Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/14 (S. Č.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1901/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1901/14, rješavajući apelaciju Sretenija Čajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretenija Čajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039426 13 Rev od 25. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sretenije Čajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bronzanog Majdana, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 039426 13 Rev od 25. februara 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039426 05 P od 31. maja 2012. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženih Mire Tamburić, Nade Štrbac, Milorada Milojevića i Borke Kremenović (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora, utvrđeno je da je pravno valjan ugovor zaključen 19. decembra 1989. godine između apelanta kao kupca i pravnog prednika tuženih Mlađena Milojevića kao prodavca, kojim je apelant kupio od pravnog prednika tuženih parcelu kč.broj 40/22 u površini od 4260 m2, upisana u zk.ul. 151 k.o. Borkovići, koja odgovara parceli novog premjera kč.br. 375 upisana u pl. 125 k.o. Borkovići, što su tuženi dužni priznati i trpjeti uknjižbu tužitelja u javnim knjigama kao vlasnika i posjednika navedene parcele sa 1/1 dijela. Istom presudom obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 8.400,00 KM sa kamatom od presuđenja do isplate.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku postupka Osnovni sud utvrdio da su pravni prednik tuženih kao prodavac i apelant kao kupac 19. decembra 1989. godine zaključili ugovor prema kome je pravni prednik tuženih prodao apelantu parcelu kč.broj 375 zvanu „Duboki potok“ (Grič) u površini od 4685 m2, upisanu u pl. 125 k.o. Borkovići Donji, za kupoprodajnu cijenu od 200.000,00 dinara, te da su navedeni ugovor potpisali apelant i dva svjedoka, dok je pravni prednik tuženih na ugovor stavio otisak kažiprsta. Dalje je utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 298 od 17. januara 2007. godine naloženo tuženima Miloradu Milojeviću i Borki Kremenović te Dušanu Milojeviću da apelantu predaju u posjed parcelu kč. broj 375 površine 4580 m2 zvanu „Potok šuma“ njiva IV klase upisana u pl. 125 k.o. Borkovići, koja po starom premjeru odgovara dijelovima parcela kč. broj 37/44, 40/1 i 40/16.
4. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno postojanje pisanog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina između apelanta i prednika tuženih koji je zaključen u prisustvu dva svjedoka, koji su ga i potpisali, kao i činjenice da je predmetni ugovor u cjelini izvršen (isplaćena kupoprodajna cijena i nekretnina predata u posjed). Osnovni sud je iz navednih razloga usvojio apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je sporni ugovor valjan prema odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, br. 38/78,4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“, broj 29/94).
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 039426 12 Gž od 8. februara 2013. godine žalba tuženih Mire Tamburić, Nade Štrbac, Milorada Milojevića i Borke Kremenović je odbijena i prvostepena presuda Osnovnog suda je potvrđena.
6. Okružni sud je u cijelosti usvojio činjenično utvrđenje i pravne razloge Osnovnog suda.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 039426 13 Rev od 25. februara 2014. godine revizija tuženih Mire Tamburić, Nade Štrbac, Milorada Milojevića i Borke Kremenović je usvojena, preinačene su obje nižestepene presude i presuđeno je tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da navedenim tuženim, na ime naknade troškova postupka, isplati iznos od 4.212,00 KM.
8. Vrhovni sud je smatrao da su Osnovni i Okružni sud povrijedili materijalno pravo usvajajući apelantov tužbeni zahtjev. Po ocjeni Vrhovnog suda, Osnovni i Okružni sud su valjanost spornog ugovora cijenili isključivo sa formalno-pravnog aspekta tj. da li taj ugovor zadovoljava uslove forme propisane u odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, dok su propustili da valjanost ugovora razmotre i sa materijalno-pravnog aspekta.
9. Vrhovni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da u vrijeme zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora pravni prednik tuženih nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne parcele kč. broj 375 već je u katastarskom operatu bio upisan kao njen posjednik. Prema podacima starog premjera, navedena parcela je odgovarala dijelovima tri parcele i to kč. br. 37/44, 40/1 i 40/16. Parcela kč. broj 40/16 oranica zvana „Čardačine“ površine 10500 m2 je bila upisana u zk.ul. broj 242 k.o. Borkovići, u kom zk. ulošku je pored te parcele bilo upisano još 9 parcela, a kao suvlasnici ovih nekretnina su upisani nasljednici pok. Mlađena Milojevića (supruga i djeca). Parcela kč. broj 37/44 zvana „Potok“ šuma u površini od 420 m2 je bila upisana u zk.ul. broj 132 k.o. Borkovići kao opštenarodna imovina sa pravom raspolaganja u korist OOUR „Šumarstvo“ Čelinac. Parcela kč. broj 40/1 oranica „Čardačine i Podkućnica“ u površini od 8700 m2 je bila upisana u zk.ul. 279 k.o. Borkovići, u kom zk. ulošku je pored te parcele bilo upisano još 28 parcela, a kao suvlasnici ovih nekretnina je bilo upisano 25 lica (među njima nema tuženih odnosno njihovog pravnog prednika Mlađena).
10. Vrhovni sud je dalje ukazao da iz stanja spisa takođe proizlazi da je pravni prednik tuženih u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul. 241 i 242 k.o. Borkovići. Stoga on nije mogao raspolagati nekretninama upisanim u zk.ul. 132 k.o. Borkovići, koje su se vodile kao opštenarodna imovina sa pravom raspolaganja u korist OOUR „Šumarstvo“ Čelinac, niti je mogao raspolagati nekretninama upisanim u zk. ul. 279 k.o. Borkovići, jer su one bile u suvlasništvu drugih lica. On je samo mogao raspolagati nekretninama upisanim u zk.ul. 242 k.o. Borkovići. Međutim, u vrijeme kada je zaključen sporni kupoprodajni ugovor parcela kč.broj 40/22 (za koju su Osnovni i Okružni sud utvrdili da je bila predmet tog ugovora) nije bila upisana u zk.ul. 242 k.o. Borkovići, pa pravni prednik tuženih nije bio njen vlasnik, a prema nalazu i mišljenju vještaka geometra Ljubiše Ćorsovića ta parcela je bila upisana u zk.ul. 279 k.o. Borkovići kao suvlasništvo drugih lica.
11. Takođe, ukazano je da parcela kč. broj 40/22 površine 4260 m2 upisana u zk.ul. 151 k.o. Borkovići, koja je prema utvrđenju Osnovnog i Okružnog suda bila predmet spornog kupoprodajnog ugovora, nije postojala u vrijeme kupoprodaje pa nije ni mogla biti predmet ovog ugovora. Navedena parcela je formirana u toku trajanja predmetne parnice i to bez učešća lica koja su upisana kao suvlasnici nekretnina čijim je cijepanjem ta parcela nastala. Istaknuto je da valjanost ugovora se cijeni prema okolnostima koje su postojale u vrijeme njegovog zaključenja, a ne prema naknadno nastalim činjenicama te, shodno tome, predmet kupoprodaje može biti samo stvar koja postoji u momentu zaključenja ugovora.
12. Nadalje, istaknuto je da predmet prodaje može biti samo nepokretnost na kojoj prodavac ima pravo svojine jer se kupoprodajnim ugovorom to pravo prenosi sa prodavca na kupca (član 9. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 454. Zakona o obligacionim odnosima - „Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). U konkretnom slučaju je pravni prednik tuženih raspolagao nekretninama na kojima nije imao pravo svojine. On jeste bio upisan u katastru kao posjednik, ali upis u katastar, sam za sebe, ne znači da je prodavac nepokretnosti tj. pravni prednik tuženih imao i pravo svojine. Ugovor o prodaji zaključen sa nevlasnikom nije osnov za pribavljanje prava svojine na spornnm nekretninama, pa su Osnovni i Okružni sud, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev za uknjižbu apelanta kao vlasnika spornih nekretnina. Ovo stoga što pravni prednik tuženih nije bio upisan kao vlasnik na cijeloj površini zemljišta koju je prodao apelantu, što sporni ugovor čini ništavim u smislu člana 103. u vezi sa članom 47. ZOO (predmet obaveze je pravno nemoguć).
13. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da Osnovni i Okružni sud nisu pridali značaj činjenici da je nakon zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, 4. januara 1990. godine, pravni prednik tuženih zaključio ugovor o zakupu dijela sporne parcele sa ZZ “Polet”, a 16. novembra 1990. godine i aneks tog ugovora kojim je regulisana naknada koju će ZZ “Polet” kao zakupac plaćati pravnom predniku tuženih kao zakupodavcu, te je utvrđeno da će isključivo apelant svojim mašinama vršiti eksploataciju kamenoloma na zakupljenom zemljištu. Stoga je sporno da li je ugovor o prodaji zaključen između tužitelja i pravnog prednika tuženih uopšte i nastao, bez obzira što je, spolja gledano, zaključen u formi propisanoj u članu 9. stav. 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, navedeni ugovor o zakupu i njegov aneks upućuju na zaključak da je pravni prednik tuženih stavio otisak kažiprsta na kupoprodajni ugovor ne znajući njegov sadržaj, pa shodno tome između njega i apelanta ne postoji pravni odnos iz ugovora o prodaji već su se navedene stranke sporazumjele da apelant koristi sporno zemljište za eksploataciju kamena, s tim da naknadu pravnom predniku tuženih plaća ZZ “Polet”, čiji je apelant bio kooperant. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da volja apelant i prednika tuženih nije bila da zaključe ugovor o prodaji nego ugovor o zakupu (član 26. ZOO).
14. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i da su Osnovni i Okružni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu, te je odlučio kao u izreci presude.
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi da je Vrhovni sud proizvoljno i nezakonito ocijenio činjenično stanje koje je pravilno utvrđeno pred prvostepenim i drugostepenim sudom, te proizvoljno i nezakonito primijenio materijalno pravo.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da su Osnovni i Okružni sud valjanost spornog ugovora cijenili isključivo sa formalno-pravnog aspekta tj. da li taj ugovor zadovoljava uslove forme propisane u odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, dok su propustili da valjanost ugovora razmotre i sa materijalno-pravnog aspekta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju pravni prednik tuženih raspolagao nekretninama na kojima nije imao pravo svojine, te da ugovor o prodaji zaključen sa nevlasnikom nije osnov za pribavljanje prava svojine na spornnm nekretninama, pa je zaključio da je sporni ugovor ništav u smislu člana 103. u vezi sa članom 47. ZOO, jer je predmet obaveze pravno nemoguć. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman