Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4088/16 (M. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4088/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4088/16, rješavajući apelaciju Milije Mrkaljević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milija Mrkaljević, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 033076 16 Gž 2 od 12. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milija Mrkaljević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bijeljine, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 033076 16 Gž 2 od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, se utvrđuje da je tužilac (P. M.) u bračnoj zajednici sa apelanticom i u zajednici sa apelanticinom majkom, sada umrlom Đ. T., stekao pravo svojine sa dijelom 1/3 na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci osporene odluke) i da je stekao pravo svojine sa dijelom 1/3 na spavaćoj sobi (koju čine stvari nabrojane u izreci osporene odluke).

2. Okružni sud, između ostalog, navodi da je neprihvatljivo ukazivanje apelantice u žalbi da je tužilac u bračnoj zajednici sa njom stekao samo nedovršeni pomoćni objekat koji je izgrađen uz predmetni stambeni objekat (samo nedovršenu ljetnu kuhinju) i automobil za koji već postoji pravomoćna presuda, a da su sve ostale sporne nekretnine i pokretne stvari posebna imovina njene majke sada umrle Đ. T.. Naime, imajući u vidu da iz spisa proizlazi da su parnične stranke živjele u bračnoj zajednici u periodu od 2002. do 2011. godine, da je u vrijeme zasnivanja bračne zajednice tužilac radio u Švajcarskoj i da tada apelantica nije bila zaposlena i nije imala imovine iz koje bi mogla ostvarivati prihode, da je na osnovu vize koju je imao tužilac, apelantica kao njegov bračni drug stekla pravo da radi u Švajcarskoj i da je apelantica radila povremeno pomoćne poslove u raznim ugostiteljskim objektima u periodu od 2003. pa do 2009. godine, da je tužilac povremeno radio u Švajcarskoj od 1986. godine i da je stalno radio u Fabrici čokolade u Švajcarskoj u periodu od februara mjeseca 2001. pa do marta 2003. godine i da je od aprila mjeseca 2003. godine pa do 2008. godine, kada je ostvario penziju tužilac primao socijalnu pomoć i povremeno radio na crno (prema kazivanju tužioca kao parnične stranke) i da je i apelantica u periodu od 2003. pa do 2009. godine povremeno ostvarivala socijalnu pomoć i radila na crno. Dalje se navodi, da je nesporno među parničnim strankama da je apelanticina majka sa svojim novčanim sredstvima kupila cijelo zemljište i da je na dijelu tog zemljišta apelanticina majka sa svojim novčanim sredstvima izradila temelj za predmetni stambeni objekat prije zasnivanja bračne zajednice apelantice i tuženog, da je do kraja 2005. godine sagrađen sporni stambeni objekat i drugi predmetni objekti nešto kasnije, da je na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju cijela predmetna parcela uručena apelantici kao nasljedniku sa dijelom 1/1, da tužilac kao parnična stranka tvrdi da je on izvršio ulaganja u izgradnju svih predmetnih objekata sa svojom ušteđevinom koju je stekao prije zasnivanja bračne zajednice sa apelanticom, sa svojom zaradom koju je ostvario u Švajcarskoj, i sa novčanim iznosom koji je ostvario prodajom svog placa u vrijeme gradnje predmetnog stambenog objekta, da je apelanticina majka imala samo porodičnu invalidninu kao član porodice poginulog borca i prihod od zemlje i da je izvjesno da je porodična invalidnina mala. Također se navodi, da je apelantica kao stranka prvo tvrdila da je njena majka prodala polovan traktor sa priključcima i dobijeni novac uložila za kupovinu placa i da je potom tvrdila da novac koji je dobila prodajom traktora sa priključcima uložila u izgradnju predmetnog stambenog objekta, da je svjedok S. P. kao zidar izjavio da se za cijenu gradnje predmetne kuće dogovorio sa apelanticinom majkom, da je za jednu etapu gradnje predmetne kuće dobio novac od apelantice i za drugu etapu gradnje predmetne kuće dobio novac od obje stranke, da je apelanticina majka obezbjeđivala materijal, za gradnju predmetne kuće i da mu je poznato da je apelanticina majka dobila od boračke organizacije crijep, cement i blok za prvi sprat predmetne kuće, da je K. B. kao svjedok izjavio da je kao majstor radio struju i vodu na predmetnoj kuću i da je za te radove na predmetnoj kući kupovao materijal sa novcem koji mu je davala apelanticina majka, da je u vrijeme gradnje predmetne kuće kao punomoćnik tužioca naplatio od J. Č. cijenu prodate zemlje, da je J. Č. kao svjedok izjavio da je kupio plac od tužioca preko K. B. kao punomoćnika za cijenu od 9.000 eura u vrijeme gradnje predmetne kuće i da je tu cijenu isplatio tužiocu preko K. B. kao punomoćnika. Okružni sud nalazi, da je tužilac u bračnoj zajednici sa apelanticom i u zajednici sa apelanticinom majkom stekao sa udjelom od 1/3 stambeni objekat, pomoćni objekat koji je sagrađen uz stambeni objekat, šupu, svinjac i kokošinjac i dio zemljišta na predmetnoj parceli, kao zemljište neophodno za korištenje navedenih objekata, kao i da je u bračnoj zajednici sa apelanticom i u zajednici sa apelanticinom majkom sa udjelom od 1/3 stekao spavaću sobu koju čine predmetne stvari. Okružni sud naglašava, da imajući u vidu da iz spisa proizlazi da je apelanticina majka imala malu porodičnu invalidninu i samo dva duluma u okućnici, da je očigledno da apelanticina majka nije imala finansijske mogućnosti da sa svojim prihodima i doniranom određenom količinom raznog građevinskog materijala, samostalno izgradi sve naznačene građevinske objekte, znatne vrijednosti i da kupi naznačene pokretne stvari, znatne vrijednosti i da su u sticanju svih tih stvari u znatno većoj mjeri učestvovali i tužilac i apelantica sa svojim novčanim sredstvima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4088/16 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio