Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4219/16 („Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Izmakla dobit(dobitak)
- Kolektivni ugovor
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4219/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4219/16, rješavajući apelaciju „Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju podnijela „Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 134340 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 134340 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant isplatiti tužiteljici (A. M. P.) razlike plata uvećanih za minuli rad, nadoknaditi štetu zbog izmakle koristi u vidu razlike plata, isplatiti razlike plata uvećanih za minuli rad, za određene vremenske periode, te je poništena odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmjenjenog ugovora od 31. januara 2010. godine, kao nezakonita, pa je naloženo apelantu da sa tužiteljicom zaključi Ugovor o radu za radno mjesto stručnog saradnika administracije za određeni vremenski period i da joj obračuna i uplati doprinose za PIO na obračunate i dosuđene razlike plata za navedene periode.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužiteljica, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. jula 2007. godine bila apelantov zaposlenik i da je bila raspoređena na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za upravljanje ljudskim resursima, a da je ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. februara 2010. godine tužiteljica raspoređena na radno mjesto saradnik administracije u Odjelu za upravljanje ljudskim resursima i da je ovaj ugovor zaključen na osnovu Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmjenjenog ugovora o radu od 31. januara 2010. godine, na osnovu kojeg je tužiteljici otkazan ugovor o radu za ranije radno mjesto. Nadalje, utvrđeno je da je odlukom od 30. novembra 2010. godine tužiteljica vraćena na ranije radno mjesto i da joj je apelant isplaćivao plaću u skladu sa svojim općim aktima i zaključenim ugovorima o radu, a ne u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), niti je vršio uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi s tim, zaključeno je da nije osnovan apelantov prigovor u kome ističe da se na njega primjenjuje GKU zbog otkazivanja istog, iz razloga što je, pored ostalog, odredbama člana 59. i 60. GKU regulisan otkaz ugovora, te je propisano da ugovorna strana može otkazati ugovor, da je u ime Vlade Federacije Bosne i Hercegovine strana u zaključivanju ugovora Federalno ministarstvo finansija, da prava i obaveze koja iz toga proizilaze obavezuju poslodavca, a da je u ime zaposlenika druga strana u zaključivanju ugovora Samostalni sindikat radnika u finansijskim organizacijama Bosne i Hercegovine. Obzirom na navedeno, utvrđeno je ko može zaključiti ugovor, način na koji se zaključuje, primjena i način otkaza. U vezi s tim, konstatovano je da je uprava apelanta 27. marta 2009. godine obavijestila Federalno ministarstvo finansija da otkazuje GKU, ali da otkaz ugovora nema pravni značaj jer ga nije otkazala ugovorna strana. Osim toga, konstatovano je da GKU djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plata i drugih prava iz radnog odnosa. Pored toga, navedeno je da odredba člana 105. Zakona o radu propisuje da u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja, ugovori o radu prenose se na novog poslodavca uz saglasnost zaposlenika u skladu sa kolektivnim ugovorom, te se shodno tome, ciljnim tumačenjem te odredbe ista ima primjeniti na privremenu upravu kao novu promjenu pravnog položaja poslodavca, što znači da u periodu privremene uprave ugovori o radu zaposlenika prenose se i obavezuju privremenog upravnika u skladu sa GKU.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman