Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3963/16 (A. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3963/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3963/16, rješavajući apelaciju Anke Tomljanović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anka Tomljanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041968 15 Rev od 30. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anka Tomljanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041968 15 Rev od 30. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku isplaćenih i pripadajućih plaća za period od 1. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regres za 2005. godinu.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine, utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU/00) u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te se odredbe GKU/00 nisu mogle primjeniti na potraživanja apelantice u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev. Obzirom da prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda FBiH o predmetnim potraživanjima apelantice nije bilo pravosnažno riješeno, a pošto odluke Ustavnog suda po pravilu djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, konstatovano je da se odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnom predmetu. Također, zaključeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari nisu mogle primjeniti niti odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, jer isti ne sadrži odgovarajući koeficijent složenosti poslova, već samo osnovicu za obračun plaće, a obračun plaće se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata. Isto tako, konstatovano je da se nisu mogle primjeniti ni odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, jer se navedeni ugovor primjenjuje u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a tuženi nije preduzeće, već javna ustanova. Osim toga, konstatovano je da nije osnovan prigovor apelantice da se u odnosu na nju ne primjenjuje navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer kako ističe tuženi nije budžetski korisnik, iz azloga što je GKU/00 zaključen između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Nezavisnog strukovnog sindikata radnika u zdravstvu Federacije Bosne i Hercegovine, dok je članom 1. ugovora propisano da se ovim kolektivnim ugovorom uređuju prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, iz čega proizilazi da se GKU/00 odnosi na sve zaposlene u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, pa shodno tome i na zaposlene u zdravstvu na teritoriji Hercegovačko-neretvanskog kantona, na čijoj teritoriji tuženi ima sjedište. Najzad, u obrazloženju osporene odluke se navodi da nije osnovan apelanticin prigovor da su se u konkretnom slučaju trebale primjeniti odredbe Pravilnika o radu tuženog iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), iz razloga što je apelantica zahtjev za isplatu razlike plaće zasnovala na GKU/00, a ne na Pravilniku, te da se visina plaće po Pravilniku ne može poistovjetiti sa visinom plaće po GKU/00, jer ova dva izvora radnog zakonodavstva ne regulišu na identičan način visinu plaće.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman