Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2428/14 (Z. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Kazna
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2428/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2428/14, rješavajući apelaciju Zaima Poturovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3). tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Poturovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 5 0 Rs 046573 10 Rsz od 19. marta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-002464 od 4. juna 2008. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaima Poturovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 5 0 Rs 046573 10 Rsz od 19. marta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-002464 od 4. juna 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaim Poturović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. maja 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 046573 10 Rsz od 19. marta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-002464 od 4. juna 2008. godine. Također, apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se „stopirati“ izvršenje osporenog Rješenja Općinskog suda broj 065-0-P-07-002464 od 4. juna 2008. godine. Pored toga, apelant je tražio i donošenje privremene mjere „ponovnog odlučivanja o odluci Ustavnog suda broj AP-2102/11„ i privremene mjere „kojom će se opozvati Rješenje Općinskog suda broj 065-0-SU-14-0001003 od 28. marta 2014. godine, do donošenja odluke o ponovnom odlučivanju o odluci AP-2102/11, a sve radi rješavanja apelacije broj AP-2125/14“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2428/14 od 17. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Ustavni sud je u predmetu broj AP-2102/11, odlučujući o apelaciji Mare Šehovac i drugih, koje je zastupao apelant, donio odluku kojom je apelaciju odbacio zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2102/11 od 15. septembra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj AP- 2125/14 odlučujući o apelaciji Mare Šehovac i drugih, koje je zastupao apelant, donio odluku kojom je apelaciju podnesenu protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-SU-14- 0001003, od 28. marta 2014. godine odbacio zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-5115/13 od 25. juna 2014. godine, u okviru koje je odlučeno i o apelaciji AP-2125/14, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 14. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2016. godine dok Općinski sud nije, u ostavljenom roku, dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je, u toku trajanja parničnog postupka tužiteljice K.V., koju je zastupao apelant u svojstvu punomoćnika, protiv tuženog TP “Marketi“ d.d. Sarajevo, na pripremnom ročištu održanom 4. juna 2008. godine, donio Rješenje broj 065-0-P-07-002464 kojim je apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 900,00 KM (stav I). Određeno je da je apelant dužan platiti novčanu kaznu u roku od 15 dana (stav II) te da će, ukoliko ne plati novčanu kaznu u ostavljenom roku novčana kazna biti zamijenjena kaznom zatvora koja će biti određena srazmjerno visini izrečene kazne, u skladu sa odredbama krivičnog zakona, ali koja ne može biti duža od 15 dana (stav III) te da žalba ne odlaže izvršenje rješenja (stav IV).
7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je na pripremnom ročištu održanom 4. juna 2008. godine, apelant, između ostalog, naveo da se tužbeni zahtjev zasniva djelomično na predmetu broj Pr-507/02 iz razloga što „tužiteljica nikoga nije ovlastila da je zastupa u tom predmetu koji predmet, po mišljenju tužiteljice, ima sve karakteristike političko – sudsko – kriminalnog predmeta“. Navedeno je da je nakon toga, sudija upozorio apelanta da ne vrijeđa sud, pod prijetnjom novčane kazne, jer je u predmetu Pr-507/02 donesena presuda zbog izostanka, u skladu sa tada važećim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ali da je apelant i pored toga, nastavio da ističe „korumpiranost suda u tom postupku“.
8. Ukazano je da je odredbama člana 406. ZPP-a predviđeno da će sud u toku postupka kazniti novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM stranku, zakonskog zastupnika, punomoćnika ili umješača koji su svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebili prava priznata tim zakonom, a članom 407. stav 1. ZPP predviđeno je da će novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM sud kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Dalje, navedeno je da je stavom 2. istog člana predviđeno da ako lice učestvuje u postupku ili lice koje je kao slušatelj prisutan raspravi vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sudija će ga opomenuti. Ako opomena bude bezuspješna, sud će opomenuto lice udaljiti iz sudnice ili kazniti novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM, a može ga i udaljiti i kazniti novčanom kaznom. Kako je sudija u predmetu broj Pr-507/02 donio presudu zbog izostanka, a u istom predmetu je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji još uvijek nije okončan, a apelant je nakon opomene, kako navodi Općinski sud, nastavio da vrijeđa sudiju, navodeći da je sud korumpiran i da je nezakonito proveden postupak u predmetu broj Pr- 507/02, to je sud zaključio da se radi o vrlo ozbiljnim uvredama koji se ne odnose samo na sudiju, već na cijeli sud, pa je stoga apelanta, u skladu sa odredbama čl. 406. i 407. ZPP-a, kaznio novčanom kaznom u iznosu od 900,00 KM.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 046573 10 Rsz od 19. marta 2014. godine, apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio te apelantu odredio novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je, prema njegovom stavu, prvostepeno rješenje razumljivo i potpuno, a razlozi odluke su dovoljno obrazloženi. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prema stanju spisa i raspravnom zapisniku sa ročištu održanog 4. juna 2008. godine, apelant uvrijedio sud na način opisan u prvostepenom rješenju. Navedeno je da izrečene uvrede upućene uređujućem sudiji predstavljaju uvrede suda i to vrlo teške, a kako je i nakon opomene vrijeđanje nastavljeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 407. stav 2. ZPP-a. Međutim, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, novčana kazna je previsoko odmjerena, pa je stoga apelantovu žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenje određujući kaznu u visini od 200,00 KM.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Navodi da je on iznosio mišljenje tužiteljice, a ne svoje mišljenje, što se jasnije vidi u obrazloženju prvostepenog rješenja i iz zapisnika sa pripremnog ročišta od 4. juna 2008. godine. II.Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je istakao da je ispitao prvostepeno rješenje u dijelu u kojem se pobijalo žalbom i po službenoj dužnosti, na osnovu ovlaštenja iz čl. 221. ZPP-a, ali da nije našao osnov za ukidanje istog. Ukazao je da se u obrazloženju svoje odluke očitovao na sve žalbene razloge na osnovu kojih je apelant tražio da se prvostepena odluka ukine, pri kojem obrazloženju i ostaje. V.Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 406.
Sud će u toku postupka kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM stranku, zakonskog zastupnika, punomoćnika ili umješača koji su svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebili prava priznata ovim zakonom.
Član 407. stav 1.
Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.
Član 412.
Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana.
VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.
16. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na pitanje da li novčana kazna za nepoštovanje suda koja je izrečena apelantu predstavlja odluku o nekom pravu ili obavezi apelanta građanske prirode, odnosno da li izrečena novčana kazna predstavlja odlučivanje o optužbi za krivično djelo protiv apelanta. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 520/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, tač. od 19. do 26, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske broj 3699/08, 31. maj 2011. godine i Ljerka Kovač protiv Hrvatske broj 49910/06, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine), primjenjujući standarde iz citiranih odluka, naveo da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu (koji je u tom postupku učestvovao kao advokat) u iznosu od 1.000,00 KM zbog vrijeđanja suda nije ticao odlučivanja o njegovim pravima i obavezama građanske prirode, niti o krivičnoj optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa je, polazeći od toga da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije utvrđeno da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Dovodeći standarde iz citirane odluke u vezu s konkretnom apelacijom, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi, pa se Ustavni sud u pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci (op.cit. AP 520/10). Naime, apelantu je zbog vrijeđanja suda, na osnovu odredbe člana 407. stav 1. ZPP-u, izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant kao tužiteljicin pravni zastupnik kažnjen novčanom kaznom zbog vrijeđanja suda, u parničnom postupku koji je tužiteljica pokrenula protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju zapravo radi o vrijeđanju suda koju je učinio apelant kao tužiteljicin pravni zastupnik u parničnom postupku, koji je za učinjenu povredu kažnjen novčanom kaznom te kojom je sankcionirana ta povreda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 046573 10 Rsz od 19. marta 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
22. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) slobodu izražavanja.
23. Član 10. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
24. Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi pokreću pitanje da li je u konkretnom slučaju osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.
26. Dalje, Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom dužnosti i odgovornosti (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skatka protiv Poljske, predmet broj 43425/98, stav 32, 27. maj 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi, npr., autoritet sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta sudskih organa.
27. Ustavni sud podsjeća na to da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi s osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ti interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Dakle, suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
28. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
29. Dovodeći navedene uvjete u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantu kao tužiteljicinom pravnom zastupniku u parničnom postupku koji je ona pokrenula protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, zbog vrijeđanja suda izrekao novčanu kaznu u iznosu od 900,00 KM, pozivajući se na odredbu člana 407. stav 1. ZPP. Nakon toga, rješenjem Kantonalnog suda apelantova žalba je uvažena u dijelu koji se odnosi na visinu novčane kazne koja je smanjena na 200,00 KM. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je novčano kažnjavanje u konkretnom slučaju bilo na osnovu relevantnih odredaba ZPP, odnosno da je „miješanje propisano zakonom“.
30. Dalje, raspravljajući o tome da li je miješanje imalo cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, Ustavni sud zapaža da upravo relevantne odredbe ZPP propisuju mogućnost kažnjavanja lica koje vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika, dakle učesnika u postupku zbog njihovog neprimjerenog ponašanja, a sve radi očuvanja i zaštite dostojanstva i autoriteta sudstva. Dakle, predmetno miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi zbog kojih je kažnjen novčanom kaznom zaista predstavljaju vrijeđanje autoriteta postupajućeg sudije, odnosno usmjereni su na narušavanje autoriteta samog suda.
31. Na kraju Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je navedeno miješanje neophodno u demokratskom društvu. Naime, ograničenje slobode izražavanja u demokratskom društvu neophodno je ako razlozi koje su naveli domaći organi sudske vlasti opravdavaju uplitanje, te ako su razlozi relevantni i dovoljni, a korištena sredstva proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići. Organi i institucije sudskog sistema na relevantne činjenice moraju primijeniti standarde koji su usklađeni s principima člana 10. Evropske konvencije, koje su ocijenili na odgovarajući način. Kao što je ranije navedeno, stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu zbog zaštite određenih interesa, a ti interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Ustavni sud zaključuje da je suštinski važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja. U konkretnom slučaju, miješanje prava u slobodu izražavanja bilo je neophodno radi zaštite autoriteta sudskih organa. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena svrha zaštite autoriteta suda izricanjem novčane kazne apelantu je postignuta, te se navedeno miješanje može smatrati neophodnim u demokratskom društvu u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije neosnovani, te da osporene odluke sudova nisu prouzrokovale kršenje navedenog prava.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je apelant zbog vrijeđanja suda novčano kažnjen primjenom člana 407. stav 1. ZPP, što je bilo razmjerno opravdanom cilju kojem se teži, tj. očuvanju digniteta i autoriteta postupajućeg sudije i samog suda.
34. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman