Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-498/14 (M.H.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-498/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 498/14, rješavajući apelaciju M. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka
b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija M. H.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 007699 11 Gž od 12. prosinca 2013. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 007699 11 Gž od 12.
prosinca 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 30. siječnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 007699 11 Gž od 12. prosinca 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. rujna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 30. rujna 2016. godine, Općinski sud 16. listopada 2016. godine, a tuženi 5. listopada 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelant je 7. studenog 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaće za razdoblje od 1. studenog 2005. do 31. svibnja 2006. godine i razlike doprinosa.
6. Općinski sud je 3. ožujka 2009. godine dostavio tužbu na odgovor, a tuženi je 3. travnja 2009. godine dostavio odgovor na tužbu.
7. Općinski sud je, prema stanju spisa, tijekom postupka održao jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu (nije precizirano kada) na kojem su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 14. travnja 2011. godine i saslušanje navedenog vještaka.
8. Općinski sud je prvostupanjskom Presudom broj 32 0 P 007699 08 P od 20. lipnja 2011. godine obvezao tuženog da apelantu, na ime razlike plaće za razdoblje od 1. studenog 2005. do 31. svibnja 2006. godine isplati iznos od 8.220,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do konačne isplate, izvrši uplatu razlike doprinosa Federalnom zavodu MIO, kao i da apelantu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant bio uposlenik kod tuženog, da je bio raspoređen na poslove strojarskog nadzornika u jami RJ Rudnik „Mramor“ sve do svog odlaska u mirovinu 31. svibnja 2006. godine, te da je odredbom članka 3. Aneksa broj 1 Ugovora o radu od 21. siječnja 2002. godine apelantu određena osnovna plaća u visini od 420,00 bodova. Općinski sud je dalje ukazao da su Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavaca u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) određeni svi parametri za obračun osnovne mjesečne plaće uposlenika i da osnovicu za obračun osnovne plaće uposlenika predstavlja najniža plaća, a to je prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora iznos od 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, koja se u smislu članka 25. Kolektivnog ugovora množi s koeficijentom pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta, a prema odredbi članka 28. Kolektivnog ugovora, osnovna mjesečna plaća se za svaku godinu mirovinskog staža uvećava za 0,6%, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%, dok prema odredbama članka 29. Kolektivnog ugovora uposlenik ima pravo na dodatke na osnovnu plaću. Također, Općinski sud je naveo da su odredbama Pravilnika o plaćama i drugim osobnim primanjima uposlenika Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) regulirani osnovna mjerila plaća i naknada plaća i ostala primanja, način obračuna i ostala pitanja u svezi s obračunom i raspodjelom plaća. Iz obrazloženja prvostupanjske presude dalje slijedi da je Općinski sud za izračun visine razlike plaća prihvatio varijantu prvog nalaza i mišljenje vještaka ekonomske struke od 14. travnja 2011. godine koji je visinu razlike plaće utvrdio prema odredbama Kolektivnog ugovora, imajući u vidu i odredbe Pravilnika o plaćama, kao i odredbe ugovora o radu zaključenog između apelanta i tuženog. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještak iznos osnovne plaće za apelanta utvrdio tako što je iznos najniže plaće prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora pomnožio s koeficijentom složenosti apelantovih poslova koji je utvrđen ugovorom o radu i Aneksima br. 5, 6 i 7 Ugovora o radu u kojima je 4,50 određen kao koeficijent složenosti poslova, te da je shodno navedenim rješenjima iz Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, a na temelju koeficijenta složenosti poslova i zadataka koje je obavljao apelant i dokumentacije na temelju koje je tuženi apelantu vršio obračun i isplate plaće utvrđeno da je tuženi apelantu za cijelo sporno razdoblje manje obračunao i isplatio plaće i naknade plaća u iznosu od 8.220,14 KM, a doprinose za MIO u iznosu od 1.120,72 KM. Stoga, prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao točan i urađen prema pravilima struke, Općinski sud je zaključio da apelantu za njegov obavljeni rad kod tuženog kao poslodavca pripada razlika plaće u iznosu od 8.220,14 KM, a na ime razlike doprinosa iznos od 1.120,72 KM.
9. Nezadovoljan navedenom presudom, tuženi je izjavio priziv, a predmet je 1. kolovoza 2011. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
10. Kantonalni sud je prilikom razmatranja priziva tuženog na sjednici vijeća od 25. listopada 2013. godine ocijenio da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari potrebno zakazati raspravu i od vještaka ekonomske struke zatražiti da izvrši dopunu svog nalaza i mišljenja, pa je glede toga održao raspravu 20. studenog 2013. godine na kojoj je izveden dokaz dopunskog vještačenja po vještaku ekonomske struke od 7. listopada 2013. godine i saslušanje navedenog vještaka.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 007699 11 Gž od 12. prosinca 2013. godine koja je ispravljena Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 007699 11 Gž od 13. veljače 2014. godine, priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je ukupno dosuđeni iznos na ime razlike plaće i naknade plaće za utuženo razdoblje snizio sa iznosa od 8.220,14 KM na iznos od 5.857,08 KM, dosuđeni iznos na ime razlike neuplaćenih doprinosa za MIO od 1.120,72 KM snižen je na iznos od 560,66 KM, a troškovi postupka sa iznosa od 1.180,00 KM na iznos od 846,76 KM, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.
12. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je naveo da tuženi utemeljeno u prizivu ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 24., 25. i 26. Kolektivnog ugovora) kada je obvezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće za utuženo razdoblje isplati ukupan iznos 8.220,14 KM, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 14. travnja 2011. godine prema kojem je osnovna plaća apelantu za utuženo razdoblje obračunata tako što je iznos najniže plaće prema odredbi članka 24. Kolektivnog ugovora (60% prosječne plaće ostvarene u FBiH) pomnožen s koeficijentom složenosti apelantovog radnog mjesta od 4,50. U svezi s navedenim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 24. stavak 1. Kolektivnog ugovora propisano da se mjesečna plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem uposlenik radi, dodataka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće po osnovi izvršenja poslova u opsegu i kvaliteti koji je veći od uobičajenog i prosječnog, da je u stavku 3. navedenog članka propisano da je osnovna mjesečna plaća najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada, dok je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova, tako da se najniža plaća množi s koeficijentom pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta koji su prema članku 26. raspoređeni u osam grupa složenosti poslova. U svezi s navedenim, Kantonalni sud je istaknuo da apelant tijekom postupka nije ni tvrdio, niti to proizlazi iz podataka spisa, da je tuženi donio Pravilnik kojim je utvrdio koeficijente pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta kojima bi bio utvrđen koeficijent grupe složenosti poslova i u odnosu na apelanta, kako to predviđa odredba članka 26. tada važećeg Kolektivnog ugovora u kojoj su sadržani parametri za koeficijente pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta koji su relevantni za pravilnu primjenu odredbe članka 25. u svezi sa člankom 24. Kolektivnog ugovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je donio Pravilnik o plaćama na temelju kojeg je svim uposlenicima, pa i apelantu, u utuženom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaće, a tim Pravilnikom je u odredbi članka 11. propisano da je osnovna plaća polazna osnova izražena u bodovima, da se ona shodno odredbi članka 12. Pravilnika o plaćama utvrđuje za svako radno mjesto, dok je odredbom članka 14. Pravilnika o plaćama propisano za se sva radna mjesta koeficijenti kreću u rasponu od 1,00 do 6,00. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije tvrdio da je u zaključenom ugovoru o radu, u kojem je utvrđen koeficijent složenosti njegovog radnog mjesta 4,50, određeno da se taj koeficijent množi s propisanom najnižom mjesečnom plaćom iz članka 24. Kolektivnog ugovora iz čega, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, pogrešno primijenio odredbu čl. 25. i 26. Kolektivnog ugovora jer se taj utvrđeni koeficijent složenosti apelantovog radnog mjesta od 4,50 imao promatrati kao polazna osnova od 450 bodova za obračun apelantove osnovne plaće u smislu navedenih odredbi Pravilnika o plaćama, što je prvostupanjski sud potpuno zanemario. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da, u situaciji kada tuženi nije odredio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće grupe na način kako je to propisano odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora, te kako je odredbom članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora propisano da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH, a prema odredbi članka 26. Kolektivnog ugovora u VI grupu spadaju i poslovi strojarskog nadzornika u jami na koje je apelant raspoređen, za koje koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50, to u skladu sa člankom 25. Kolektivnog ugovora apelantu za utuženo razdoblje pripada pravo na isplatu osnovne plaće u visini od 60% od prosječne plaće ostvarene u FBiH, pomnožene s koeficijentom složenosti od 3,50, s tim da se tako obračunata plaća uvećava za pripadajuće naknade predviđene odredbama čl. 28., 29. i 31. u svezi sa člankom 24. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora, a što predstavlja minimum prava koja su apelantu zagarantirana Kolektivnim ugovorom. Stoga je Kantonalni sud, polazeći od dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 7. studenog 2013. godine, zaključio da razlika plaće za apelanta u utuženom razdoblju iznosi 5.857,08 KM, zbog čega je priziv tuženog djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu. Osim toga, imajući u vidu da je apelant tužbenim zahtjevom tražio uplatu doprinosa za MIO samo na razliku plaća za studeni i prosinac 2005. godine, to je i Kantonalni sud, odlučujući u granicama tog dijela apelantova zahtjeva, a u skladu sa člankom 2. stavak 1. ZPP, utvrdio da za te mjesece, prema dopunskom nalazu vještaka, apelantu pripada ukupni iznos razlike neuplaćenih doprinosa za MIO u iznosu od 560,66 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da stajalište Kantonalnog suda da se akti tuženog ne mogu primijeniti jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, prema apelantovoj ocjeni, predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da je tuženi imao akte kojima je utvrdio koeficijente složenosti poslova za svako radno mjesto i uvjete koje svaki uposlenik mora ispunjavati glede stručne spreme, čime je određen stupanj složenosti poslova. U svezi s tim apelant je istaknuo da ne spori da tuženi nije izvršio razvrstavanje svih radnih mjesta po grupama složenosti poslova kao Kolektivni ugovor, ali spori da je u konkretnom slučaju Pravilnik o plaćama u suprotnosti s glavom VI Kolektivnog ugovora. Također, apelant je naveo da je parnični postupak pred redovitim sudovima trajao više od pet godina što se, prema apelantovom mišljenju, ne može smatrati razumnim, čime je došlo do kršenja i njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku o meritumu, te apelantu odredi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.600,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni i da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom. U svezi s duljinom trajanja postupka Kantonalni sud je ukazao da, s obzirom na veliki broj neriješenih predmeta na drugostupanjskom parničnom referatu i nedovoljan broj sudaca s kojima je taj sud suočen dulji niz godina, smatra da se tom sudu ne može staviti na teret povreda apelantova prava na donošenje odluke u razumnom roku.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju izložio činjenično stanje predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaknuo da razdoblje duljine trajanja postupka pred tim sudom od dvije godine i sedam mjeseci ne predstavlja kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant neutemeljeno ističe da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćajući obračun vještaka ekonomske struke u kojem je korišten najmanji koeficijent složenosti poslova iz grupe složenosti poslova utvrđenih Kolektivnim ugovorom, te je mišljenja da je vještak u cijelosti trebao primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a ne kombinirati odredbe Kolektivnog ugovora sa odredbama ugovora o radu i Pravilnika o radu prema kojem je bio primjenjivan bodovni sustav obračuna.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 68.
Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
18. Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 24.
Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem uposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće temeljem izvršenja poslova u opsegu i kvaliteti koji je veći od uobičajenog i prosječnog.
Poslodavac može uposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu plaću.
Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.
Osnovna mjesečna plaća uposlenika za poslove najnižeg stupnja složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Članak 25.
Osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.
Članak 26.
Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se sljedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:
VI GRUPA - poslovi kombajniste u jami, kopači na otkopavanju, pripremi, održavanju, palioci mina u jami, poslovi organizacije i nadzora bušenja, provjetravanja, mašinski i elektro radovi u jami, poslovi zanatalija strojarske i elektro-struke na radilištima, nadzora za metanometriju i mjerne instrumente, poslovođe strojarskih, elektro i rudarsko-graditeljskih radova, provjetravanja i smjene u jami, na kopu i separaciji, poslovi bageriste, vozača teških teretnih vozila, poslovi miniranja, poslovi VK zanatlije na održavanju mehanizacije, elektrostrojarsko održavanje na separaciji, poslovi referenta zaštite, kontrolori, predradnici, operativci procesa, bravari, strugari, zavarivači, kuhari, vozači opasnih materija, poslovi željezničkog transporta i sl.
Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50.
19. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 217.
(1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.
(2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.
(3) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Članak 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 007699 11 Gž od 12. prosinca 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 12. prosinca 2013. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 30. siječnja 2014. godine slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegova prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
27. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
28. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 7. studenog 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 007699 11 Gž od 12. prosinca 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od pet godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi isplate duga po osnovi razlike plaće i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
30. Glede apelantova ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio duljini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio isplatu razlike plaće i uplatu razlike doprinosa, Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak od značaja za apelanta.
31. U odnosu na doprinos redovitih sudova duljini predmetnog postupka, Ustavni sud na temelju stanja u spisu uočava da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe od 7. studenog 2008. godine u relativno kratkom roku dostavio tužbu na odgovor (3. ožujka 2009. godine), ali da je Općinskom sudu nakon primitka odgovora na tužbu od 3. travnja 2009. godine trebalo više od dvije godine da u postupku u kojem je održao jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu donese prvostupanjsku presudu od 20. lipnja 2011. godine. Prema tome, imajući u vidu radnje koje je Općinski sud poduzeo tijekom prvostupanjskog postupka, te činjenicu da je tom sudu trebalo više od dvije godine i sedam mjeseci da u parničnom postupku koji se smatra žurnim i koji se ne može smatrati složenim donese prvostupanjsku presudu, Ustavni sud smatra da je očito da je Općinski sud u predmetnom postupku propustio izvršiti svoju zakonsku obvezu prema kojoj je uvijek dužan obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. S druge strane, ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je predmet dostavljen Kantonalnom sudu 1. kolovoza 2011. godine radi odlučivanja o prizivu tuženog, te da je Kantonalni sud u drugostupanjskom postupku prvu procesnu radnju poduzeo nakon što je proteklo više od dvije godine, odnosno 25. listopada 2013. godine kada je održao sjednicu vijeća na kojoj je zaključeno da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava potrebno zakazati raspravu koja je održana 20. studenog 2013. godine, a nakon toga donesena drugostupanjska presuda od 12. prosinca 2013. godine. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je naveo kako smatra da se tom sudu ne može staviti na teret duljina trajanja postupka s obzirom na veliki broj neriješenih predmeta i nedovoljan broj sudaca s kojima je taj sud suočen dulji niz godina. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, Serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34.). Osim toga, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, kronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sustav predstavlja iznenađenje, uzrokovan, primjerice, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se poduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Europski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. svibnja 1981. godine). Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, Serija A, broj 66, st. 25.-32.). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kojem je u Kantonalnom sudu trebalo više dvije godine da u apelantovu predmetu, koji se smatra žurnim, odluči o prizivu tuženog, preopterećenost suda velikim brojem starih predmeta ne može se smatrati izvanrednom okolnošću, već sustavnim problemom koji je doveo do kronične opterećenosti suda, tako da svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obvezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je i Kantonalni sud doprinio duljini postupka s obzirom da je imao izrazito razdoblje neaktivnosti u trajanju duljem od dvije godine. Stoga, Ustavni sud smatra da odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka može pripisati postupanju redovitih sudova, adekvatnije rečeno njihovom nepostupanju, čija razdoblja neaktivnosti u postupanju ukazuju da tijekom odlučivanja u predmetnom postupku ti sudovi nisu imali u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku u parnici iz radnih odnosa u kojem su redoviti sudovi, osobito pri određivanju rokova i ročišta, dužni uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka koji se po zakonu smatra žurnim i koji je okončan nakon što je proteklo nešto više od pet godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantova prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
33. Iako apelant nije zatražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja iznimku, a ne pravilo. Stoga, dovodeći citirane odredbe Pravila Ustavnog suda u svezu sa okolnostima konkretnog slučaja, posebice okolnošću da je apelant ishodovao konačnu odluku o meritumu svog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
34. Iz apelacijskih navoda također proizlazi da apelant smatra da zaključak Kantonalnog suda da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
35. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
37. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da je dao veoma jasno i razložno obrazloženje zbog čega je bilo neophodno preinačiti prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključke redovitih sudova da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, i Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Pravilnik o plaćama propisivao bodovni način obračuna osnovne plaće koji je ovisio o ukupnom rezultatu poslovanja tuženog i koji se množio s koeficijentima složenosti poslova određenih u rasponu od 1,00-6,00. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 24. stavak 3. Kolektivnog ugovora propisano da osnovna mjesečna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, da je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova tako da se najniža plaća množi s koeficijentom pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta, a da su odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora sadržani parametri za koeficijente pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta koji su određeni u rasponu od 1,00 – 4,00 i svrstani u osam grupa složenosti poslova. Stoga, i prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da Pravilnik o plaćama nije propisivao obračun plaća prema istom načelu i prema parametrima iste kvalitete, kako je to regulirao tada važeći Kolektivni ugovor na kojem apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, iz čega proizlazi da je Kantonalni sud, prema ocjeni Ustavnog suda, dao jasne argumente za zaključak da prvostupanjski sud visinu razlike plaće nije mogao utvrđivati kombinacijom najniže plaće iz Kolektivnog ugovora i koeficijenta složenosti iz Pravilnika o plaćama, odnosno ugovora o radu i aneksa navedenog ugovora, koji u svojim odredbama ne predviđaju da se osnovica plaće utvrđuje na temelju najniže plaće iz Kolektivnog ugovora, kako je to zahtijevao apelant. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda koji je, polazeći od odredaba čl. 24., 25. i 26. Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, zaključio da u slučaju kada tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno koji bi bili usklađeni s Kolektivnim ugovorom i da obračun i isplatu plaće apelantu nije vršio u skladu i na način kako je to propisano Kolektivnim ugovorom, da je u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće neophodno izvršiti obračun u skladu s Kolektivnim ugovorom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost glede primjene materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neutemeljeni.
38. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije
40. Glede apelantova zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti, pa Ustavni sud nije niti mogao udovoljiti apelantovu zahtjevu. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak koji se smatra žurnim trajao nešto više od pet godina, za što odgovornost u odlučujućoj mjeri snose Općinski i Kantonalni sud koji su imali znatna razdoblja neaktivnosti, čime su propustili obratiti osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
42. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostupanjske presude za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neutemeljeno ukazao.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je te navode već razmotrio u okviru analize prava na pravično suđenje i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni.
44. Na temelju članka 59. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman