Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-992/14 (H. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-992/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 992/14, rješavajući apelaciju Hatke Kahrimanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hatke Kahrimanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 10976 12 U od 12. decembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici Hatki Kahrimanović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici Hatki Kahrimanović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hatke Kahrimanović, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 10976 12 U od 12. decembra 2013. godine, Rješenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/4-1-4-534- 30/2012 od 30. oktobra 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Prijedor broj 03-534-213/07 od 10. jula 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hatka Kahrimanović (daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarca podnijela je 28. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 10976 12 U od 12. decembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/4-1-4-534-30/2012 od 30. oktobra 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Prijedor (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03- 534-213/07 od 10. jula 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 9. septembra i 15. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Ministarstvo i Odjeljenje su dostavili odgovor na apelaciju 22. i 28. septembra i 23. novembra 2016. godine. Odjeljenje nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 14. septembra 2007. godine podnijela zahtjev Odjeljenju za utvrđivanje svojstva člana porodice nestale civilne žrtve rata (njezinog supruga) i priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu.

6. Rješenjem Odjeljenja broj 03-534-213/07 od 10. jula 2012. godine odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila utvrđivanje svojstva člana porodice nestale civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu.

7. U obrazloženju rješenja se navodi da je rješenjem Odjeljenja od 3. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 24. januara 2011. godine, apelanticin zahtjev za priznavanje prava na civilnu invalidninu po osnovu pogibije muža odbijen kao neosnovan. Dalje je presudom Okružnog suda od 16. februara 2012. godine uvažena apelanticina tužba i poništeno rješenje Ministarstva od 24. januara 2011. godine. Postupajući po navedenoj presudi Ministarstvo je rješenjem od 4. maja 2012. godine usvojilo apelanticinu žalbu, poništilo rješenje Odjeljenja od 3. februara 2010. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. Istaknuto je da je navedenim rješenjem naloženo da se u ponovnom postupku utvrdi sporna činjenica o tome pod kojim okolnostima je apelanticin suprug izgubio život, odnosno u kom svojstvu je učestvovao u događaju u kojem je izgubio život koristeći sva raspoloživa dokazna sredstva propisana Zakonom o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Također je naloženo da se od Boračke organizacije pribavi mišljenje o okolnostima stradanja apelanticinog supruga.

8. Istaknuto je da je, postupajući po navedenim uputama, Odjeljenje u ponovnom postupku pribavilo mišljenje Boračke organizacije Općine Prijedor u kojem je konstatirano da apelanticin suprug nije bio pripadnik Oružanih snaga SFRJ, odnosno Republike Srpske, zbog čega ne mogu da daju mišljenje o okolnostima njegovog stradanja, odnosno da nemaju nikakvih saznanja o njegovom stradanju. Ukazano je da je 2. jula 2012. godine Odjeljenje pozvalo apelanticu da se izjasni o činjenicama i okolnostima pogibije njezinog supruga. Tom prilikom apelantica je izjavila da je 13. maja 1992. godine otišla u Austriju da čuva dijete svoga sina, a da je suprug ostao kod kuće, te da lično nije vidjela kada i kako je ubijen njezin suprug. Također je izjavila da je samo čula od M. B. i Z. M. da su njezinog supruga vidjeli na Mrakovici i da je bio u zelenim hlačama i kožnoj jakni i da su pričali s njim. Dalje je izjavila da joj je M. Č., koji sada živi u Americi, rekao da je vidio da je apelanticinog supruga vojska stavila u džip da im pokaže put prema poljanama i da ga više nije vidio. Istakla je da joj je E. J. rekao da je njezinog supruga vidio na Kozari, gdje je bila vojska, kako peče janjad i nosi vodu. Od jedne djevojke prezimena H. čula je da je njezin otac P., koji se nalazio u zemunici na Kozari, vidio da su dva čovjeka donijela apelanticinog supruga ranjenog kod vode Teljig blizu zemunice, gdje je preminuo i da ga je on lično ukopao pod jedno drvo, a i on je kasnije ubijen. Na pitanje Odjeljenja ima li koga da predloži za svjedoka apelantica je izjavila da nema.

9. U rješenju Odjeljenja je ukazano da je u obrazloženju rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu od 23. augusta 1998. godine navedeno da je apelanticin suprug bio u grupi naoružanih boraca i da je tom prilikom nastradao. Cijeneći navedeno, utvrđeno je da apelanticin suprug nije stradao pod okolnostima iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. navedenog zakona da se apelantici prizna status člana porodice civilne žrtve rata.

10. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je podnijela žalbu koju je Ministarstvo Rješenjem broj 16-03/4-1-4-534-30/2012 od 30. oktobra 2012. godine odbilo kao neosnovanu.

11. U obrazloženju drugostepenog rješenja Ministarstvo se pozvalo na odredbu čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. S tim u vezi je navedeno da imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kao i činjenicu da je H. K. nestao, odnosno izgubio život s grupom naoružanih boraca u jednoj zemunici na Kozari, te da apelantica nije mogla ponuditi nikakve druge dokaze o njegovom stradanju, to je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev odbio budući da se ona ne može smatrati licem iz navedenih članova zakona. Pri tome je navedeno da je apelanticin suprug ubijen, odnosno nestao pod okolnostima i na način koji nije predviđen u članu 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata zbog čega nema osnova za utvrđivanje svojstva člana porodice, odnosno nestale civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu invalidninu članovima njegove porodice.

12. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 10976 12 U od 12. decembra 2013. godine odbio.

13. U obrazloženju presude se navodi da je nesporno da članovi porodice poginulog mogu ostvariti svojstvo člana porodice poginule civilne žrtve rata uz uvjet da je to lice poginulo kao civilna žrtva rata. Istaknuto je da je prvostepeni organ, postupajući po nalogu suda, proveo ispitni postupak, te omogućio apelantici da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja. Ukazano je da je apelantica dala iskaz na zapisnik od 2. jula 2012. godine u kojem je navela da je 13. maja 1992. godine otišla u Austriju i da nije prisustvovala, a niti vidjela kako i kada je njezin suprug ubijen, ali da je od jedne djevojke prezimena H. iz Kozarca, koja sada živi u Norveškoj, saznala da joj je njezin otac rekao da se i on tada nalazio na Kozari u zemunici, te da su apelanticinog supruga ranjenog donijela dva čovjeka kod vode Teljig na Kozari blizu zemunica, gdje je umro i da ga je on lično ukopao pod jedno drvo na Kozari. Taj čovjek je kasnije ubijen. Istaknuto je da je apelantica također navela da je od komšinice N. P. čula da je njezin suprug ubijen oko 14. aprila 1993. godine. Apelantica je navela i da nema nikakvih novčanih primanja po osnovu pogibije supruga na području BiH izuzev porodične penzije, kao i da nema nikoga da predloži za svjedoka.

14. Okružni sud je naveo da su Ministarstvo i prvostepeni organ uzeli u obzir sve činjenice koje je apelantica navela u svom zahtjevu, te da su cijenjeni predloženi i izvedeni dokazi u ponovnom postupku. Međutim, utvrđeno je da apelantica ne ispunjava uvjete shodno čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata kao uvjeta za utvrđivanje svojstva civilne žrtve rata i priznavanje prava na civilnu invalidninu jer je njezin suprug nestao, odnosno izgubio život s grupom naoružanih boraca u jednoj zemunici na Kozari, kako to proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu od 23. septembra 1998. godine. Kako, prema mišljenju Okružnog suda, apelantica u postupku nije ponudila nikakve druge dokaze o stradanju svog supruga to je Ministarstvo pravilno postupilo kada je odbilo apelanticinu žalbu kao neosnovanu dajući valjane razloge. Istaknuto je da razloge koje je dalo Ministarstvo u svemu prihvaća i Okružni sud, te da se oni ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe.

15. Prema mišljenju Okružnog suda ne stoji navod da je donošenjem osporenog akta učinjena povreda postupka jer su prvostepeni organ, a i Ministarstvo rješenje donijeli na osnovu službenih podataka i materijalnih dokaza dobijenih od nadležnog organa u smislu člana 129. tačka 2. ZOUP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da nadležni upravni organi i Okružni sud nisu dali jasno i precizno obrazloženje za svoje odluke. Također je, prema apelanticinom mišljenju, povrijeđeno i načelo slobodne ocjene dokaza. Prema apelanticinom mišljenju, proizlazi da ona u smislu odredbe čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ispunjava postavljenje uvjete. Navodi da je ona i u upravnom postupku i u postupku pred sudom navodila i dokazivala da se nikada nije nalazila na evidenciji korisnika prava porodične invalidnine, odnosno da njezin suprug nije bio pripadnik „šehida“, te da po tom osnovu nije ostvarila nikakva prava. Naglašava da njezin suprug nije bio pripadnik oružanih snaga, te da mu se ne priznaje nikakva zasluga u tom smislu koja bi apelantici pružala pravo na porodičnu invalidninu. Smatra da je ovakvim odlučenjem upravnih organa i Okružnog suda na nju stavljen pretjeran teret s obzirom na činjenicu da je kao srodnik nestalog lica ostavljena u nekoj vrsti pravnog vakuuma, bez ikakvog prava na mjere socijalne zaštite. U odnosu na diskriminaciju navodi da Ministarstvo u svom rješenju potvrđuje diskriminatorno tumačenje da prava mogu ostvariti samo lica koja su nestala ili koja su ubili neprijatelji Vojske RS. Navodi da za razlikovanje pojmova „pripadnika Vojske Republike Srpske, civilnih žrtava rata i njihovih 'neprijatelja' odnosno 'neprijatelja Vojske Republike Srpske'“ definitivno ne postoji nikakvo razumno i objektivno opravdanje jer apelantica, kao i drugi njezini sugrađani koji imaju državljanstvo entiteta Republika Srpska, ima jednako pravo na ostvarivanje mjera socijalne zaštite na osnovu prebivališta na teritoriji entiteta Republika Srpska, pri čemu isto pravo ne mogu ostvariti u Federaciji BiH jer tamo nemaju prebivalište. Također ukazuje i da je u predmetnom postupku povrijeđeno i načelo „razumnog roka“ kao segment prava na pravično suđenje budući da je predmetni zahtjev podnijela 14. septembra 2007. godine. S tim u vezi podnosi zahtjev za kompenzaciju na ime nematerijalne štete, ukazujući da se radi o postupku u kojem se odlučivalo o statusno-pravnom pitanju, a koji je hitnog karaktera.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da su razlozi za odluku suda kojim se odbija apelanticina tužba dati u obrazloženju osporene presude.

18. Ministarstvo je navelo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava. Ukazano je da je apelantica koristila zakonom raspoloživa pravna sredstva. Dalje navodi da u konkretnom slučaju nema diskriminacije po nacionalnom osnovu iz razloga što su apelantica i njezin suprug Bošnjaci, te u tom pravcu naglašava da je u službenoj evidenciji Ministarstva utvrđeno da je na području grada Prijedora pravo na porodičnu invalidninu ostvarilo 388 Bošnjaka, 20 Srba i pet Hrvata. Također, nema ni kršenja načela razumnog roka kada je postupak pokrenut po apelanticinom zahtjevu u kojem je ona koristila raspoloživa pravna sredstva. Pri tome je istaknuto da apelantica nije koristila pravno sredstvo žalbe zbog ćutanja administracije, kao ni tužbu zbog ćutanja odnosno nepostupanja drugostepenog organa. Također, prema mišljenju Ministarstva apelantica je imala pravo i da intervenira kod nadležne upravne inspekcije da se postupci (prvostepeni i drugostepeni) provedu u zakonom propisanom roku.

19. Odjeljenje je navelo da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelanticin suprug nije stradao pod okolnostima iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, zbog čega je apelanticin zahtjev odbijen. Također je utvrđeno da u predmetnom postupku nije došlo po povrede pravila upravnog postupka iz čl. 8. i 123. stav 1. ZOUP. U odnosu na apelanticine navode o povredi načela „razumnog roka“ istaknuto je da je apelantica predmetni zahtjev podnijela 14. septembra 2007. godine, te da je o njemu riješeno 3. februara 2010. godine. Ukazuju da po apelanticinom zahtjevu nije riješeno u zakonskom roku zato što je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, koji je stupio na snagu 19. jula 2007. godine, odredbom člana 36b. propisano da lice koje je zakasnilo sa zahtjevom za priznavanje prava po osnovu iz člana 36a. st. 1, 3. i 4. navedenog zakona može podnijeti zahtjev najkasnije do 31. decembra 2007. godine. Istaknuto je da je zbog ograničenog roka u periodu od 19. jula 2007. do 31. decembra 2007. godine Odjeljenju podnesen veliki broj zahtjeva za priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu (više od 700 zahtjeva). Navedeno je da su predmeti uzimani u rad hronološkim redom. Pored navedenog, prema mišljenju Odjeljenja, rad na ovim predmetima je usporavalo i to što su podnosioci zahtjeva u velikom broju živjeli van teritorije Republike Srpske bez određenih punomoćnika, zbog čega je prikupljanje dokaza neophodnih za pravilno rješavanje bilo otežano. V.Relevantni propisi

20. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik RS“ broj 24/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Civilnom žrtvom rata smatra se:

1) lice kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od strane neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo;

2) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60%, usljed ranjavanja ili povreda nastalih u vezi s ratnim operacijama, kao što su: bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak minobacačka i topovska granata i slično;

3) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih od zaostalih vojnih materijala ili kao posljedica neprijateljskih diverzantskih akcija.

Član 3.

Pravo po ovom zakonu, pod određenim uvjetima, imaju i članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona i članovi porodice umrlog lica kojem je bilo priznato svojstvo civilne žrtve rata u smislu člana 2. ovog zakona.

Civilne žrtve rata imaju određena prava po ovom zakonu i za članove svoje porodice.

Članovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad) i roditelji.

Član 4.

Pravo po ovom zakonu ne mogu ostvariti lica koja su bila pripadnici neprijateljskih formacija, odnosno pomagači neprijatelja.

21. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.

Član 8.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 10.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno službeno lice po svom uverenju na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka.

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 123.

Pre donošenja rešenja utvrđuju se sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama omogućuje da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

Činjenice i okolnosti iz stava 1. ovog člana utvrđuju se u skraćenom postupku (član 129.) ili u posebnom ispitnom postupku (član 130.).

Član 206.

Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok.

U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.

Član 232. stav 1.

Rešenje po žalbi mora se doneti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva meseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

22. Zakon o upravnom sporu („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Pod uslovima iz člana 17. ovog zakona, upravni spor se može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt.

Član 17.

Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.

Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.

Član 30.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.

Član 31. st. 1. i 2.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 10976 12 U od 12. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (razuman rok, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na ostvarivanje prava na status člana porodice nestale civilne žrtve rata i prava na porodičnu civilnu invalidninu, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

A) U odnosu na osporene odluke (pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava)

31. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi (Odjeljenje i Ministarstvo) i Okružni sud odbili apelanticin zahtjev za utvrđivanje svojstva člana porodice nestale civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu. Naime, nakon provedenog postupka utvrđeno je da apelanticin suprug nije stradao pod okolnostima iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. citiranog zakona. Pri tome su upravni organi i Okružni sud ukazali na rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu od 23. septembra 1998. godine kojim je utvrđeno da je apelanticin suprug nestao, odnosno izgubio život s grupom naoružanih boraca u jednoj zemunici na Kozari. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku u kojem je apelanticu prvostepeni upravni organ pozvao da dâ svoju izjavu nije ponudila bilo kakav dokaz kojim bi potkrijepila svoj zahtjev o tome da je njezin suprug stradao kao civilna žrtva rata. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je prilikom razmatranja apelanticine tužbe Okružni sud utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni upravni organi uzeli u obzir sve činjenice koje je apelantica navela u svom zahtjevu, kao i da su cijenili priložene dokaze, kao i dokaze izvedene u ponovnom postupku, te na osnovu toga utvrdili da apelantica ne ispunjava uvjete u smislu odredbi čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Navedenu ocjenu prvostepenog i drugostepenog upravnog organa potvrdio je i Okružni sud. Prema tome, proizlazi da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala osnovanost svog zahtjeva u smislu čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata zbog čega je on u konačnici odbijen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud, kao i upravni organi (Ministarstvo i Odjeljenje) su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je odbijen apelanticin predmetni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud konstatira da je apelantica predmetni zahtjev podnijela Odjeljenju 14. septembra 2007. godine, te da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 10976 12 U od 12. decembra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao šest godina i dva mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi s činjeničnim stanjem niti u vezi s primjenom propisa. Nadalje, u odnosu na apelanticino ponašanje u predmetnom postupku Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica, korištenjem raspoloživih pravnih lijekova, kako to u svom odgovoru navodi Ministarstvo, na bilo koji način doprinijela ukupnoj dužini predmetnog postupka te da, u suštini, apelantica nije preduzimala bilo kakve radnje kojima je odugovlačila predmetni postupak.

40. Osim toga, u vezi s korištenjem pravnog lijeka žalbe zbog ćutanja administracije, na što u svom odgovoru također ukazuje Ministarstvo, Ustavni sud zapaža da je apelantica u smislu člana 206. stav 2. imala mogućnost podnijeti žalbu Ministarstvu zbog „ćutanja administracije“ jer njezin zahtjev nije bio riješen u zakonskom roku. Ustavni sud zapaža da apelantica nije koristila navedeni pravni lijek kojim je mogla ubrzati donošenje odluke. Međutim, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je prema ZOUP žalba zbog tzv. ćutanja administracije propisana samo kao mogućnost, ali ne i apelanticina obaveza budući da nekorištenje navedenog pravnog lijeka nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o njezinom zahtjevu u smislu relevantnih odredaba ZOUP (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu i dopustivosti br. AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine i AP 2677/10 od 17. jula 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je isto i sa tzv. tužbom zbog ćutanja administracije budući da je i njezino korištenje u smislu čl. 8. i 17. ZUS propisano kao mogućnost, a ne kao obaveza stranke. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, žalba odnosno tužba zbog ćutanja administracije u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, iz kojih proizlazi da je predmet vraćen na ponovni postupak zbog utvrđivanja činjeničnog stanja, ne mogu se smatrati djelotvornim pravnim lijekom za ubrzanje predmetnog postupka (mutatis mutandis, Evropski sud, presuda Jovičić protiv Hrvatske od 21. juna 2011. godine, st. 52-53).

41. U odnosu na doprinos Okružnog suda i upravnih organa dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je u prvobitnom postupku prvostepeni upravni organ rješavao u periodu od dužem od dvije godine računajući od momenta podnošenja zahtjeva, a da je Ministarstvo po apelanticinoj žabi rješavalo u periodu od skoro godinu dana. Dalje, Okružni sud je svoju odluku donio u roku od godinu dana kojom je uvažio apelanticinu tužbu i osporeno rješenje Ministarstva poništio. Dakle, u prvobitnom postupku upravni organi i Okružni sud su rješavali u periodu dužem od četiri godine, s tim da se predmetni postupak najduže nalazio pred prvostepenim upravnim organom. Navedeni period je, prema mišljenju Ustavnog suda, u svakom slučaju imao odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu predmetnog postupka te, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može zadovoljiti načelo donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U ponovnom postupku Ustavni sud zapaža da su upravni organi (prvostepeni i drugostepeni), kao i Okružni sud svoje odluke donosili u relativno kratkom vremenskom periodu. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo da prvobitan period nije bio u skladu s garancijama prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno zato što je predmetni zahtjev bio na rješavanju pred prvostepenim upravnim organom u periodu dužem od dvije godine, a pred drugostepenim upravnim organom u periodu od skoro godinu dana, imajući u vidu rok za donošenje rješenja iz člana 206. ZOUP, kao i rok za rješavanje o žalbi iz člana 232. ZOUP. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Ministarstvo i Odjeljenje kao drugostepeni i prvostepeni upravni organi nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovaj period trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

42. Imajući u vidu navedeno i posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prema usvojenim kriterijima, trebalo isplatiti iznos od 900,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Nediskriminacija

45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

46. U odnosu na apelanticine navode o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opće načelo zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati po bilo kom osnovu, dakle, osnovno načelo nediskriminacije je prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, kao i apelanticine navode o diskriminaciji Ustavni sud primjećuje da je apelanticin zahtjev odbijen zato što je utvrđeno da ona ne ispunjava uvjete u smislu odredbi čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica nadležnim upravnim organima i Okružnom sudu nije ponudila bio kakav dokaz iz kojeg bi nesumnjivo proizlazilo da je njezin suprug civilna žrtva rata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su na osnovu rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu od 23. septembra 1998. godine upravni organi i Okružni sud utvrdili da je apelanticin suprug ubijen 30. maja 1992. godine na Kozari u jednoj zemunici s grupom naoružanih boraca. Imajući u vidu navedeno, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da ovakvim odlučenjem upravnih organa i Okružnog suda apelantica nije dovedena u diskriminirajući položaj u odnosu na sva ostala lica koja su se nalazila u istoj pravnoj situaciji kao i apelantica i koja su također morala potkrijepiti svoj zahtjev za utvrđivanje svojstva člana porodice nestale civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu civilnu invalidninu.

48. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelantica i na koja su također primijenjene relevantne odredbe Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata prilikom rješavanja njihovog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak za utvrđivanje svojstva člana porodice nestale civilne žrtve rata i priznavanje porodične civilne invalidnine koji se rješavao pred upravnim organima i Okružnim sudom trajao više od šest godina, od čega se u najdužem periodu nalazio pred prvostepenim upravnim organom.

50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su upravni organi i Okružni sud, suprotno navodima apelacije, za svoje odluke dali jasne razloge.

51. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kao ni člana 1. Protokola broj 12 kada apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz da je diskriminirana u predmetnom postupku.

52. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-992/14 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio