Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-763/14 (N. B.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Stanarsko pravo
- Vanparnični postupak
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-763/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 763/14, rješavajući apelaciju Nade Bijekić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Bijekić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 V 017325 12 Rev od 26. novembra 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 V 017325 11 Gž od 29.
septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nada Bijekić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnijela je 17. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 V 017325 12 Rev od 26. novembra 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 V 017325 11 Gž od 29. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 20. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i protivnik predlagača su dostavili odgovor na apelaciju 26. i 31. oktobra 2016. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor u datom roku koji je istekao 28. oktobra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 V 017325 10 V od 18. februara 2011. godine utvrđeno je da apelantkinja ima pravo na otkup stana koji se nalazi u Prijedoru preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je vlasništvo protivnika predlagača (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke rješenja utvrđeno je da rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana i predstavlja pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, kao i da se apelantkinja ima uknjižiti u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova Opštine Prijedor i druge javne knjige po pravosnažnosti rješenja. Istim rješenjem (stav III izreke) je utvrđeno da je otkupna cijena predmetnog stana 1.064,00 KM koju je apelantkinja dužna u roku od trideset dana da uplati na račun protivnika predlagača. Stavom IV izreke rješenja protivnik predlagača je obavezan da apelantkinji isplati 291,00 KM, na ime troškova vanparničnog postupka, dok je stavom V izreke odlučeno da će po pravosnažnosti navedeno rješenje biti dostavljeno Fondu stanovanja Republike Srpske. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantkinji Rješenjem Zajednice socijalne i dječije zaštite Prijedor broj 01-372-156/83 od 3. septembra 1983. godine dodijeljen predmetni stan na korišćenje „kao kategoriji zbrinjavanja socijalnog slučaja“. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja na osnovu navedenog rješenja, 23. decembra 1983. godine zaključila ugovor o korišćenju predmetnog stana sa SIZ-om za stambene poslove i komunalne djelatnosti Prijedor, te da je nakon toga živjela u predmetnom stanu sve do 1992. godine kada je isti morala napustiti usljed okolnosti izazvanih ratnim zbivanjima. Nadalje, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana, 12. septembra 2000. godine donijelo rješenje kojim joj je vraćen predmetni stan, pa je apelantkinja po osnovu tog rješenja, 26. aprila 2002. godine uvedena u posjed predmetnog stana. Osnovni sud je, takođe, naveo da je apelantkinja 18. maja 2002. godine podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, te da je protivnik predlagača kao vlasnik predmetnog stana odbio navedeni zahtjev sa obrazloženjem da se radi o stanu koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana po kom osnovu je predmetni stan i dodijeljen apelantkinji, te se isti ne može otkupiti shodno odredbama člana 9 stav 3 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS).
6. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja „stekla stanarsko pravo“ na predmetnom stanu, te da „kao nosilac stanarskog prava stana čiji otkup traži ima pravo na otkup, pa je primjenom člana 10. stav 1. i člana 13. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova“, usvojio prijedlog i odlučio kao u izreci rješenja.
7. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 V 017325 11 Gž od 29. septembra 2011. godine kojim je žalba uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je apelantkinjin prijedlog u cijelosti odbijen. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, nakon što je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepenog rješenja, zaključio da iz istog nesporno proizlazi da je predmetni stan „u vrijeme dodjele apelantici i zaključenja ugovora o korištenju stana sa davaocem stana bio stan za posebne namjene i da je predlagateljici (apelantici) dodijeljen kao licu u stanju socijalne potrebe“. Takođe, Okružni sud je naveo da je apelantkinja bila samohrana majka dvoje djece, što proizlazi iz rješenja o dodjeli apelantkinji predmetnog stana od 3. septembra 1983. godine, te da je „predmetni stan u pogledu kojeg predlagateljica (apelantica) traži donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, namijenjen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana“. Pri tom, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 9 stav 3 ZPDS kojom je propisano da „stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti“. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je predmetni stan vlasništvo protivnika predlagača, da isti „pripada kategoriji stanova koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana“, te da je rješenjem od 3. septembra 1983. godine dodijeljen apelantkinji „kao socijalnom slučaju putem Zajednice socijalne i dječije zaštite Prijedor“, pa je u vezi s tim zaključio da „izričita zakonska odredba člana 9. stav
3. ZPDS propisuje da se ovi stanovi ne mogu otkupiti“.
8. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je žalba protivnika predlagača osnovana, te je u skladu sa odredbom člana 235 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 2 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOVP) odlučio kao u izreci rješenja.
9. Odlučujući o reviziji apelantkinje protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 77 0 V 017325 12 Rev od 26. novembra 2013. godine kojim je revizija odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna. Naime, cijeneći nesporno utvrđenje da je Rješenjem Zajednice socijalne i dječije zaštite Prijedor broj 01-372-156/83 od 3. septembra 1983. godine apelantkinji dodijeljen na korišćenje predmetni stan kao kategoriji socijalno ugroženih građana, s obzirom da nije bila u mogućnosti da plaća privatni smještaj bez ugrožavanja svoje egzistencije i egzistencije svoje maloljetne djece, čija je bila samohrana majka, te da je taj stan vlasništvo protivnika predlagača, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetni stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana, te da je u navedenu svrhu dodijeljen i apelantkinji zbog čega isti ne može biti predmetom otkupa, shodno odredbama člana 9 stav 3 ZPDS kojim je propisano da „stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti“. S obzirom da se apelantkinja vratila u posjed predmetnog stana koji nesmetano koristi, Vrhovni sud je zaključio da se apelantkinja neosnovano poziva na povredu njenih prava iz člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da revizijom apelantkinja ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, te je primjenom odredaba čl. 248 i 254 st. 1 i 4 u vezi sa članom 456 a) ZPP-a i članom 2 ZOVP donio odluku kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3e), f) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6 stav 1, 8 i 14 Evropske konvencije. Apelantkinja je hronološki navela tok vanparničnog postupka pred redovnim sudovima, ističući da su Okružni sud i Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud potvrdio stav Okružnog suda da predmetni stan „služi za posebne namjene“ i da se ne može otkupiti zbog izričite zabrane iz člana 9 stav 3 ZPDS, a da, pri tome, „nije dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku“. Apelantkinja, takođe, smatra da predmetni stan „nije spadao u kategoriju stanova koji se ne smatraju stanom u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima“.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci, te smatra da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantkinjinih prava na koja se u apelaciji pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Protivnik predlagača smatra da su osporene odluke donesene na osnovu potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava i da istim nisu povrijeđena Ustavom i Evropskom konvencijom garantovana prava na koja apelantkinja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07, 59/08 i 58/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. stav 3.
[…] 3) Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
[…] Član 10. stav 1.
1.)Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
[…] Član 13. stav 3.
[…] 3) Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 77 0 V 017325 12 Rev od 26. novembra 2013. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 18. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantkinja osporava navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3e), f) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6, 8 i 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku u kojem je utvrđivano apelantkinjino pravo na otkup predmetnog stana iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode, te da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.
23. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o apelantkinjinom prijedlogu kojim je tražila da sud donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o otkupu predmetnog stana, utvrdio da je apelantkinjin prijedlog osnovan jer je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelantkinja „stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu i da stoga shodno odredbama člana 10. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova ima pravo na otkup predmetnog stana“. Ustavni sud, takođe, zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, u vezi sa suštinskim zahtjevom apelantkinje, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, zaključili da predmetni stan pripada kategoriji stanova koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana i da se zbog toga ne može otkupiti u smislu odredbe člana 9 stav 3 ZPDS kojom je propisano da „stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana se ne može otkupiti“. Naime, Okružni sud i Vrhovni sud su u osporenim odlukama obrazložili da je predmetni stan vlasništvo protivnika predlagača, da je isti nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana i da je upravo rješenjem od 3. septembra 1983. godine apelantkinji dodijeljen predmetni stan kao kategoriji socijalno ugroženih građana, s obzirom da ista nije bila u mogućnosti da plaća privatni smještaj bez ugrožavanja svoje egzistencije i egzistencije svoje maloljetne djece kojima je bila samohrana majka. Dakle, Okružni i Vrhovni sud su u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da je u vrijeme dodjele predmetnog stana apelantkinji i njenog zaključenja ugovora o korišćenju istog sa davaocem stana, predmetni stan pripadao kategoriji stanova čija je svrha bila stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana, po kom osnovu je i dodijeljen i apelantkinji, te da se, stoga, predmetni stan ne može otkupiti zbog izričite zabrane propisane odredbom člana 9 stav 3 ZPDS.
26. Imajući u vidu navode apelacije u kontekstu obrazloženja datog u osporenim odlukama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPDS, ZPP-a i ZOVP koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja pored navoda koje je tokom postupka već isticala, a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, pri čemu su dali jasne razloge za zaključak o njihovoj neosnovanosti. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava iz čl. II/3f) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8 i 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o povredi prava iz čl. II/3f) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8 i 14 Evropske konvencije, neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni sud i Vrhovni sud odbili apelantkinjin prijedlog i kada su dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već su zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz čl. II/3f) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8 i 14 Evropske konvencije, koja su u okolnostima konkretnog slučaja dovedena u kontekst primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman