Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4327/16 (J.T.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4327/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4327/16, rješavajući apelaciju J. T., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. T., protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 037437 16 Gž od 26. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Anela Musa, advokatica iz Mostara, podnijela je 14. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 037437 16 Gž od 26. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, naloženo je tuženim (apelantici, N. V. i A. M.) da tužiocu („Hypo-Alpe- Adria-Bank“ a.d. Banja Luka) isplate određeni novčani iznos.
2. Okružni sud, između ostalog, navodi da je predmet spora zahtjev tužioca za isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu, da se obaveza apelantice, kao korisnika kredita, da isplati dug tužiocu temelji na odredbi člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dalje se navodi, da su predmetni ugovor o kreditu od 18. jula 2005. godine zaključili tužilac i tuženi (uključujući apelanticu) i to je njihovo djelo, izraz njihove volje, i oni se nalaze u materijalnopravnom odnosu i to pod uslovima koje su ugovorili. Okružni sud ističe, da apelantica u žalbi, prije svega, ističe da je mjenično-pravni zahtjev iz konkretne parnice zastario. Po mišljenju Okružnog suda, žalbom se pogrešno ukazuje da se mjenica morala podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, jer se, kako smatra apelantica, radi o vlastitoj bjanko mjenici koja nema označen rok dospjelosti, pa se u skladu sa članom 112. stav 2. Zakona o mjenici, radi o mjenici po viđenju. Međutim, tužilac je otkazao ugovor o kreditu na što je bio ovlašten upravo tim ugovorom u kome je bilo ugovoreno da se može izvršiti otkaz ugovora o kreditu ako korisnik kredita ne plati dvije uzastopne rate i da će se danom otkaza ugovora smatrati da je kredit zajedno sa pripadajućom kamatom i ostalim troškovima dospio na naplatu (član 8. ugovora). Po ocjeni Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud obrazložio da je cjelokupan dug dospio na naplatu otkazom ugovora 6. aprila 2012. godine, pa je tužilac bio ovlašten popuniti mjenicu i tražiti isplatu cjelokupnog duga na dan 6. april 2012. godine, kako je i učinio, stoga nije protekao zastarni rok iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, s obzirom da je tužba podnesena 30.marta 2015. godine. Također se navodi, da nije osnovan apelanticin žalbeni navod da je "ostala neutvrđena osnova i struktura predmetnog potraživanja, rokovi obračuna potraživanja, visina glavnice i kamate koju je tužilac obračunao i iznosi istih, kao i periodi obračuna, te drugi bitni elementi predmetnog potraživanja". Prije svega, u konkretnoj parnici se ne radi o mjeničnom sporu već o sporu radi ispunjenja preuzete obaveze o kreditu, pa se potraživanje tužioca zasniva na tom ugovoru, a ne na mjenici koja je samo bila instrument obezbjeđenja plaćanja. Nadalje, apelantica tokom postupka nije dokazala da ne duguje tužiocu novčani iznos iz konkretne parnice po osnovu navedenog kredita a što je bila dužna u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud naglašava, da je tužilac dokazao postojanje duga na osnovu dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, uključujući, prije svega, ugovor o kreditu i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Okružni sud, također, navodi da je neosnovan i žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu. Naime, članom 277. ZOO-a je propisano da svaki dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze dužan je da plaća zatezne kamate, kamata se duguje po osnovu opšteg načela po kome onaj koji neovlašteno zadrži isplatu treba da plaća kamatu, te dužnik duguje kamate kad padne u docnju bez obzira da li je bilo štete za povjerioce.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman