Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/15 (RMU "Banovići" d.d. Banovići)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-782/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-782/15, rješavajući apelacije RMU "Banovići" d.d. Banovići , na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije RMU "Banovići" d.d.

Banovići koje su podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 004803 13 Rev od 6. januara 2015. godine, broj 33 0 P 006394 14 Rev od 15. januara 2015. godine, broj 33 0 RS 007171 14 Rev od 15. januara 2015. godine, broj 33 0 RS 004957 14 Rev od 15. januara 2015. godine, broj 33 0 P 006411 14 Rev od 15. januara 2015. godine, broj 33 0 P 005825 13 Rev od 15. januara 2015. godine, broj 33 0 P 004970 13 Rev od 26. februara 2015 godine, broj 33 0 RS 007675 14 Rev od 6. februara 2015. godine, broj 33 0 P 004974 13 Rev od 18. februara 2015. godine, broj 33 0 P 004802 13 Rev od 12.

marta 2015. godine, broj 33 0 RS 004808 14 Rev od 31. marta 2015.

godine, broj 33 0 RS 008263 14 Rev od 31. marta 2015. godine i broj 33 0 P 004786 13 Rev od 7. aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je u periodu od 18. februara do 11. maja 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-782/15, AP-783/15, AP- 1013/15, AP-1014/15, AP-1031/15, AP-1362/15, AP-1401/15, AP-1402/15, AP-2210/15, AP-

2225/15, AP-2226/15, AP-2304/15 i AP-2305/15.

3. Dakle, ukupno je podneseno 13 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-782/15.

4. U konkretnim slučajevima, osporenim odlukama odbijena je kao neosnovana revizija apelanta i potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Tuzli, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg su podnijeli protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan na isplatu tužiteljima novčanih iznosa na ime razlike manje isplaćene plaće, manje isplaćenih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, naknade plaće za dane državnog praznika, rada po otežanim uslovima, naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, te drugih vrsta naknada i dodataka na plaću za vremenski period i u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude. Apelant je, također, obavezan uplatiti tužiteljima pripadajuće doprinose, kao i naknaditi im troškove postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi, na temelju činjeničnog utvrđenja, pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 69., 106. i 115. Zakona o radu FBiH, te odredbe čl. 24.(3)., 25., 26., 28. i 29. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva iz 2000. godine; u daljnjem tekstu: GKU) kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev. Dalje je Vrhovni sud istakao da nije osnovana tvrdnja apelanta o pogrešnoj primjeni odredbe člana 76. stav 2. navedenog GKU kada tvrdi da se osnovom te odredbe taj ugovor primjenjuje samo na zaposlenike koji su članovi sindikata potpisnika ugovora. Također je navedeno da nije osnovan ni prigovor apelanta da, ukoliko su tužitelji članovi sindikata, GKU se ne može primijeniti jer ga sindikalna organizacija apelanta nije potpisala, a niti dala punomoć da je u pregovorima zastupa Samostalni sindikat RMU BiH i Samostalni sindikat rudara FBiH. Tvrdnja apelanta da tužitelji svoj zahtjev ne mogu zasnivati na direktnoj primjeni GKU, po ocjeni Vrhovnog suda, je neosnovana. Dalje je navedeno da neosnovano apelant prigovara zbog neblagovremenosti podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o radu FBiH, budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 106. navedenog Zakona, s obzirom da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa. Na kraju je navedeno u revizionoj odluci da nema pravnog uporišta ni tvrdnja apelanta da je stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine prestao da važi GKU. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnim parničnim postupcima, okončanim osporenim odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U odnosu na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4508/14 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-4508/14 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U navedenoj odluci, razmatrajući iste apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/15 (RMU "Banovići" d.d. Banovići) | Sudska praksa | Aktio