Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4306/16 (I. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4306/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4306/16, rješavajući apelaciju Ivice Petrovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Petrović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 44 0 Rs 014246 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Petrović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Usore, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Petrušić & Co“ d.o.o. Zenica, podnio je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 Rs 014246 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantu isplati naknadu plaća za određeni vremenski period, u određenom novčanom iznosu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud utvrđuje, da je apelant, osnovom Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga Hrvatske Republike Herceg Bosne od 1. marta 1996. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) stupa u službu navedenih oružanih snaga, da je odredbom člana 8. Ugovora propisano da se taj ugovor sklapa na rok od tri godine, te ukoliko niti jedna od ugovorenih strana 30 dana prije isteka roka iz stava 1. tog člana ne zatraži raskid tog ugovora, smatrat će se da je taj ugovor produžen na narednih tri godine, da je apelant, kako to proizlazi iz Potvrde o okolnostima stradavanja izdate od FMO zajedničko zapovjedništvo vojske F BiH od 16. aprila 2003. godine, 18. februara 1994. godine zarobljen od strane Vojske Republike Srpske, te da je uslijed toga kod apelanta utvrđen psihički poremećaj, da se rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar od 21. novembra 2002. godine utvrđuje da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost počev od 21. novembra 2002. godine, te da se isti razvrstava u II kategoriju invalidnosti, te da apelant nije sposoban za posao puško-strojničara, ali je sposoban za drugi odgovarajući posao, da je rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar od 20. januara 2003. godine žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Federalnog zavoda MIO / PIO Mostar od 21. novembra 2002. godine uvažena i osporeno rješenje poništava i vraća na ponovni postupak i odlučivanje, da je obrazloženjem tog rješenja navedeno da liječenje kod apelanta nije još uvijek završeno i istog je potrebno uputiti na psihijatrijsku kliniku, radi ispitivanja duševnog zdravlja i odgovarajućeg liječenja, a po završenom liječenju potrebno je izvršiti ponovnu ocjenu radne sposobnosti, da je prijavom osiguranja Federalnom zavodu MIO/PIO Mostar kao obveznik uplate doprinosa za apelanta navedeno Federalno Ministarstvo odbrane Sarajevo, da je datum sticanja svojstva osiguranika apelant je kod tužene ostvario dana 16. aprila 1996. godine, a kako to proizlazi iz odjave osiguranja, apelantu prestalo svojstvo osiguranika dana 31. decembra 2001 godine, da je javnim pozivom tužene, upućenom svim časnicima, dočasnicima i vojnicima postrojbi brigade za žurno djelovanje VF i 3 gardijske motorizirane brigade, da se u najkraćem roku jave nadređenom zapovjedniku radi povratka na dužnost i obnove ugovora o službi VF Hrvatska komponenta od 2. aprila 2001. godine naprijed navedena lica su pozvana da se jave na dužnost u roku od 24 sata od dana objavljivanja tog poziva, a da je rok za javljanje za vojnike 6. april 2001. godine do 12 sati. Dalje se navodi, da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu naknadu plaće za period od 1. januara 2002. godine pa do 31. decembra 2005. godine, što je tužena osporila, ističući da je apelantu prestao radni odnos silom zakonskog određenja jer se apelant nije javio na posao pet uzastopnih radnih dana, pa mu je po sili zakona prestao radni odnos, sa danom 31. decembar 2001. godine, a koja odlučna činjenica je tokom postupka i dokazana. Vrhovni sud konstatuje, da apelant nije dokazao da je u spornom periodu bio zaposlenik tužene, pa kako je način prestanka radnog odnosa za pripadnike oružanih snaga Federacije BiH propisan, između ostalog, odredbom člana 122. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kao specijalnog zakona u odnosu na opšti propis - Zakon o radu, koji zakon, kao opšti zakon za organe uprave u Federaciji BiH primjenjuje samo na prava koja nisu uređena ovim specijalnim zakonom, na način da službeniku prestaje radni odnos po sili zakona kada se neopravdano ne javi na posao u roku od pet dana uzastopno, narednog dana po isteku petog dana nedolaska na posao, koje materijalno pravne pretpostavke su ostvarene sa danom 31. decembar 2001. godine, kako to pravilno poprimaju nižestepeni sudovi. Po ocjeni Vrhovnog suda, ni činjenica da je rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar od 21. novembra 2002. godine utvrđeno da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost počev od 21. novembra 2002. godine, te da se isti razvrstava u II kategoriju invalidnosti, te da apelant nije sposoban za posao puško-strojničara, ali je sposoban za drugi odgovarajući posao, koje rješenje je rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar od 20. januara 2003. godine poništeno i vraćeno na ponovni postupak i odlučivanje, pri čemu novo - konačno rješenje nakon 20. januara 2003. godine od strane Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar nije doneseno, neodlučno iz kojih razloga, ne može apelanta dovesti u povoljniju pravnu situaciju. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman