Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2284/14 („Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2284/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2284/14, rješavajući apelaciju „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 006880 13 Rev od 25. februara 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 006880 13 Rev od 25.
februara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 006880 12 Pž od 12. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 006880 07 Ps od 30. marta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 006880 13 Rev od 25. februara 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 006880 12 Pž od 12. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 006880 07 Ps od 30. marta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Metalotehne“ d.d. Tuzla – tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 8. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, tužena 18. novembra 2016. godine, Općinski sud 23. novembra 2016. godine, a Kantonalni sud 20. decembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. januara 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naplate duga.
6. Iz dokumentacije koju je dostavio apelant proizlazi da se apelant 4. marta 2011. godine obratio urgencijom Općinskom sudu jer taj sud nakon podnošenja tužbe nije zakazivao pripremno ročište u konkretnom predmetu. Općinski sud je zatim Rješenjem broj 32 0 Ps 006880 07 Ps od 14. aprila 2011. godine zakazao pripremno ročište za 13. juni 2011. godine.
7. Općinski sud je Presudom broj 32 0 Ps 006880 07 Ps od 30. marta 2012. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete „zbog neispunjenja i jednostranog raskida“ ugovora isplati iznos 480.038,92 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do dana isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 5.035,25 KM.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, utvrdio da su apelant i tužena 5. jula 2005. godine zaključili Ugovor broj 2/2005 o isporuci kompenzirajućih roba (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), predmet kojeg je bila kupoprodaja određene količine bezvodnog amonijaka za proizvodnju i kontraisporuku određene količine mineralnog đubriva – krečni amonijum nitrat (u daljnjem tekstu: mineralno đubrivo). Dalje, Općinski sud je utvrdio da se prema članu 6. predmetnog ugovora tužena obavezala da će isporučivati amonijak u periodu od 1. augusta 2005. godine do 1. jula 2006. godine, a apelant da će u istom periodu vršiti isporuku proizvedenog mineralnog đubriva, koji se produžava za 60 dana, ukoliko za to postoji potreba tužene. Zatim, utvrdio je da je članom 7. predmetnog ugovora ugovorena dinamika isporuke amonijaka od tužene koja predstavlja osnov za računanje penala iz osnova kašnjenja u isporuci amonijaka, a da je članom 16. predmetnog ugovora, između ostalog, određeno da narušavanje garantirane isporuke amonijaka uvjetuje plaćanje penala od 61,36 eura po toni amonijaka za puni dan i da se obračun penala vrši prema dinamici iz člana 7. predmetnog ugovora. Općinski sud je konstatirao da su apelant i tužena preduzimali određene radnje na pripremi realizacije predmetnog govora (tužena je zaključila ugovor o isporuci kompenzirajućih roba sa trećim licem, a apelant pregovarao sa trećim licem o zakupu cisterni za prevoz). Međutim, Općinski sud je utvrdio da je nakon toga tužena u par navrata predlagala apelantu izmjenu odredbi predmetnog ugovora, između ostalog i u smislu pomjeranja rokova za izvršenje ugovornih obaveza, na što apelant nije pristao, pa je tužena dopisom od 28. jula 2005. godine raskinula predmetni ugovor (zbog nemogućnosti ispunjenja obaveza predviđenih ugovorom, i to zbog toga što su snabdjevači tužene za potrebne sirovine raskinuli ugovor sa istom zbog nemogućnosti obezbjeđenja uvjeta za izvršenje posla). Općinski sud je ocijenio da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužena jednostrano raskinula ugovor sa apelantom shodno odredbi člana 28. predmetnog ugovora.
9. Općinski sud je zatim utvrdio da je apelant tuženoj ispostavio račun broj 2106/05 od 27. septembra 2005. godine u kojem je prema čl. 7. i 16. predmetnog ugovora izvršio obračun penala za kašnjenje u isporuci amonijaka za period od 1. augusta 2005. godine do 25. septembra 2005. godine u ukupnom iznosu od 480.028,80 KM. Također, utvrdio je da apelant podnesenom tužbom traži da se tuženi obaveže na naknadu štete u iznosu obračunatih penala od 480.028,80 KM, koju je obračunao shodno odredbi člana 16. predmetnog ugovora u visini ugovorenih penala „od 61,36 EUR/tona zakašnjelog amonijaka“, a koji su ugovoreni za slučaj narušavanja garantirane isporuke amonijaka. Iz nalaza vještaka ekonomske struke S .A., koji je u cijelosti prihvatio, Općinski sud je utvrdio da je apelant tačno izvršio obračun penala prema odredbama čl. 7, 16, i 23. predmetnog ugovora u ukupnom u iznosu od 480.028,80 KM. U vezi sa navedenim, Općinski sud je citirao odredbu člana 270. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna). Također, citirao je i odredbu 272. stav 1. ZOO-a, kojom je propisano da sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje on odnosi. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim u suštini zahtijeva isplatu ugovorenih penala. Naime, Općinski sud je konstatirao da su ti penali prema odredbi člana 16. predmetnog ugovora ugovoreni za slučaj kašnjenja u isporuci amonijaka, te da do kašnjenja u isporuci nije moglo ni doći jer je ugovor (koji je zaključen jula 2005. godine) raskinut (28. jula 2005. godine), a isporuka je ugovorena od 1. augusta 2005. godine, kao i da se ugovorna kazna predviđena za slučaj zakašnjenja u ispunjenju ugovora gasi raskidom ugovora, jer zbog svoje akcesorne prirode dijeli sudbinu pravne obaveze na čije se obezbjeđenje odnosi. Pored toga, Općinski sud je ukazao da iz nalaza vještaka mašinske struke V. M., koji je u cijelosti prihvatio, proizlazi da je apelant u julu 2005. godine započeo planirani remont postrojenja za prijem tečnog amonijaka i proizvodnju mineralnog đubriva, te da je tek sa 12. septembrom 2005. godine bio u cijelosti spreman za prijem i skladištenje amonijaka, iz čega da ni sam apelant u ugovorenom periodu isporuke amonijaka i proizvodnje mineralnog đubriva nije stvorio uvjete za ispunjenje svojih ugovornih obaveza odnosno da nije imao uvjeta za prijem i skladištenje amonijaka, pa time ni uvjete za početak ugovorene proizvodnje mineralnog đubriva.
10. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 006880 12 Pž od 12. decembra 2012. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da je prema podacima iz spisa predmeta (sadržini podnesene tužbe i zapisnika sa pripremnog ročišta) apelant potraživani iznos od 480.038,92 KM zasnivao na odredbi člana 16. predmetnog ugovora, a kojom je bilo ugovoreno plaćanje penala u slučaju narušavanja garantirane isporuke amonijaka apelantu od tužene. Shodno tome, po mišljenju Kantonalnog suda, potraživani novčani iznos nema karakter naknade štete, kako je to u apelantovom tužbenom zahtjevu naznačeno, već da u suštini ima karakter potraživanja ugovorne kazne za koje je apelant i ispostavio tuženoj račun broj 2106/05 od 27. septembra 2005. godine, u kojem je obračun potraživanih penala izvršio pozivom na član 16. predmetnog ugovora, i to za period od 1. augusta 2005. godine do 25. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je konstatirao da je pravilan zaključak Općinskog suda da su prema odredbi člana 16. predmetnog ugovora penali bili ugovoreni za slučaj zakašnjenja tužene u isporuci amonijaka, pa kako je ta isporuka bila ugovorena od 1. augusta 2005. godine, te kako stranke nisu pristupile realizaciji zaključenog ugovora jer je tužena isti raskinula prije 1. augusta 2005. godine da iz tog razloga nije ni moglo doći do zakašnjenja tužene u isporuci, te da stoga ni tužbeni zahtjev apelanta za isplatu ugovorenih penala nije osnovan.
12. Kantonalni sud je u vezi sa tim citirao odredbu člana 270. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna). Također, citirao je odredbe člana 273. st. 1. i 4. ZOO-a (u presudi očigledno greškom navedeno član 272. st. 1. i 4. ZOO-a), čijim stavom 1. je propisano da u slučaju kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može zahtijevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu, a stavom 4. da u slučaju kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu. Po mišljenju Kantonalnog suda, u smislu navedenih zakonskih odredbi, do potraživanja ugovorene kazne zbog zadocnjenja dužnika sa ispunjenjem ugovorne obaveze može doći u slučaju kada je za vrijeme postojanja ugovornog odnosa između povjerioca i dužnika došlo do docnje dužnika u ispunjenju obaveze za koju je ugovorom bio određen rok njenog ispunjenja, a ne i u slučaju kada je taj ugovor raskinut i prije ugovorenog roka za ispunjene obaveze dužnika, jer u tom slučaju raskid ugovora ima za posljedicu prestanak obaveze dužnika, zbog čega ni za dužnika ne može nastupiti docnja ispunjenja te obaveze. Po mišljenju Kantonalnog suda, na to upućuje i odredba člana 272. ZOO-a (u presudi očigledno greškom navedeno 271. ZOO-a) kojom je propisano da sporazum o ugovorenoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje odnosi, kako je to, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio i prvostepeni sud.
13. Konstatirajući da je odredbom člana 16. predmetnog ugovora ugovoreno plaćanje penala apelantu od tužene u iznosu od 61,36 eura po toni amonijaka za puni dan zakašnjenja imalo karakter ugovorne kazne za slučaj zadocnjenja tužene u isporuci amonijaka, odnosno za slučaj da tužena ovu svoju obavezu ne bude ispunjavala u periodu od 1. augusta 2005. godine do 1. jula 2006. godine po dinamici propisanoj članom 7. tog ugovora, te da je tužena jednostrano raskinula predmetni ugovor 28. jula 2005. godine, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može potraživani iznos od 480.038,92 KM na ime obračunate ugovorne kazne za period od 1. augusta 2005. godine do 25. septembra 2005. godine zasnivati na odredbi člana 16. predmetnog ugovora, već je eventualno mogao potraživati samo naknadu štete ukoliko je istu pretrpio zbog raskida ugovora, u skladu sa članom 133. ZOO-a. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant u predmetnom sporu ničim nije dokazao postojanje i visinu eventualno pretrpljene štete po tom osnovu.
14. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 006880 13 Rev od 25. februara 2014. godine odbio reviziju.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude prihvatio pravne zaključke nižestepenih sudova, smatrajući da su ti sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno odredbi čl. 270, 271, 272, i 273. ZOO-a donijeli odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva, te da su za to dali potpune i pravilne razloge u obrazloženjima svojih odluka, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, zbog čega je zaključio da ih nije potrebno ponavljati i u toj presudi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao element tog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, između ostalog, navodi da je suština njegovog prava „na ugovornu kaznu iz merituma predmeta povrijeđena jer su nižestepeni sudovi […] dozvolili kroz svoje odluke da suština apelantovog prava iz [predmetnog] ugovora bude direktno povrijeđena“. Apelant tvrdi da su, redovni sudovi protivno ZOO-u i predmetnom ugovoru, odbili njegov tužbeni zahtjev ne upuštajući se detaljnije u bitne odredbe tog ugovora i „efektivnost tih odredbi“ u skladu sa ZOO-om i namjeni tog ugovora. Smatra da su na taj način redovni sudovi propustili da pravilno primijene odredbe materijalnog prava na njegovu štetu. Apelant ističe da je prvostepeni postupak trajao više od pet godina, pri čemu je prvo ročište u konkretnom predmetu zakazano tek nakon četiri godine od podnošenja tužbe, i to tek nakon što je urgirao zakazivanje ročišta. Također, tvrdi da svojim radnjama nije doprinio dužini trajanja tog postupka, da predmet nije složene prirode i da je od značaja za apelanta, a da je predmetni postupak trajao ukupno sedam godina, jedan mjesec i 22 dana. Ovo po apelantovom mišljenju ukazuje da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Pored toga, apelant tvrdi da je zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo od obezvređivanja vrijednosti njegove tražbine „jer je amonijak u trenutku potpisivanja ugovora bio krucijalan za rad jedine fabrike đubriva u Bosni i Hercegovini“.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da, nasuprot apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u odluci tog suda bila proizvoljna.
18. Općinski sud je, prije svega, opisao hronologiju predmetnog parničnog postupka te je u vezi s tim, između ostalog, naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je apelant podnio tužbu protiv tužene 3. januara 2007. godine, koja je upućena na odgovor 19. marta 2007. godine, a da je odgovor na tužbu zaprimljen 11. aprila 2007. godine, te da je pripremno ročište zakazano za dan 13. juni 2011. godine. Dalje, naveo je da je to ročište odloženo na prijedlog apelantovog punomoćnika, a ročište zakazano za 26. august 2011. godine saglasnom voljom parničnih stranaka zbog pokušaja dogovora među istim, te da je nakon toga ročište ponovo odgođeno zbog otkaza punomoći apelantovom punomoćniku, a ročište zakazano za 12. oktobar 2011. godine odloženo je na prijedlog novog apelantovog punomoćnika, zbog zakazanog ročišta pred drugim sudom u istom terminu. Zatim, naveo je da je pripremno ročište zakazano za 12. oktobar 2011. godine odloženo i da je zakazano za 14. decembar 2011. godine, kada je to ročište i održano, te na kojem je predloženo da se na glavnoj raspravi izvedu dokazi uvidom i čitanjem isprava, te vještačenjem po vještacima ekonomske struke i mašinske struke. Općinski sud je, također, naveo da je rješenjima od 4. i 16. januara 2012. godine određeno vještačenje po vještaku ekonomske struke i mašinske struke i da su nalazi tih vještaka zaprimljeni 10. januara, odnosno 9. februara 2012. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da je ročište za glavnu raspravu održano 28. februara 2012. godine, te da je prvostepena presuda donesena 30. marta 2012. godine, kao i da je predmet upućen Kantonalnom sudu na odlučivanje po apelantovoj žalbi 18. maja 2012. godine, a da je Kantonalni sud donio drugostepenu presudu 12. decembra 2012. godine. Najzad, Općinski sud je istakao da je 5. marta 2013. godine predmet upućen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji i da je Vrhovni sud 25. februara 2014. godine donio odluku kojom se revizija odbija.
19. Očitujući se na okolnosti dužine trajanja postupka, Općinski sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je postupak trajao duži vremenski period. Međutim, Općinski sud tvrdi da se taj period ne može u potpunosti staviti na teret tom sudu. U vezi s tim, Općinski sud ističe da je bio prinuđen da pet puta odgodi uredno zakazano pripremno ročište jer su vođeni pregovori između stranaka sa mogućnošću međusobnog dogovora, i po zahtjevima apelantovog punomoćnika zbog promjene punomoćnika i zakazanih rasprava pred drugim sudovima. Dalje, naveo je da se radi o predmetu sa obimnim dokaznim materijalom u kojem su provedena dva vještačenja. Općinski sud je istakao da na efikasnost tog suda u znatnoj mjeri utječe i nepotpuna sistematizacija uposlenika, koja rezultira činjenicom da sudije i stručni saradnici zakazivanje rasprava moraju uskladiti prema dostupnom broju daktilografa. Također, naveo je da sistematizacija nosilaca pravosudnih funkcija u ovom sudu nije potpuna, a popunjenost administrativnog osoblja (državnih službenika i namještenika) je 66,70%, odnosno 69,88%. Istakao je da se suočava i sa problemom zakonske procedure, koja rezultira sporom zamjenom namještenika kojima je istekao radni odnos. Općinski sud je naveo da je pored „zakonskih barijera“ suočen i sa „administrativnim barijerama“, propisanim Kantonalnim propisima, kao što su određene saglasnosti za popunu upražnjenih pozicija (Ministarstva pravosuđa i uprave TK, Ministarstva finansija i Vlade TK), što zajedno sa naprijed navedenim „zakonskim barijerama“ utječe na efikasnost i blagovremeno obavljanje poslova u sudu. Pored toga, istakao je da su konkretnom postupku stranke uredno pozivane na rasprave i da su istima prisustvovale, te da su provedeni predloženi dokazi obje strane, a da je osporena odluka tog suda dovoljno jasno obrazložena. Također, smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu uslijed nepravilne primjene materijalnog prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u osporenoj presudi tog suda, te da smatra da je ista donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud tvrdi da su apelacioni navodi neosnovani i da od tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku jer je drugostepena odluka donesena u roku manjem od šest mjeseci.
21. Tužena je, između ostalog, navela da apelacioni navodi ne ukazuju da su osporene odluke redovnih sudova bile u bilo kojem dijelu proizvoljne, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu, odnosno da apelant kroz svoje navode zapravo samo izražava nezadovoljstvo prema odlukama redovnih sudova. Shodno tome, predložila je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 133.
[…] Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtijev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
II - UGOVORNA KAZNA
Opšta pravila Član 270. stav 1.
(1) Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).
Način određivanja Član 271.
(1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svom nahođenju, u jednom ukupnom iznosu, u procentu, ili za svaki dan zadocnjenja, ili na koji drugi način.
(2) Ona mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi.
Akcesornost Član 272. stav 1.
(1) Sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje on odnosi.
Povjeriočeva prava Član 273. st. 1. i 4.
(1) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može zahtijevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu.
(4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 006880 13 Rev od 25. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao element tog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
A)Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju zapravo odnosio na spor zbog neizvršenja ugovorne obaveze, dakle, predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene presude
32. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev, prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što se te presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a što apelant i ne osporava u apelaciji, da je apelant tužbenim zahtjevom zapravo tražio da mu tužena isplati ugovornu kaznu u iznosu od 480.038,92 KM zbog narušavanja garantirane isporuke amonijaka za period od 1. augusta 2005. godine do 25. septembra 2005. godine, a koja je ugovorena članom 16. predmetnog ugovora. Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama obrazloženo da su prema odredbi člana 16. predmetnog ugovora penali (ugovorna kazna) bili ugovoreni za slučaj zakašnjenja tužene u isporuci amonijaka, pa kako je ta isporuka bila ugovorena od 1. augusta 2005. godine, te kako apelant i tužena nisu pristupili realizaciji predmetnog ugovora jer je tužena isti raskinula prije 1. augusta 2005. godine, da iz tog razloga nije ni moglo doći do zakašnjenja tužene u isporuci i da, stoga, apelantov tužbeni zahtjev za isplatu ugovorenih penala (ugovorne kazne) nije osnovan. Naime, u osporenim odlukama je obrazloženo da u smislu odredbi čl. 270. stav 1. i 273. st. 1. i 4. ZOO-a do potraživanja ugovorene kazne zbog zadocnjenja dužnika sa ispunjenjem ugovorne obaveze može doći u slučaju kada je za vrijeme postojanja ugovornog odnosa između povjerioca i dužnika došlo do docnje dužnika u ispunjenju obaveze za koju je ugovorom bio određen rok njenog ispunjenja, a ne i u slučaju kada je taj ugovor raskinut i prije ugovorenog roka za ispunjenje obaveze dužnika, jer u tom slučaju raskid ugovora ima za posljedicu prestanak obaveze dužnika, zbog čega ni za dužnika ne može nastupiti docnja ispunjenja te obaveze. Također, u osporenim odlukama obrazloženo je da na to upućuje i odredba člana 272. ZOO-a kojom je propisano da sporazum o ugovorenoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje odnosi. Pored toga, u osporenim odlukama je obrazloženo da je apelant eventualno mogao potraživati samo naknadu štete ukoliko je istu pretrpio zbog raskida ugovora, u skladu sa članom 133. ZOO-a, ali da u predmetnom sporu ničim nije dokazao postojanje i visinu eventualno pretrpljene štete po tom osnovu. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i uzimajući u obzir sadržaj odredbi ZOO-a na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka dovoljno jasna i logična i da, nasuprot apelantovim navodima, nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava od redovnih sudova u tim odlukama.
35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da nema elemenata koji upućuju na zaključak da su redovni sudovi osporenim odlukama proizvoljno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, te smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.
b) Pravo na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započet 3. januara 2007. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 25. februara 2014. godine. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao sedam godina i gotovo dva mjeseca, što je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka.
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u suštini sporno bilo pitanje da li apelant ima pravo na naknadu ugovorne kazne od tužene. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je su se u konkretnom slučaju trebala raspraviti i obim dokaznog postupka, Ustavni sud ne smatra da se radi o jednostavnom predmetu. Međutim, Ustavni sud smatra da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da složenost predmeta nije bila od utjecaja na dužinu postupka u konkretnom slučaju.
39. U odnosu na ponašanje redovnih sudova i apelanta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je Općinskom sudu (nakon dostavljanja tužbe na odgovor) trebalo četiri godine da preduzme procesnu radnju u konkretnom predmetu i zakaže pripremno ročište. Dakle, Općinski sud je u tom periodu, koji se nikako ne može smatrati razumnim, bio potpuno pasivan u konkretnom predmetu, što je znatno utjecalo na trajanje postupka pred tim sudom, a koji je ukupno trajao pet godina i skoro dva mjeseca. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu odgovor na apelaciju Općinskog suda u iz kojeg proizlazi da su na dužinu trajanja postupka pred tim sudom utjecali nedostaci vezani za kadrovsku organizaciju i popunjenost, te s tim u vezi podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud je imao u vidu tvrdnje Općinskog suda da je nekoliko pripremnih ročišta (u periodu od 13. juna do 12. oktobra 2011. godine) odgođeno na apelantov prijedlog, odnosno uz apelantovu saglasnost. Međutim, Ustavni sud smatra da apelant na taj način nije u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, s obzirom da iz odgovora na apelaciju koje je dostavio Općinski sud proizlazi da se radi o ročištima koja su zakazana nakon navedenog perioda potpune neaktivnosti Općinskog suda i da je bez obzira na to Općinski sud u daljnjem periodu održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu doprinijeli ukupnoj dužini trajanja predmetnog parničnog postupka, s obzirom da su svoje odluke donijeli u rokovima od po nekoliko mjeseci.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, koji je trajao sedam godina i gotovo dva mjeseca, od čega pet godina i skoro dva mjeseca pred prvostepenim sudom, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b.3) Naknada nematerijalne štete
41. Ustavni sud ukazuje da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, iako je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je apelantu u konkretnom predmetu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje u „razumnom roku“, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni tražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete po tom osnovu. B) Pravo na imovinu
42. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je predmetni parnični postupak trajao sedam godina i gotovo dva mjeseca, pri čemu je pripremno ročište u prvostepenom postupku koji je trajao preko pet godina zakazano tek nakon više od četiri godine od podnošenja tužbe, što je znatno produžilo trajanje predmetnog parničnog postupka, a Općinski sud nije ponudio razloge koji bi opravdali pasivnost Općinskog suda u tako dugom vremenskom periodu.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, budući da u obrazloženju osporenih presuda nema elementa koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava u suštini svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman