Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4299/16 (R. E.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4299/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4299/16, rješavajući apelaciju Radomira Ercega, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radomir Erceg, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 K 087768 16 Kž od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radomir Erceg (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nove Topole, kojeg zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 087768 16 Kž od 8. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 330. stav 4. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, ostvarila sva bitna zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao u stanju svjesnog nehata. Odlučujući o krivičnoj sankciji nadležni sud je cijenio olakšavajuće okolnosti, dok otežavajuće okolnosti, na strani apelanta, sud nije utvrdio.

3. Apelacioni sud, pored ostalog, navodi da je tačno da je prvostepeni sud, za razliku od činjeničnog supstrata dispozitiva potvrđene optužnice, u činjeničnom dijelu izreke prvostepene presude izmijenio dio teksta koji u žalbi citira apelantov branitelj, međutim, po ocjeni Apelacionog suda time nije izašao iz okvira ovlaštenja da usklađuje činjenični opis krivičnopravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret sa rezultatima dokaznog postupka. Naime, prvostepeni sud, u skladu sa članom 280. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), može izmijeniti činjenični opis radnje počinjenja u tolikoj mjeri da se ne dovodi u pitanje da se radi o istom događaju i istom počinitelju, stim što se zahvatanjem u činjenični opis radnji počinjenja od strane prvostepenog suda ne bi smjelo optuženom stavljati na teret više kriminalne mase od one koja je obuhvaćena činjeničnim opisom dispozitiva potvrđene optužnice, kao niti teže krivično djelo. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je samo otklonio nelogičnost u dispozitivu potvrđene optužnice, jer je već iz raspoloživog dokaznog materijala bilo očigledno da se u konkretnom slučaju radilo o prelaženju pješakinje sa desne na lijevu stranu kolovoza gledano u pravcu kretanja teretnog vozila apelanta, pa Apelacioni sud konstatuje da takvim postupanjem prvostepenog suda nije doveden u pitanje identitet optužbe i presude u smislu člana 280. stav 1. ZKP-a. Dalje se navodi, da je tačno da postoji određeni nesklad između nalaza vještaka prometno-tehničke struke i iskaza svjedoka M. Š., koji dijelom podupire odbranu apelanta, međutim, s obzirom na to da se radi o činjenici koju je na nesporan način bilo moguće utvrditi na osnovu analize tahograf trake izuzete iz teretnog vozila apelanta, koja bilježi sve postupke i promjene u dinamici upravljanja teretnim motornim vozilom, onda je sasvim logično da je prvostepeni sud u pogledu činjenica koje se odnose na to da li se apelant prije ostvarenog kontakta sa tijelom oštećene zaustavio ispred obilježenog pješačkog prelaza, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometno-tehničke struke B. Dž., koji je na temelju višestrukog uvećanja ispisa sa tahograf trake nesporno utvrdio da je posljednje evidentirano zaustavljanje teretnog vozila apelanta bilo u 11 sati i 47 minuta, koje se vrijeme poklapa sa momentom nezgode. Također se navodi, da se neosnovano u apelantovoj žalbi prigovara da su iskazi svjedoka M. Š., S. S., M. M. i D. M. „demantirali" nalaz vještaka prometne struke B. Dž., a u saglasnosti su sa nalazom i mišljenjem vještaka prometno-tehničke struke P. K., koji je dao svoj nalaz i mišljenje po nalogu branitelja apelanta i koji je potvrdio da je apelant u slučaju ove prometne nezgode postupao u svemu u skladu sa članom 28. stav 1. i 2. i članom 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama. Po ocjeni Apelacionog suda, opravdano prvostepeni sud nije prihvatio relevantnim iskaze navedenih svjedoka, kao niti nalaz i mišljenje vještaka prometno-tehničke struke P. K., ne samo zbog činjenice što su neuvjerljivi, nego i zbog toga što su u suprotnosti sa materijalnim tragovima zatečenim na mjestu prometne nezgode, koje je uredno zabilježila Policija Brčko distrikta BiH prilikom obavljanja uviđaja i o tome sačinila odgovarajući zapisnik o uviđaju, crtež mjesta događaja, te izvještaj sa pratećom fotodokumentacijom. Kada je u pitanju iskaz svjedoka M. Š., Apelacioni sud konstatuje, da je prvostepeni sud opravdano ostavio rezervu u dijelu tog iskaza u kojem se podupiru tvrdnje apelanta da je prije kontakta sa pješakinjom S. M. zaustavio svoje teretno vozilo pred pješačkim prelazom, kako bi propustio dvoje pješaka koji su prelazili sa desne na lijevu stranu kolovoza, jer za takve tvrdnje naprosto nije bilo uporišta u ispisu tahograf trake teretnog vozila apelanta, koja prema riječima upravo vještaka P. K. predstavlja tzv. „crnu kutiju" teretnog motornog vozila.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4299/16 (R. E.) | Sudska praksa | Aktio