Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-660/14 (VF Komerc d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Žalba
- Ništavost
- Isplata duga
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Zakup
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-660/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 660/14, rješavajući apelaciju VF Komerca d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija VF Komerca d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 053002 13 Rev od 13. januara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-Ps-06- 000089 od 19. januara 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. VF Komerc d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 053002 13 Rev od 13. januara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Ps-06-000089 od 19. januara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „obustaviti provođenje izvršenja po presudi Općinskog suda broj 017-0-Ps-06-000089 od 19. januara 2007. godine i presudi Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine, sve do donošenja odluke Ustavnog suda BiH o meritumu ove apelacije“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 660/14 od 8. maja 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 2. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 8. do 11. aprila 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 017-0-Ps-06-000089 od 19. januara 2007. godine, koja je ispravljena rješenjem tog suda od 20. marta 2007. godine, naloženo je apelantu da tužitelju „Una banka“ d.d. Bihać u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) u roku od 60 dana od dana donošenja presude preda u posjed, slobodan od ljudi i stvari, poslovni prostor koji u naravi predstavlja dio robne kuće u Bihaću, Ulica Bosanska broj 21, koji se nalazi na nekretnini preciznije navedenoj u izreci presude (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude naloženo je apelantu da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za period od 1. februara 2005. do 31. decembra 2005. godine plati iznos od 69.545,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine do konačne isplate i iznos od 40.232,92 KM na ime naknade štete za period od 1. januara 2006. do 31. jula 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. januara 2007. godine kao dana donošenja presude do konačne isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 10.149,00 KM. Stavom III izreke tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.839,62 KM na ime naknade štete po osnovu obračunatog PDV-a na iznos od 40.232,92 KM. Nadalje, stavom IV izreke presude apelant je odbijen s protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutno ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 6. juna 2001. godine, Aneks I od 2. juna 2004. godine i Aneks II od 27. decembra 2004. godine, koje su zaključili tužitelj i apelant. Stavom V izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se u odnosu na apelanta donese mjera osiguranja kojom bi se apelantu zabranila daljnja upotreba i korištenje poslovnog prostora opisanog u stavu I izreke presude.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužitelj u zemljišnoj knjizi tog suda upisan kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. broj 827 k.o. Bihać (raniji zk. ul. broj 355 k.o. Bihać), koja nosi katastarsku oznaku k.č. broj 1/542 zvana „robna kuća-poslovni objekat“ (u daljnjem tekstu: predmetni objekt). Također je utvrđeno da su tužitelj i apelant 6. juna 2001. godine zaključili ugovor o zakupu i da je predmet tog ugovora poslovni prostor predmetnog objekta (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), za koji je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 5.747,56 KM. Ugovor o zakupu je zaključen na određeno vrijeme u trajanju od tri godine počev od 1. maja 2001. godine, s tim da su tužitelj i apelant zaključili i dva aneksa, i to 6. juna 2004. i 27. decembra 2004. godine, kojima su trajanje ugovora o zakupu produžili do 31. decembra 2005. godine. Nadalje, nesporno je utvrđeno da apelant nije platio tužitelju ugovornu zakupninu za period od 1. februara 2005. do 31. decembra 2005. godine, te da je tužitelj zbog neplaćanja zakupnine odustao od zaključenog ugovora o zakupu i prije isteka zakupnog odnosa (3. decembar 2005. godine) u skladu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu). Imajući u vidu navedeno, kao i nesporno utvrđenu činjenicu da apelant nije vratio tužitelju predmet zakupa (poslovne prostorije) iako je tužitelj pismeno pozivao apelanta da to učini (sadržaj izjave tužitelja broj PU 3420/1-05 od 26. oktobra 2005. godine i sadržaj zahtjeva tužitelja broj PU 74/1-06 od 9. januara 2006. godine), te da je apelant nastavio bespravno koristiti i u svoju korist upotrebljavati poslovni prostor koji je bio predmet ugovora o zakupu od 6. juna 2001. godine, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor na način kako je preciznije navedeno u stavu I izreke presude. Istovremeno, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju plati zakupninu za period od 1. februara 2005. do 31. decembra 2005. godine u ukupnom iznosu od 69.545,52 KM, te za period od 1. januara 2006. do 31. jula 2006. godine iznos od 40.232,92 KM, dok je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva na ime naknade štete po osnovu obračunatog PDV-a (st. II i III izreke presude).
8. Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su ugovor o zakupu od 6. juna 2001. godine i aneksi ugovora od 6. juna 2004. i 27. decembra 2004. godine ništavi s obzirom da se predmetni poslovni objekt, odnosno poslovni prostor vraća preduzeću „Robne kuće Beograd iz Beograda“ shodno odredbama člana 2 (b) Aneksa G Sporazuma o sukcesiji. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da apelant „nije u ugovornom odnosu sa Robnom kućom Beograd iz Beograda na čije pravo raspolaganja sa predmetnim poslovnim prostorom tuženik (apelant) ukazuje pozivajući se na odredbe člana 2 (b) Aneksa 'G' Sporazuma o sukcesiji“ jer je predmetnim ugovorom o zakupu poslovnog prostora i njegovim aneksima između tužitelja i tuženika zasnovan obligaciono-pravni odnos o zakupnom korištenju predmetnog poslovnog prostora u skladu sa odredbama Zakona o zakupu, te da upravo iz ovog ugovornog odnosa proizlazi apelantova obaveza kao zakupca propisana odredbama čl. 19 i 30. stav
2. Zakona o zakupu. Općinski sud je, također, zaključio da je neosnovan prijedlog tužitelja za donošenje mjere osiguranja kojom traži da se apelantu zabrani bilo kakva daljnja upotreba i korištenje poslovnog prostora opisanog u stavu I izreke presude.
9. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su ugovor o zakupu od 6. juna 2001. godine i aneksi ugovora od 6. juna 2004. i 27. decembra 2004. godine ništavi budući da se predmetni poslovni objekt, pa i poslovni prostor, vraća preduzeću „Robne kuće Beograd iz Beograda“ shodno odredbama člana 2 (b) Aneksa G Sporazuma o sukcesiji, Općinski sud je istakao da je predmetnim ugovorom o zakupu poslovnog prostora i njegovim aneksima između tužitelja i tuženika zasnovan obligaciono-pravni odnos o zakupnom korištenju predmetnog poslovnog prostora u skladu sa odredbama Zakona o zakupu, te da upravo iz ovog ugovornog odnosa proizlazi apelantova obaveza kao zakupca propisana odredbama čl. 19 i 30. stav 2. Zakona o zakupu. Naime, Općinski sud je zaključio da ugovor o zakupu od 6. juna 2001. godine i aneksi I i II koji su zaključeni na taj ugovor nisu protivni Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, niti su protivni prinudnim propisima, te da stoga nisu apsolutno ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu II izreke u odnosu na zatezne kamate preinačena tako što je apelant obavezan da plati tužitelju na dosuđeni iznos zakupnine od 69.545,52 KM zakonsku zateznu kamatu počev od 17. augusta 2006. godine pa do isplate, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u st. I, II i IV izreke potvrđena (stav I izreke drugostepene presude). Istom presudom apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 723,00 KM (stav I izreke drugostepene presude). U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, kako je precizno navedeno u izreci prvostepene presude, te da je za svoju odluku u obrazloženju prvostepene presude dao jasne, argumentirane i valjane razloge koji se, prema mišljenju Kantonalnog suda, zasnivaju na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvaća razloge prvostepenog suda o odlučnim činjenicama, date u obrazloženju prvostepene presude, ukazujući da njih nije potrebno posebno i detaljno ponavljati. U tom kontekstu, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na zatezne kamate kada je prvostepeni sud tužitelju na dosuđeni iznos neplaćene zakupnine dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 1. januara 2006. godine, umjesto od 17. augusta 2006. godine kada je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev na ime neplaćene zakupnine, a što je u skladu sa odredbom člana 279. stav 3. ZOO, a na što je i apelant ukazao u svojoj žalbi.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 053002 13 Rev od 13. januara 2014. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje da su nižestepene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pozivajući se na odredbe člana 103. ZOO. Naime, Vrhovni sud je ukazao na nesporno utvrđenu činjenicu da su tužitelj i apelant 6. juna 2001. godine zaključili predmetni ugovor o zakupu s dva aneksa za period od 6. juna 2001. do 31. decembra 2005. godine, te da je apelant nesmetano koristio predmetni poslovni prostor „dio koristi i danas“ i pritom „uredno izmirivao ugovorenu zakupninu, sve do februara 2005. godine“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelantova obaveza na plaćanje zakupnine proizlazi iz ugovornog odnosa tužitelja i apelanta po osnovu zaključenog ugovora od 6. juna 2001. godine i aneksa I i II koji su zaključeni na taj ugovor, te je „bez uticaja na zakonitost pobijane presude okolnost da tužitelj nije nosilac prava raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom, shodno odredbama člana 2 (b) Aneksa 'G' Sporazuma o sukcesiji“. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da „ostaje kod svog ranije zauzetog pravnog stava objavljenog u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH 1/2000, da zakupac ne može odbiti ispunjenje svojih obaveza iz ugovora o zakupu samo zato što zakupodavac nije vlasnik poslovnog prostor“. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude pravilne i zakonite, te da nižestepeni sudovi daju potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud i na koje upućuje apelanta, ne nalazeći potrebu da ih ponavlja. Stoga, cijeneći okolnost da obaveza na plaćanje zakupnine proizlazi iz ugovornog odnosa tužitelja i apelanta, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi propustili da predmetni spor cijene sa aspekta Aneksa G Sporazuma o sukcesiji prema kojem pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom imaju „Robne kuće dd Beograd“ iz Beograda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe čl. 154. i 219. ZOO na apelantovu štetu u dijelu obaveze za isplatu naknade tužitelju po osnovu zakupnine jer, prema apelantovom mišljenju, „pravo na sudsku zaštitu uživa samo onaj oštećeni kome je povrijeđen zakonom zaštićeni interes“. S tim u vezi, apelant je istakao da redovni sudovi nisu imali u vidu da je tužitelj ugovorom o zakupu od 6. juna 2001. godine i njegovim aneksima raspolagao predmetnim poslovnim prostorom koji pripada „Robnim kućama dd Beograd“ i koji im se vraća u smislu odredaba člana 2. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije. S obzirom na navedeno apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, pozivajući se na odredbe zakona o zakupu, udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja, dok je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o zakupu od 6. juna 2001. godine s njegovim aneksima, shodno odredbama člana 103. ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je istakao da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je, također, naveo da nisu osnovani navodi da su prekršena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje, te je predložio da se apelacija odbije.
15. Općinski sud je ponovio hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je u osporenoj presudi taj sud dao jasne, logične i pravno valjane razloge za svoje odlučenje, pri kojima u cijelosti ostaje.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.
(...)
član 30. stav 2.
Sud će naložiti zakupcu da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije isprazni i preda zakupodavcu ili da u roku od osam dana od dana dostave naloga podnese sudu prigovor protiv naloga.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtjevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 053002 13 Rev od 13. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 24. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija pobijaju odluke redovnih sudova tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem se utvrđivala osnovanost tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed poslovnih prostorija i isplate duga, odnosno osnovanosti protivtužbenog zahtjeva radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zakupu, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode, te da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.
26. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, svode na tvrdnju da su osporene presude utemeljene pogrešnom primjenom odredaba Zakona o zakupu i ZOO.
27. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni spor nastao zbog neizvršenja obaveza plaćanja zakupnine koja je proizašla iz ugovora o zakupu zaključenog 6. juna 2001. godine i aneksa I i II koji su zaključeni na taj ugovor. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i isplatu duga po osnovu ugovorene, a neisplaćene zakupnine osnovan, pozivajući se na odredbe čl. 19. i 30. stav 2. Zakona o zakupu. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 103. ZOO, bili saglasni da nije osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora o zakupu i aneksa I i II koji su zaključeni na taj ugovor. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu činjenice konkretnog slučaja, koje i nisu sporne među strankama, a iz kojih proizlazi da je apelantova obaveza u konkretnom slučaju proizašla iz ugovornog odnosa tužitelja i apelanta, te je zaključio da u tom slučaju, prema zauzetom pravnom stavu objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH 1/2000, apelant kao zakupac „ne može odbiti ispunjenje svojih obaveza iz ugovora o zakupu samo zato što tužitelj kao zakupodavac nije nosilac prava raspolaganja predmetnog poslovnog prostora“ koji apelant koristi kao zakupac. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o zakupu kao i ZOO, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, što je u skladu s načelima prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi, u suštini, svode na ponavljanje prijedloga i prigovora istaknutih u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi razmotrili i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
31. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima…
32. U vezi s apelacionim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom.
33. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, koju je apelant i koristio, te pravo na reviziju protiv drugostepene presude koju je apelant, također, iskoristio. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da su Kantonalni i Vrhovni sud ispitali apelantove žalbene i revizione navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, činjenicu da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom, odnosno da su apelantova žalba i revizija odbijene kao neosnovane ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim. Ostali navodi
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, te revizije protiv drugostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom, odnosno da su apelantova žalba i revizija odbijene kao neosnovane ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman