Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4292/16 (S. S. i S. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Zakup
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4292/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4292/16, rješavajući apelaciju Senija Sarić i Seada Sarića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senija Sarić i Sead Sarić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 178437 16 Rev od 19. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senija Sarić i Sead Sarić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 178437 16 Rev od 19. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (S. D.) da isplati prvoapelantici na ime zakupa i odnesenih uređaja, određeni novčani iznos, te da isplati na ime zakupa apelantima određeni novčani iznos.
2. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 375. i člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanata. Dalje se navodi, da je odredbom člana 375. ZOO-a propisano da potraživanja zakupnine, bilo da je određeno da se plaća, povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine, dok prema odredbi člana 361. ZOO-a zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako nije nešto drugo propisano. Vrhovni sud konstatuje, da kod utvrđenja da su stranke ugovorile da se zakupnina izmiruje svaka tri mjeseca unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu, da je zakupnina za prva tri mjeseca 2003. godine dospjela 5. januara 2003. godine, a da je tužba podnesena sudu 24. marta 2006, godine, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je istaknuti prigovor zastare osnovan u smislu odredbe člana 375. ZOO-a, budući da je u odnosu na ukupnu tražbinu nastupio trogodišnji zastarni rok. Također se navodi, da pravno shvaćanje nižestepenih sudova da samo navođenje tuženog kao zakupca da nije isplatio zakupninu za nekoliko mjeseci se ne može smatrati priznanjem duga i da utoliko nije došlo do prekida zastare prihvata i Vrhovni sud. Prema odredbi člana 387. stav 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a prema stavu 2. istog člana, dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje, otplate, plaćanje kamate, davanjem osiguranja. Vrhovni sud ističe, da je prema citiranim zakonskim odredbama, glavna radnja dužnika koja prekida zastaru priznanje duga, da priznanje duga može biti izraženo izravno, izjavom dužnika (usmeno ili pismeno), ali i neizravno na način predviđen u stavu 2. člana 387. ZOO. Vrhovni sud naglašava, da priznanje duga kao temelj za prekid zastare mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u toku zastarnog roka. Suprotno tvrdnjama apelanata, i po mišljenju Vrhovnog suda, sama izjava tuženog da nije isplatio zakupninu za nekoliko mjeseci ne ispunjava uvjete iz člana 387. stav 1. i 2. da bi se mogla smatrati izjavom o priznanju duga. Naime, da bi priznanje zastarjele obaveze proizvelo posljedice prekida toka zastarijevanja u smislu odredbe elana 387. stav 1. ZOO, potrebno je da dužnik da izričitu izjavu da priznaje pravni osnov dugovanja i njegovu visinu, a što izjava tuženog nije sadržavala. Budući da tuženi nije na jasan i nedvojben način priznao utuženo potraživanje, to samim tim nije došlo do prekida zastarjelosti, pa su nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbili kao neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman