Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4307/16 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Javne nabavke
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4307/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4307/16, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018131 16 Uvp od 26. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 018131 16 Uvp od 26. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ured za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine), kojim je usvojen zahtjev ponuđača („Junuzović-Kopex“ d.o.o. Lukavac-u daljnjem tekstu: ponuđač) za naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.668.920,77 KM, te je obavezan apelant da naknadu štete u navedenom iznosu isplati ponuđaču.
2. Sud BiH navodi, da je predmetnu odluku o naknadi štete, donio tuženi nakon što je u predmetnoj nabavci, postupajući po presudi Suda BiH od 29. septembra 2014. godine, rješenjem od 18. novembra 2014. godine, utvrdio kršenje Zakona o javnim nabavkama BiH, te je konstatovano da se sporne odluke nisu mogle poništiti, obzirom da je apelant sa izabranim ponuđačem „Hifa petrol“ d.o.o. Sarajevo zaključio ugovore. Prema razlozima osporenog rješenja, time su se stekli uvjeti da se o zahtjevu za naknadu štete odluči na osnovu člana 52. stav 4. tačka b) Zakona o javnim nabavkama BiH, te je konačnom zahtjevu udovoljeno i obavezan je apelant da zbog kršenja Zakona o javnim nabavkama ponuđaču u javnoj nabavci dodijeli 10% od ponuđene cijene tog ponuđača, na čiju je štetu povrijeđen zakon. Prema stanju u spisu predmeta, Sud BiH zaključuje, da je prvostepeno sudsko vijeće u prvostepenoj presudi pravilno ocijenilo da je konkretna javna nabavka, prema stanju spisa, provedena suprotno osnovnim načelima i principa Zakona o javnim nabavkama, te da je na osnovu takvog utvrđenja doneseno i rješenje tuženog, što predstavlja pravni osnov iz člana 52. stav 4. navedenog Zakona, za naknadu štete, zbog čega je zaključeno da nije ni osnovan prigovor da je paušalan zaključak tužene da je postojala realna mogućnost da ponuđač dobije predmetni ugovor. Također se navodi, da je pravilno ocjenjeno da je ponuđaču uskraćeno pravo na konkurenciju za dodjelu ugovora, na način suprotan izričitoj zakonskoj odredbi pa tako postupanje svakako uskraćuje pravo na jednak tretman svih ponuđača, pa kako je u konkretnom slučaju došlo do kršenja odredbi specijalnog Zakona, koji uređuje postupak javnih nabavki, a ta povreda je imala direktnu posljedicu na pravo ponuđača na ravnopravnu konkurenciju i učešće u postupku javne nabavke, to je pravilno zaključeno da je osporena odluka pravilna i na zakonu zasnovana. Prema ocjeni Suda BiH, u prvostepenoj presudi je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 52. stav 3. Zakona o javnim nabavkama, kojom su propisane mjere koje može preduzeti tuženi, prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, ukoliko smatra da je radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, tako tuženi organ može: a) sačiniti izjavu u vezi sa pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe, b) u cjelini ili djelimično poništiti bilo koji akt ili odluku ugovornog organa koji nije u skladu sa tim zakonom, c) izdati nalog ugovornom organu da otkloni svaku povredu i da nastavi postupak dodjele ugovora u skladu sa tim,
d) izdati nalog za prekid postupka dodjele ugovora i e) donijeti naknadu štete žalitelju, koji je zbog učinjene povrede zakona, pretrpio gubitak ili štetu. Prema stavu 4. istog člana, ukoliko je ipak zaključen ugovor o javnoj nabavci tužena nije ovlaštena raskinuti ili poništiti ugovor, ukoliko nađe da je odluka ugovornog organa narušila bilo kakvu obavezu iz ovog zakona, nego je ovlaštena sačiniti izjavu o pravilima koji se odnose na predmet žalbe i dodijeliti štetu žalbeniku, ukoliko je štetu pretrpio kao ponuđač upravo zbog gore navedenih pravila. Visina štete se prema stavu 5. istog člana, ograničava do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10 % ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno koji je od dva iznosa veći. Prema tome, prema mišljenju Suda BiH, iz navedenih odredbi Zakona o javnim nabavkama, jasno proizlazi da je tuženi ovlašten da, ukoliko utvrdi da je ugovorni organ povrijedio pravila i principe navedenog zakona, sačini izjavu u vezi sa navedenim povredama i da dodijeli naknadu štete žalitelju koju je kao ponuđač zbog počinjene povrede pretrpio, visina štete se ograničava do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10 % ponuđačeve ponuđene cijene, u zavisnosti koji je od ova dva iznosa veći. Prema shvatanju Suda BiH, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o dodjeli naknade štete po Zakonu o javnim nabavkama, koju je žalitelj pretrpio kao ponuđač, te da je nesporno da je žalitelj/ponuđač pretrpio gubitak ili štetu i da se njena visina utvrđuje na način kako je postupio tuženi i potvrdio prvostepeno sudsko vijeće u konkretnom slučaju, jer je utvrdilo iznos troškova ponude i procentualni iznos od 10% ponuđačeve ponuđene cijene i dosudilo jedan od iznosa koji je veći po vrijednosti, iz razloga što se u konkretnom slučaju, ne radi o materijalnoj šteti niti njenoj naknadi koja se utvrđuje prema odredbama važećeg Zakona o obligacionim odnosima. Sud BiH naglašava, da je u pitanju naknada materijalne štete, koja se dosuđuje prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima, primjenjivala bi se i pravila Zakona o parničnom postupku, te bi u tom slučaju postupao sud u parničnom postupku i primjenjivao procesnopravna pravila Zakona o parničnom postupku odnosno materijalnopravna pravila Zakona o obligacionim odnosima, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj, jer se radi o odšteti koja ima paušalni i penalni karakter i koja treba da djeluje represivno u smislu odvraćanja kršenja Zakona o javnim nabavkama i egzemplarnog kažnjavanja kako bi se spriječile i iskorijenile negativne posljedice korupcionih radnji u postupcima javnih nabavki. Sud BiH zaključuje da tuženi u žalbenom postupku, a ni prvostepeno sudsko vijeće nisu proizvoljno primjenjivali Zakon o javnim nabavkama, te učesnici u postupku javnih nabavki u Bosni i Hercegovini moraju da se disciplinovano ponašaju i izbjegavati radnje i postupke kojima bi kršili zakonska pravila u cilju favorizovanja onih ponuđača, koji njima iz različitih motiva više odgovaraju, a odbacivali ponude objektivno najpovoljnijih ponuđača, kao što je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Sud BiHutvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju apelant povezuje povredu prava na pravično suđenje, između ostalog, i sa činjenicom da tuženi (u predmetnom upravnom postupku) nije ovlašten da odlučuje o šteti koju je pretrpio ponuđač, te da se trebao primijeniti Zakon o obligacionim odnosima i da se trebalo odlučivati, o eventualnoj šteti ponuđača, u parničnom a ne upravnom postupku. Članom 52. (ovlaštenja Ureda za razmatranje žalbe) stav 3. Zakona o javnim nabavkama (koji zakon je primijenio Sud BiH u konkretnom slučaju), su propisane mjere koje može preuzeti Ureda za razmatranje žalbe-tuženi, prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, ukoliko smatra da je radnja ugovornog organa (u konkretnom slučaju apelanta) narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, tako tuženi može, između ostalog, donijeti naknadu štete žalitelju, koji je zbog učinjene povrede zakona, pretrpio gubitak ili štetu (tačka e.), prema stavu 4. istog člana, ukoliko je ipak zaključen ugovor o javnoj nabavci, tuženi nije ovlašten raskinuti ili poništiti ugovor ukoliko nađe da je odluka ugovornog organa narušila bilo kakvu obavezu iz ovog zakona, nego je ovlaštena sačiniti izjavu o pravilima koji se odnose na predmet žalbe i dodijeliti štetu žalbeniku, ukoliko je štetu pretrpio kao ponuđač upravo zbog gore navedenih pravila, prema stavu 5. istog člana, visina odštete koja se dodjeljuje u skladu s ovim stavom se ograničava do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10 % ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno koji je od dva iznosa veći. Također treba istaći, da iz stava 6. istog člana proizlazi da je odluka Ureda za razmatranje žalbe-tuženog konačan upravni akt, protiv koje odluke se može podnijeti tužba u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud konstatuje da iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi ovlaštenje tuženog - Ureda za razmatranje žalbe, da ukoliko utvrdi da je ugovorni organ povrijedio pravila i principe Zakona o javnim nabavkama, sačini izjavu sa navedenim povredama i da dodijeli naknadu štete žalitelju, koju je kao ponuđač zbog počinjene povrede pretrpio, a koja šteta je ograničena navedenim odredbama zakona, te je Sud BiH ovlašten da odlučuje o pravilnosti odluke tuženog u upravnom sporu, pa suprotni apelacioni navodi su očigledno (prima facie) neosnovani i ne pokreću ustavna pitanja na koja se apelant pozvao.
9. U vezi apelacionih prigovora da je ponuđač „Junuzović-Kopex“ d.o.o. Lukavac, podnio zahtjev za naknadu štete 28. novembra 2014. godine, a da je novi Zakon o javnim nabavkama (službeni glasnik BiH 39/14), u primjeni od 28. novembra 2014. godine, pa da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti novi a ne stari Zakon o javnim nabavkama, prema kojem zakonu odlučivanje o naknadi štete je u nadležnosti suda prema općim propisima o naknadi štete, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode nije isticao u prvostepenom postupku, kao ni u zahtjevu za preispitivanje prvostepene presude, odnosno apelant ih nije podnio blagovremeno (Sud BiH naveo da nije uzeo u obzir apelantova dodatna izjašnjenja u razmatranje, jer su ista dostavljena u vanzakonskom predviđenom roku za podnošenje zahtjeva za preispitivanje sudske odluke), i da ih je iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, odnosno da utvrđuju tačnost apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojen stav da prigovori o kršenju ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom na to da apelant nije navedeni prigovor iznio u zahtjevu za preispitivanje prvostepene presude, odnosno nije iznio blagovremeno, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Slijedi da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman