Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4324/16 (D. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4324/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4324/16, rješavajući apelaciju Dragane Suvajac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragana Suvajac, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 027772 16 Rsž 2 od 29. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Suvajac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 15. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 027772 16 Rsž 2 od 29. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, između ostalog, da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu, koju je tužena („Klaonica PPS“ d.o.o. Povelič, Srbac) dala apelantici, te da se obaveže tužena da vrati apelanticu u radni odnos.
2. Okružni sud navodi, da u konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je kao poslodavac, u određenom periodu, tužena otkazala ugovore o radu većem broju radnika, među kojima je apelantica, da je sporno da li je, obzirom na ukupan broj zaposlenih, te broj otkazanih ugovora o radu, tužena bila dužna da postupi prema odredbama člana 138. i 139. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Dalje se navodi, da iz odredbi člana 138. ZOR-a proizlazi da je poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan da se o tome konsultuje sa savjetom radnika ili ako nije uspostavljen savjet radnika sa sindikatom koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika, te da u cilju sprovođenja konsultacija iz citiranog člana 138., dužnost poslodavca je, kako propisuje član 139. ZOR-a, da u pismenoj formi, najkasnije 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat o razlozima prestanka rada radnicima, broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje (raspoređivanje određenog broja radnika na druga radna mjesta) i mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje kod drugih poslodavaca. Okružni sud konstatuje, da je u pogledu utvrđivanja broja radnika kojima su otkazani ugovori o radu u predmetnom periodu, a što predstavlja činjenicu odlučnu za postupanje tužene kao poslodavca u smislu odredbi člana 138. i člana 139. ZOR-a, prvostepeni sud kao dokaz cijeni „Mjesečne prijave poreza po odbitku" Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske sa Zbirnom rekapitulacijom obračuna i uplate doprinosa na lična primanja, te utvrđuje da je kod tužene bio zaposlen 231 radnik, da je radnici K. M. prestao radni odnos po osnovu odlaska u penziju, te je kod tužene zaposleno 230 radnika. Također se navodi, da je prvostepeni sud dalje utvrdio da je nakon proteka otkaznih rokova, u trajanju od 30 do 60 dana, a prema podacima poreske uprave, kod tužene evidentiran broj od 211 radnika, te slijedom navedenog prvostepeni sud zaključuje da je po osnovu tehnološkog viška od ukupnog broja 230 radnika, ugovore o radu tužena otkazala za 19 radnika. Dakle, kako broj od 19 radnika kojima su otkazani ugovoru o radu čine manje od 10% od ukupno 230 zaposlenih, to suprotno žalbenim tvrdnjama, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno smatra odluku o otkazu ugovora o radu apelantici zakonitom, te izvodi pravilan zaključak da tužena, kao poslodavac nije bila dužna da donosi program zbrinjavanja radnika u smislu odredbi člana 138. i člana 139. ZOR-a. Okružni sud, također, navodi da su neutemeljene žalbene tvrdnje apelantice da je uslijed nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud povrijedio materijalno pravno pravilo odredbe člana 140. ZOR-a (propisuje dužnost poslodavca da, ukoliko u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu). Okružni sud naglašava, da među strankama nije sporno da nakon otkazivanja ugovora o radu apelantici, tri radnika kojima je također otkazan ugovor o radu, ponovo kod tužene zasnivaju radni odnos na određeno vrijeme, a zbog privremenog povećanja obima poslova, sporno je da li je tužena, u smislu odredbe člana 140. ZOR-a, bila dužna da ponudi apelantici ponovno zaključivanje ugovora o radu. Polazeći od utvrđene činjenice da su ugovori o radu otkazani za 19 radnika, među kojima i apelantici, Okružni sud smatra da je u konkretnom slučaju dostavljajući ponudu trojici radnika kojima je prethodno otkazala ugovore o radu, te zaključujući sa istim ugovore o radu na određeno vrijeme zbog privremenog povećanja obima posla, tužena postupila shodno odredbi člana 140. ZOR-a, obzirom na njeno diskreciono pravo, kao poslodavca, da odluči kojima će od 19 radnika kojima su otkazani ugovori o radu ponuditi zaposlenje.
Apelacioni navodi
3. Iz predmetne apelacije proizlazi, da se apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman