Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/14 (V. I.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-189/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-189/14, rješavajući apelaciju Velimira Ilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Ilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034781 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034781 11 Gž od 24. septembra 2012.

godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034781 07 P od 8. jula 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Slavica Graorac, advokatica iz Banja Luke, podnio je 15. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034781 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034781 11 Gž od 24. septembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034781 07 P od 8. jula 2011. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034781 07 P od 8. jula 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice J.M.-R. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da se utvrdi ništavost sporazuma o prometu poslovnog prostora u Banja Luci, u ulici Krajiških brigada broj 153 C, koga je 15. jula 2005. godine zaključila sa apelantom (stav 1.). Nadalje, utvrđeno je da je raskinut zajednički sporazum o kupovini poslovnog prostora u Banja Luci u ulici Krajiških brigada broj 153 C, površine 46 m2, sagrađen na k.č. broj 565/2 i upisan u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, prostorija i garaža, list broj 1121 u k.o. Banja Luka 7, zaključen 15. jula 2005. godine (stav 2.), te je naloženo apelantu da tužiteljici isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. augusta 2004. godine do isplate, i iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25.12.2004. godine do isplate, u roku od 30 dana od donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja (stav 3.). S druge strane, odbačena je protutužba apelanta kojom traži da se utvrdi da je pravno valjan zajednički sporazum od 15. jula 2005. godine (stav 4.), a odbijen je i protutužbeni zahtjev da se naloži tužiteljici da apelantu isplati iznos od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. jula 2005. godine do isplate (stav 5.). Najzad, naloženo je apelantu da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 4.680,00 KM u roku od 30 dana od donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja (stav 6.).

3. U obrazloženju presude je navedeno da su parnične stranke 15. jula 2005. godine sačinile i potpisale pismeni zajednički sporazum vezano za kupovinu spornog poslovnog prostora; da u sporazumu saglasno izjavljuju: da su tokom mjeseca augusta 2004. godine postigle usmeni dogovor o prodaji navedenog poslovnog prostora koji je bio u vlasništvu i posjedu apelanta (tačka 1.), da su postigli sporazum da prodajna cijena iznosi 80.000,00 KM i da je tužiteljica isplatila u augustu 2004. godine iznos od 40.000,00 KM i preuzela ključeve poslovnog prostora (tačka 2.), da je tužiteljica preostali dio ugovorene cijene trebala isplatiti do kraja novembra 2004. godine, što nije učinjeno, već je 25. decembra 2004. godine isplatila još 15.000,00 KM, dok preostali dio u iznosu od 25.000,00 KM još nije isplaćen (tačka 3.), da tužiteljica neprekidno od augusta 2004. godine drži i koristi poslovni prostor ne iskazujući namjeru da isplati preostalih 25.000,00 KM (tačka 4.); da je tužiteljica 6. septembra 2006. godine uputila dopis apelantu sa zahtjevom da joj do 15. septembra 2006. godine vrati isplaćeni iznos od 55.000,00 KM za poslovni prostor koji se nalazi u njegovom posjedu, jer nije otklonio nedostatke koji sprečavaju upis prava vlasništva tužiteljice, obzirom da se u javnim knjigama nekretnina zemljište na kome je sagrađena zgrada sa poslovnim prostorom vodi kao njiva; da je apelant 30. novembra 2006. godine uputio dopis tužiteljici kojim je poziva da ,,u roku od sedam dana ... uplati ostatak cijene u iznosu od 25.000,00 KM i da „zaključe glavni ugovor o kupoprodaji“, a da će inače smatrati da je „odustala od kupovine te će izvršiti povrat uplaćenih sredstava uz pravo zadržavanja iznosa od 20 % kapare“, te da „pravo na posjed nije sporno“ jer su vraćeni ključevi od poslovnog prostora.

4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je pogrešan stav stranaka da je zaključeni sporazum ništav jer nije izvršena ovjera potpisa stranaka iz sporazuma, kod činjenice da je zaključen u pismenoj formi, sa određenim predmetom prodaje i cijenom, i da su ugovorne strane obaveze u pretežnom dijelu ispunile. Naime, na osnovu tih činjenica, Osnovni sud je zaključio da sporazum sadržava sve bitne elemente ugovora o prodaji nekretnine, a kako je odbijen tužbeni zahtjev da se sporazum utvrdi ništavim, Osnovni sud je konstatovao da nije bilo uslova da se meritorno odlučuje o protutužbenom zahtjevu da je navedeni ugovor pravno valjan jer se radi o identičnim zahtjevima koji se međusobno isključuju. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da sadržina dopisa apelanta od 30. novembra 2006. godine, kojim odgovara na dopis tužiteljice od 6. septembra 2006. godine za povrat isplaćenog iznosa od 55.000,00 KM, ukazuje na postojanje volje “da se odustane od ugovora o prodaji”, ako mu tužiteljica ni u naknadnom roku od 7 dana ne plati preostali iznos cijene, a što nije učinjeno. Također, pozivajući se na odredbu člana 132. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), po kojoj je svaka ugovorna strana dužna da vrati ono što je primila po osnovu raskinutog ugovora, Osnovni sud je naložio apelantu da tužiteljici vrati iznose koje je primio na ime prodajne cijene, i to iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. augusta 2004. godine pa do isplate, odnosno iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. decembra 2004. godine do isplate. Budući da je utvrđeno da je ugovor o prodaji sadržan u sporazumu stranaka raskinut, Osnovni sud je cijenio da je prestala i obaveza tužiteljice da isplati preostali dio cijene od 25.000,00 KM, pa je i u tom dijelu protutužbeni zahtjev odbio.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 034781 11 Gž od 24. septembra 2012. godine djelimično je usvojena žalba apelanta i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu (st. 2. i 3.), tako što je u tom dijelu odbijen zahtjev za utvrđenje raskida zajedničkog sporazuma zaključenog 15. jula 2005. godine, o kupovini predmetnog poslovnog prostora, te u dosuđujućem dijelu odluke o isplati iznosa od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. augusta 2004. godine do isplate i iznosa od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. decembra 2004. godine do isplate, tako što je apelant obavezan da plati zakonsku zateznu kamatu na ove iznose počev od 30. aprila 2006. godine, dok je u preostalom dijelu (st. 4, 5. i 6.), žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da zajednički sporazum od 15. jula 2005. godine nije ugovor o prodaji u smislu odredbe člana 454. stav 1. ZOO, jer se njime ne prenosi pravo svojine na poslovnom prostoru koji je sporan između stranaka, niti se nalaže tužiteljici isplata cijene, već se njime konstatuju određene činjenice, koje su nesporne između stranaka. U vezi s tim, utvrđeno je da pošto se može raskinuti samo ugovor, zahtjev za raskid sporazuma nije osnovan. Stoga, polazeći od utvrđenja da između stranaka postoji samo usmeni sporazum o prodaji poslovnog prostora, Okružni sud nalazi da apelant isplaćeni iznos od 55.000,00 KM drži kao neosnovano stečeni iznos (član 210. ZOO), pa postoji obaveza da ga vrati (član 214. ZOO), ali smatra da zakonska zatezna kamata može teći tek počev od 30. aprila 2006. godine, kada je primio ključeve i preuzeo u posjed poslovni prostor, od kada se treba smatrati nesavjesnim stjecateljem.

7. Protiv navedene presude Okružnog suda broj 71 0 P 034781 11 Gž od 24. septembra 2012. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 034781 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine odbio reviziju.

8. U obrazloženju presude je navedeno da između stranaka nije sporno da su u augustu 2004. godine postigli usmeni sporazum po kome je apelant prodao tužiteljici predmetni poslovni prostor, za ugovorenu cijenu od 80.000,00 KM. Također, utvrđeno je da nije sporno ni da je tužiteljica apelantu, po osnovu tog dogovora, isplatila iznos od 55.000,00 KM i da je, nakon zaključenja zajedničkog sporazuma od 15. jula 2005. godine, uslijedilo vraćanje poslovnog prostora u posjed apelanta u aprilu mjesecu 2006. godine, od kada ga drži i izdaje ga u zakup trećim licima. Nadalje, Vrhovni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i istakao da usmeni kupoprodajni ugovor koji se tiče prometa nepokretnosti, sve i da je izvršen u cjelini od obje ugovorne strane, ne može konvalidirati u pravno valjani ugovor. Naime, utvrđeno je da usmeni kupoprodajni ugovor o prometu nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo, pa se, kao takav, ne može ni raskinuti, a iz tog razloga se ne može prihvatiti ni stav apelanta da se radi o ugovoru koji je zaključen pod uslovom (čl. 74. stav 1. ZOO), niti ima mjesta primjeni odredbe člana 488. stav 1. tačka 3. ZOO. Također, utvrđeno je da je pravilan stav izražen u drugostepenoj presudi da zajednički sporazum stranaka od 15. jula 2005. godine nema karakter pismenog kupoprodajnog ugovora, sve i kada se ekstenzivno tumači njegova sadržina primjenom odredbe člana 99. stav 2. ZOO, jer u tekstu ovog sporazuma stranke potvrđuju da su postigle usmeni dogovor o prodaji poslovnog prostora (tačka 1.), da bi daljnjim odredbama (tač. 2., 3. i 4.) konstatovali činjenice vezane za dogovorenu cijenu i djelimično izvršenu isplatu, odnosno u kom dijelu ona nije isplaćena i kakva je volja tužiteljice u vezi sa preostalom isplatom. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražen raskid zajedničkog sporazuma, odnosno protutužbeni zahtjev za utvrđenje njegove pravne valjanosti i, time, postojanja obaveze tužiteljice da isplati neisplaćeni iznos od 25.000,00 KM.

9. Osim toga, utvrđeno je da iz ponašanja stranaka, tužiteljice koja predaje poslovni prostor i pismeno traži vraćanje isplaćenog iznosa i apelanta koji preuzima poslovni prostor, izdaje ga u zakup drugim licima, obavještava tužiteljicu da će smatrati da je odustala od ugovora ako u roku od sedam dana ne plati preostali iznos i da će zadržati 20 % primljenog iznosa na ime kapare, proizlazi da su njihove volje saglasne da se usmeni dogovor ne pretoči u pravno valjani pismeni ugovor o prodaji nepokretnosti. Kako kupoprodajni ugovor o prometu nepokretnosti nije zaključen, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema valjan pravni osnov da drži primljeni iznos od ukupno isplaćenih 55.000,00 KM, te je pravilnom primjenom odredbe člana 210. ZOO, obavezan da taj iznos vrati tužiteljici. Isto tako, utvrđeno je da je apelant obavezan da tužiteljici plati i zakonsku zateznu kamatu na iznos koji duguje i to počev od 30. aprila 2006. godine, tj. od dana kada mu je sporni poslovni prostor vraćen u posjed, jer se apelant od tog momenta, u smislu odredbe člana 214. ZOO, ima smatrati nesavjesnim stjecateljem isplaćenog iznosa od 55.000,00 KM. Shodno navedenom, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, apelant, pored ostalog, navodi da je bilo uslova da se meritorno odlučuje o njegovom protutužbenom zahtjevu da je navedeni ugovor pravno valjan. Također, apelant tvrdi da zajednički sporazum stranaka od 15. jula 2005. godine ima karakter pismenog kupoprodajnog ugovora. Isto tako, apelant je stava da ima valjan pravni osnov da drži primljeni iznos od ukupno isplaćenih 55.000,00 KM. U suštini, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o tome da su redovni sudovi u osporenim odlukama djelimično usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, dok su s druge strane odbacili, odnosno odbili njegov protutužbeni zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno i procesno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

13. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Osnovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da nije bilo uslova da se meritorno odlučuje o protutužbenom zahtjevu da je navedeni ugovor pravno valjan. Isto tako, Okružni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da zajednički sporazum stranaka od 15. jula 2005. godine nema karakter pismenog kupoprodajnog ugovora, sve i kada se ekstenzivno tumači njegova sadržina primjenom odredbe člana 99. stav 2. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da apelant nema valjan pravni osnov da drži primljeni iznos od ukupno isplaćenih 55.000,00 KM. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/14 (V. I.) | Sudska praksa | Aktio