke pozajmila precizirani iznos radi kupovine poslovnog prostora, koji je prethodno kao zaposlenik Kombinata „Borovo“ apelantkinja držala u zakupu sa pravom preče kupovine, kao i obavezu apelantkinje (utvrđenu članom 3 ugovora o zajmu) da prenese u vsvojinu tužiteljke 50% poslovnog prostora, površine 93,61 m2), dakle, ugovorena je alternativna obaveza za apelantkinju (da vrati novac bez kamate), ili da prenese u svojinu prostor, što više ne bi bio ugovor o zajmu, već ugovor o prodaji prikriven ugovorom o zajmu novca. Takođe, Osnovni sud navodi da bitan elemenat (rok) ugovora nije određen. Osnovni sud je naveo da je, nakon toga, zaključena izmjena ugovora o zajmu u pogledu iznosa zajma (184.832,00 KM) dok su ostale odredbe ostale nepromijenjene. Dakle, iako je došlo do povećanja novčanog iznosa zajma, nije promijenjena namjena zajma, nije određen rok za vraćanje zajma i nije srazmjerno većem iznosu izmijenjeno alternativno ovlašćenje za prenos zajmodavcu u svojinu srazmjerno veće površine poslovnog prostora. Tako je, u konačnom, pored iznosa od 112.332,00 KM, tužiteljka pozajmila apelantkinji u dva navrata još 25.000,00 KM i 47.500,00 KM sa svrhom da ih apelantkinja utroši za pribavljanje poslovnog prostora. Osnovni sud se pozvao na rok za vraćanje pozajmljenog ( član 562 ZOO), kao i naveo zašto ne smatra tačnim apelantkinjine navode da ju je tužiteljka prevarom navela da potpiše ugovor o kupoprodaji.
10. Osnovni sud je obrazložio da je iz saglasnih iskaza parničnih stranaka utvrdio da se sporni poslovni prostor - ranija prodavnica „Borovo“ od početka sastojao od dvije prostorije, pri čemu je jedna bila manje površine, oko 28 m2, a druga površine oko 65 m2, te je između njih otvoren prolaz u vidu luka koji je otvorio raniji vlasnik „Borova“, ali je ostao i ulaz u svaki od prostora iz pravca ulice. Zatim je obrazložio da je u maju 2004. godine poslovni prostor, nakon što je prethodno fizički i pravno podijeljen na dvije prostorije (pr-13 i pr-14), kao takav upisan u evidenciju katastra.
11. Osnovni sud je zaključio da je sporna činjenica da li je istovremeno sa predajom veće prostorije tužiteljki predata i manja (koju je u međuvremenu od apelantkinje kupilo treće lice Stanislav Čađo i uknjižilo se kao vlasnik), kada je to učinjeno i sa kojom svrhom, te kakav su sporazum, u suštini, stranke postigle.
12. Nakon što je naveo iskaze svjedoka, Osnovni sud je zaključio da su se stranke dogovorile o tome da zajam vraćaju prenosom u svojinu cjelokupna 93m2 poslovnog prostora, ali taj ugovor nije perfektuisan u formi propisanoj zakonom. Osnovni sud, takođe, zaključuje da je apelantkinja tužiteljki u novembru 2003. godine predala i veću i manju prostoriju, ali da predaja manje prostorije tužiteljki nije izvršena sa isključivom svrhom ispunjenja pismenog ugovora o prodaji, tj. da tužiteljka stekne pravo svojine i na manjoj prostoriji. Tužiteljka i njen suprug su i nakon toga ostavili apelantkinji mogućnost da ovu manju prostoriju proda i jedan dio novca od te prodaje preda tužiteljki. Tek kad se nisu mogli sporazumjeti o iznosu koji bi pripao tužiteljki od te prodaje, ili kad je apelantkinja u prvi mah odlučila sav dobijeni iznos od prodaje manje prostorije zadržati za sebe slijedi podnošenje tužbe kojom se traži utvrđivanje valjanosti ugovora u pogledu cjelokupne površine poslovnog prostora, obrazložio je prvostepeni sud.
13. Osnovni sud je, između ostalog, istakao da i način na koji je apelantkinja predala ključeve poslovnog prostora tužiteljki u novembru 2003. godine, njihovo ponovno uzimanje i zadržavanje u martu 2004. godine uz istovremen apelantkinjin zahtjev da se produži rok vraćanja zajma, radovi i pripreme, kao i najava prodaje manjeg prostora trećem licu znači da u ovom dijelu nije učinjena vlasnička predaja, jer apelantkinji ostaje ovlašćenje da prostorom raspolaže do njegovog otuđenja trećem licu, pa takva predaja, na posebno izdvojenom dijelu prostora, nije mogla konvalidovati ugovor od 21. oktobra 2002. godine. Budući da je već zaključeno na osnovu ponašanja parničnih stranaka o postojanju prećutne saglasnosti tužiteljke da apelantkinja u maju 2004. godine proda prostor trećem licu i tužiteljki vrati zajam u novcu, onda taj nesporazum može biti samo o visini iznosa koji tužiteljka potražuje, a apelantkinja je spremna platiti.
14. Dakle, kako apelantkinja nije realizovala obavezu prodavca na predaju u posjed poslovnog prostora u pogledu manje, sporazumno izdvojene, prostorije - sada posebnog prostora sa tlocrtnom oznakom PR-13 sa svrhom da tužiteljka stekne svojinu na njemu budući da predaja ključeva nepokretnosti uz zadržano ovlašćenje na raspolaganje stvari ne predstavlja predaju stvari s ciljem da pribavilac stekne pravo svojine na predatoj stvari, ugovor od 21. oktobra 2001. godine, prema stavu prvostepenog suda, nije u pretežnom dijelu realizovan u pogledu predmeta ugovora, tj. 93,60 m2 površine prostora, pa je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen pozivanjem na član 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti.
15. Takođe, Osnovni sud je naveo da u vrijeme potpisivanja pismenog ugovora o prodaji i nema saglasnosti volja stranaka da on proizvede dejstvo ugovora o prodaji (bezuslovan, promptni prenos prava svojine), jer, i po iskazu svjedoka Ilića (supruga tužiteljke), u periodu od 21. oktobra 2002. sve do 30. novembra 2003. godine apelantkinja je mogla birati da stvar proda u cijelosti i vrati zajam u novcu (saglasno ugovorima o zajmu), pa saglasnost volja stranaka o prodaji nije postojala ni u momentu potpisivanja ugovora, a u pogledu manjeg dijela poslovnog prostora nije ni naknadno postignuta, jer svjedok Milinović (apelantkinjin suprug) jasno kazuje da 30. novembra 2003. godine traži produženje roka radi prodaje manjeg prostora, koji mu je tužiteljka prećutnim radnjama u periodu od 30. novembra 2003. godine do 28. maja 2004. godine i odobrila.
16. Osnovni sud je istakao da tužbeni zahtjev da se utvrdi pravo svojine tužiteljke na poslovnom prostoru, površine od cijela 93 m2, nije osnovan pošto, osim pravnog osnova za sticanje prava svojine, nedostaje i način sticanja kroz upis u odgovarajuću javnu knjigu, a tužbeni zahtjev za nalogom za izdavanje isprave za uknjižbu prava svojine na osnovu ugovora nije osnovan zbog razloga koji su izneseni kod ocjene pravne valjanosti samog ugovora o prodaji, koji inače čine jednu cjelinu.
17. U odnosu na zahtjev za predaju u posjed, Osnovni sud je istakao da je tužiteljka u posjedu dijela poslovnog prostora, površine 65 m2, što je nesporno, pa u ovom dijelu zato ne može zahtijevati da joj apelantkinja preda u posjed poslovni prostor, a u pogledu dijela prostora od 28 m2, njegov posjednik nije tužena, već Čađo Stanislav, koji je odbio stupiti u parnicu na strani tužene nakon preinačenja tužbe. Dakle, niti je apelantkinja u posjedu ovog dijela poslovnog prostora, niti tužiteljka posjeduje punovažan pravni osnov na osnovu kojeg bi bila ovlašćena tražiti predaju u posjed manje poslovne prostorije od 28 m2, zbog čega je u cijelosti odbijen i zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora tužiteljki.
18. Okružni sud u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 048227 12 Gž 3 od 13. maja 2013. godine kojom je odbio žalbu tužiteljke i potvrdio prvostepenu presudu.
19. Okružni sud je obrazložio da je žalba protiv prvostepene presude odbijena odlukom Okružnog suda 71 0 P 048227 10 Gž od 21. januara 2011. godine, ali je ta presuda ukinuta Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 048227 11 Rev od 25. oktobra 2012. godine u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i zahtjevu za uknjižbu prava svojine, te je predmet u tom dijelu vraćen dugostepenom sudu na ponovni postupak.
20. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u svemu prihvata obrazloženje prvostepenog suda. Okružni sud se pozvao na član 9 st. 2, 3 i 4 Zakona o prometu nepokretnosti, te je naveo da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u pisanoj formi, potpisi nisu ovjereni pred sudom, pa nisu ispunjeni uslovi za valjanost ugovora u smislu navedenog člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti. Prema mišljenju Okružnog suda, iz stanja spisa proizilazi da su parnične stranke zaključile ugovor o zajmu, te je naveo uslove tog ugovora i iz okolnosti predmeta zaključio da među parničnim strankama nije zaključen ugovor o kupoprodaji, već ugovor o zajmu. Shodno navedenom, pravilan je zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije izvršena predaja poslovnog prostora radi sticanja prava svojine, te nisu ispunjeni uslovi za valjanost predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 9 stav 4 Zakon o nepokretnosti. Nadalje, Okružni sud zaključuje da tužiteljka drži u posjedu poslovni prostor (od 65m2) i da joj apelantkinja to ne spori, koji joj je predat na osnovu ugovora o zajmu. Takođe, kada se ima u vidu sadržaj ugovora o zajmu, kojim je ugovoreno sticanje prava svojine na ½ poslovnog prostora ili vraćanje zajma, prema stavu Okružnog suda, proizilazi da su stranke ugovorile nedopuštenu činidbu - sticanje prava svojine umjesto povrata zajma (član 973 ZOO). Shodno navedenom, ugovor o zajmu ne može biti osnov za sticanje prava svojine. Osim toga, Okružni sud navodi da apelantkinja nije upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, niti u katastarskom operatu, pa i pod pretpostavkom da su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na nepokretnostima u konkretnom slučaju, ne bi bilo mjesta da se udovolji tužiteljkinom zahtjevu za upis prava svojine u zemljišne knjige.
21. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužiteljke, donio je Presudu broj 71 0 P 048227 13 Rev 2 od 4. februara 2014. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, preinačio obje nižestepene presude u dijelu odluke o valjanosti kupoprodajnog ugovora i odluke o troškovima spora, tako što je ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio i utvrdio da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen između parničnih stranaka kojim je tužiteljka kupila od apelantkinje poslovni prostor ukupne površine 93,61 m2, te je obavezana apelantkinja da tužiteljki naknadi troškove postupka. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija djelimično osnovana i da je pravno stanovište nižestepenih sudova pogrešno. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, te je naveo da je kupoprodajni ugovor zaključen u pisanoj formi i da su obaveze iz ugovora izvršene ( kupac platio kupoprodajnu cijenu, a prodavac predao poslovni prostor u posjed). Vrhovni sud je naveo da se ugovor smatra zaključenim kada se stranke saglase o bitnim sastojcima ugovora (član 26 ZOO), te da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je postojala volja stranaka da zaključe ugovor o zajmu da bi kasnije njihova volja bila da izvrše kupoprodaju poslovnog prostora.
23. Vrhovni sud je naveo da ugovor treba tumačiti tako da on ima smisla, da odgovara savjesnosti i poštenju strana ugovornica i namjeri koju su stranke zaključenjem ugovora željele da postignu. U zasnivanju obligacionih odnosa, te ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
24. Vrhovni sud je naveo da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji prestao važiti ranije zaključeni ugovor o zajmu, a saglasnom voljom stranke su se opredijelile da se iznos dat na ime zajma smatra isplatom kupoprodajne cijene. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud se bespotrebno bavio pitanjem validnosti ugovora o zajmu i izvršenjem obaveza iz tog ugovora.
25. Vrhovni sud je naveo obaveze zajmoprimca i zajmodavca iz ugovora o zajmu (član 557 stav 1 i član 562 stav 1 ZOO), te je istakao da se predaja ključeva poslovnog prostora ne može smatrati činidbom izvršenom radi realizacije ugovora o zajmu, kako pogrešno zaključuje drugostepeni sud. Predaja ključeva je izvršena nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, a obaveza prodavca iz tog ugovora je da kupcu preda prodatu stvar (član 467 ZOO), što znači da je predajom ključeva poslovnog prostora apelantkinja izvršila obavezu iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa tužiteljkom.
26. Vrhovni sud na osnovu navedenog zaključuje da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljke za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji od 21. oktobra 2002. godine, pa je primjenom odredbe člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku u tom dijelu reviziju tužiteljke uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je udovoljeno odnosnom dijelu tužbenog zahtjeva.
27. Nadalje, Vrhovni sud navodi da iz spisa ne proizilazi da je apelantkinja upisana u zemljišnim knjigama, odnosno katastru, kao vlasnik spornog poslovnog prostora (na manjem poslovnom prostoru kao vlasnik je upisan Stanislav Čađo, dok je preostali dio poslovnog prostora upisan kao društvena – državna svojina sa pravom raspolaganja na strani Opštine Laktaši). Stoga je pravilno odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim se traži nametanje obaveze apelantkinji da trpi uknjižbu tužiteljke kao vlasnika predmetnog prostora. Vrhovni sud je naveo da se ugovor o kupoprodaji zaključuje radi sticanja prava svojine na stvari koja je predmet kupoprodaje. Međutim, pravo svojine se stiče uknjižbom u zemljišnim, odnosno drugim odgovarajućim javnim knjigama, prema odredbi člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a ne samim činom zaključenja kupoprodajnog ugovora. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pogrešno sudili na štetu tužiteljke kada su odbili njen zahtjev za utvrđenje da je na osnovu kupoprodajnog ugovora stekla pravo svojine na predmetnom lokalu. Iz navedenih razloga se ukazuje neosnovanom revizija tužiteljke u dijelu kojim se pobija odluka nižestepenih sudova o tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava svojine, odnosno zahtjevu za uknjižbu tog prava. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelantkinja se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/f) i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja ističe da su nižestepene odluke pravilne i zakonite, a da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer je evidentno da apelantkinja nije bila vlasnik navedenog prostora, pa se nije moglo raditi o kupoprodajnom ugovoru, već samo o ugovoru o zajmu.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja neosnovano tvrdi da, s obzirom da nije bila vlasnik poslovnog prostora, nije ga mogla prodati, te u tom pravcu iznosi utvrđene činjenice u postupku. Vrhovni sud nalazi da je apelantkinja vanknjižni vlasnik navedenog prostora koji je stekla na osnovu kupoprodajnog ugovora. Osim toga, Vrhovni sud ukazuje na činjenicu da je jedan dio poslovnog prostora apelantkinja prodala trećem licu koje se uknjižilo kao vlasnik. Vrhovni sud ukazuje da apelantkinja nikada u postupku nije tvrdila da nije vlasnik poslovnog prostora. Na osnovu svega Vrhovni sud nalazi da nije došlo do povrede prava na dom, jer se ne radi o apelantkinjinom domu, kao ni ostalih navedenih prava, pa predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/04) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu glasi:
Član 9. st. 2, 3. i 4.
Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava ugovor koji je zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni pred nadležnim sudom ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju [...].
31. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99. stav 2.
Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantkinji dostavljena 27. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2014. godine, tako da je nesporno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantkinja pobija osporene presude navodeći da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
39. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pokrenut radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji, pa je nesporno da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljivi.
40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je osporena odluka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava od Vrhovnog suda.
41. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
43. Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi, Osnovni sud i Okružni sud odbili tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji koji je zaključila sa apelantkinjom. Nižestepeni sudovi su naveli da nisu ispunjeni uslovi iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno da, u smislu navedene odredbe, ugovor nije valjan. Osim toga, Okružni sud zaključuje da predaja poslovnog prostora u posjed tužiteljki nije izvršena u svrhu ispunjenja ugovora o kupoprodaji, već u svrhu ispunjenja ugovora o zajmu, koji je pri tome sadržavao nezakonitu činidbu (sticanje prava svojine na nepokretnosti ili vraćanje zajma). Vrhovni sud, odlučujući po reviziji, djelimično je usvojio revizuju tužiteljke i preinačio nižestepene odluke u pogledu pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, nalazeći da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji zaključen između tužiteljke i apelantkinje. Vrhovni sud se, takođe, pozvao na član 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, te je našao da je ugovor o kupoprodaji zaključen u pisanoj formi i u cijelosti izmiren, što je potkrijepio i principima relevantnih odredaba ZOO. Vrhovni sud je izveo zaključak, na bazi činjenica utvrđenih od nižestepenih sudova, da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora prestao važiti ugovor o zajmu i da su se stranke opredijelile da iznos dat na ime zajma smatraju isplatom kupoprodajne cijene.
44. Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti nalazi da je osnovan apelantkinjin navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, obrazloženje Vrhovnog suda je jasno i dato pozivom na relevantne zakonske odredbe, te apelantkinja ničim u apelaciji ne ukazuje da je ono pogrešno, osim što daje svoje viđenje predmeta. Čak i u tom pravcu (a na šta je Vrhovni sud ukazao u odgovoru na apelaciju) pokušavajući da „dokaže“ nepravilnost primijenjenih zakonskih odredbi, apelantkinja argumentuje pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešnu ocjenu da se radi o kupoprodajnom ugovoru činjenicom da apelantkinja nije bila upisana kao vlasnik navedenog objekta u zemljišnim knjigama, dakle, nije njime mogla prometovati, zanemarujući činjenicu da je treće lice na dijelu poslovnog prostora na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa apelantkinjom steklo pravo svojine. Stoga, osim nezadovoljstva osporenim odlukama, ni u apelaciji apelantkinja nije konkretizovala navode o povredi prava na pravičan postupak, osim što je dala svoje tumačenje revelantnih zakonskih odredbi i izvela zaključke suprotne od onih koje je donio Vrhovni sud. Na kraju, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud dao jasne i određene razloge za svoju odluku koji ni u čemu ne izgledaju proizvoljno, niti su u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom, koja je jasna i obrazložena i donesena primjenom relevantnih odredbi zakona, nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja posebno ne obrazlaže kršenje tog prava, već svoje navode zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ti apelantkinjini navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje pri čemu je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
47. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nalazi i povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, koje, takođe, nije ničim obrazložila. Međutim, Ustavni sud primjećuje da osporena odluka, kojom je odlučeno o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora, ni na koji način ne zadire u apelantkinjino pravo na dom kao što je obrazložio Vrhovni sud, budući da je riječ o poslovnom prostoru, a ne o prostoru koji apelantkinja koristi kao svoj dom, pa Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku naveo jasne i dovoljne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona koje je primijenio.
49. Takođe, ne postoji ni povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja u prilog takve povrede iznosi iste navode koje je Ustavni sud razumotrio u okviru prava na pravično suđenje i zaključio da su neosnovani.
50. Ne postoji ni povreda prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je predmet spora pred redovnim sudovima bio poslovni prostor, a ne prostor koji bi se mogao smatrati apelantkinjinim domom.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman