Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4320/16 (Ž.S.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4320/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4320/16, rješavajući apelaciju Ž. S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ž. S., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 023321 15 Gž od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 023321 15 Gž od 8. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar), zbog korištenja mobilnih usluga, isplati određeni novčani iznos.

2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud konstatuje da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su tužitelj i apelant ugovorom regulisali svoje odnose, da je sastavni dio tog ugovora predstavljaju i Opći uvjeti pružanja telekomunikacijskih usluga iz juna 2012. godine, te koje uvjete je apelant u cijelosti prihvatio prilikom zaključenja ugovora. Prvostepeni sud navodi, da je odredbom člana 49. Općih uvjeta, u poglavlju cijena telekomunikacijskih usluga, propisano da je roaming usluga koja omogućava korištenje kartica u mrežama drugih GSM operatora s kojima tužitelj ima komercijalizirane roaming ugovore, da korisnik koji koristi usluge drugog GSM operatora plaća poziv koji mu je proslijeđen iz GSM mreže tužitelja u skladu s cjenovnikom, da cijena odlaznog poziva za pretplatnika GSM mreže kod tužitelja, koji koristi uslugu roaminga, utvrđena je cjenikom GSM operatora u čijoj mreži se korisnik nalazi, da korisnik plaća cijenu korištenja usluga drugog GSM operatora, uvećanu za iznos cijene međuoperatorskog obračuna i naplate. Također se navodi, da je odredbom člana 91. Općih uvjeta propisano, između ostalog, da ako korisnik ne plati dugovani iznos do 35 dana od nastanka dužničko-vjerovničkog odnosa tužitelj ima pravo privremeno isključiti korisnika. Prvostepeni sud, također, konstatuje da iz sadržaja apelantovog prigovora na račun broj 4/13, da je očigledno da je apelantu isključen signal interneta od strane tužitelja zbog, kako je sam apelant naveo u prigovoru, kašnjenja s uplatom računa za jedan mjesec, iako u svom iskazu apelant navodi da mu je internet ugašen ne zbog računa nego zbog tehničke pogreške kod tužitelja, koja izjava je očito u koliziji s njegovom izjavom u prigovoru, prvostepeni sud zaključuje da mu je isključen pristup internetu kao korisniku zbog kršenja ugovorne obveze plaćanja računa u skladu sa odredbom člana 91. Općih uvjeta. S obzirom da apelant u kritično vrijeme očito nije imao pristup internet signalu kod svog ugovornog operatera, s obzirom na činjenicu svoga mjesta prebivališta uz granicu, gdje su prisutni signali inozemnih operatora, prvostepeni sud ističe da je prema specifikaciji očigledno da je isti ostvario roaming promet kod istih, a što je očigledno iz specifikacije računa za četvrti mjesec 2013. godine. S obzirom da je predmet ugovora bilo korištenje internet usluga u iznosu do 8 GB, prvostepeni sud ocjenjuje da iz predmetnih računa proizlazi da je apelantu omogućeno i predviđeno korištenje usluga kod tužitelja u navedenom opsegu i da u tom segmentu nije ostvareno prekoračenje. Prvostepeni sud cijeni da je općepoznata činjenica da je roaming usluga nužna u situaciji kada nema signala operatera s kojim korisnik ima zaključen ugovor o pružanju usluga, te je također opće poznato da korisnici roaming uslugu koriste samo iznimno i kratko zbog posebnog obračuna iste usluge, koja je osjetno skuplja od usluge svog operatera. Prvostepeni sud naglašava, da je u konkretnom slučaju apelant kao korisnik usluge bio dužan, kao dobar domaćin, paziti na način korištenja usluge, otkloniti nedostatke u prijemu signala od svoga operatora u slučaju da ih je sam prouzročio, pronaći mrežu svoga operatora, te vršiti ručno biranje mreže svoga operatora. U samom ugovoru između parničnih stranaka iste stranke nisu ugovorile, eventualno isključenje mogućnosti da apelant svojim uređajem ili USB stickom pristupi korištenju signala druge mreže tako da su, po ocjeni prvostepenog suda, prigovori apelanta u tom pogledu neosnovani, te da je apelantov prigovor oko neobavještavanja tužitelja o tome da se korisnik (apelant) nalazi u roamingu i da ne postoji signal tužiteljevog repetitora su paušalni jer apelant osim svojih tvrdnji niti jednim drugim dokaznim sredstvom nije potkrijepio svoje navode da tužitelj ne osigurava ugovorene uvjete za pružanje usluga, a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zaključke i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Uvidom u same račune broj 4/2013 i 5/2013 prvostepeni sud cijeni da su obračunati ispravno i zakonito, te je cijeneći sve provedeno dokaze zajedno i u međusobnoj povezanosti, a primjenom odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4320/16 (Ž.S.) | Sudska praksa | Aktio