Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2376/14 (M. K.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2376/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine u predmetu broj AP 2376/14, rješavajući apelaciju Mehmeda Kerana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Kerana podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 O P 024770 14 Gž od 16. aprila 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 024770 07 P od 18. februara 2014. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Keran (daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 O P 024770 14 Gž od 16. aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 024770 07 P od 18. februara 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 024770 07 P od 18. februara 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime nematerijalne štete, zbog protvpravnog lišenja slobode, isplati naknadu u iznosu od 11.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. juna 2007. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate. Apelant je obavezan da tuženoj isplati iznos od 1.800,00 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud na osnovu uvjerenja Saveza logoraša regije Banjaluka od 13. juna 2007. godine te iskaza apelanta utvrdio da je apelantu priznat status logoraša u periodu od 4. aprila 1992. do 22. aprila 1994. godine te da, po tom osnovu, apelant traži naknadu štete u predmetnoj parnici. S tim u vezi, Osnovni sud je odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta a uzimajući u obzir i istaknuti prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja, zauzeo pravni stav da se radi o potraživanju iz perioda kada je u Republici Srpskoj bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, pa da su se rokovi počeli računati od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, to jest od 19. juna 1996. godine. Budući da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 29. juna 2007. godine, to je Osnovni sud zaključio, da je apelantovo potraživanje zastarjelo u skladu sa odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je slijedom toga odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
4. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu u kojoj je istakao da njegovo potraživanje nije zastarjelo pošto šteta koju traži proističe iz radnji službenih lica, organa tužene koji imaju obilježje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 O P 024770 14 Gž od 16. aprila 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je Odlukom Predsjedništva Srpske Republike u Bosni i Hercegovini broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine, bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, a kasnije i ratno stanje, pa zbog nesavladivih prepreka, zastarjelost predmetnog potraživanja nije tekla sve dok je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, koja je istog dana stupila na snagu, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Od tog dana, 19. juna 1996. godine, počinju teći rokovi zastarjelosti naknade štete, u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te je od tada apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete. Navedeno je da su, u konkretnom slučaju, od stupanja na snagu ove Odluke do dana podnošenja tužbe, 29. juna 2007. godine, protekli rokovi iz člana 376. ZOO-a, subjektivni trogodišnji rok i objektivni petogodišnji rok, koji se računaju od dana kada je šteta nastala.
6. Ukazano je da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao ni Ustav Bosne i Hercegovine i Republike Srpske ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredaba ZOO-a koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira u ovom slučaju rokova, za realizaciju naknade štete su opravdana zbog funkcionisanja pravnog sistema. Zbog toga ne može biti govora o povredi apelantovog prava na imovinu propisanu pomenutim Ustavima, jer je apelant svojim pasivnim držanjem, kroz zakonom propisan vremenski period, izgubio pravo na sudsku zaštitu. U konkretnom slučaju, zastarjelost zahtjeva za naknadu štete treba cijeniti prema odredbama člana 376. ZOO-a, a ne prema odredbi člana 377. ZOO-a, jer se duži rok zastarjelosti potraživanja naknade štete može primijeniti uz uslov, da je za krivični progon propisan duži rok zastarjelosti, da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom oglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete.
7. Ukazano je da nije osnovano ni apelantovo pozivanje na presude i optužnice pred Međunarodnim krivičnim tribunalom, te odredbe Ženevskih konvencija i njenih Protokola o postupanju prema civilnom stanovništvu na okupiranim područjima, iz kojih proizilazi da krivična djela protiv čovječnosti i genocida ne zastarijevaju, pa da stoga nije zastarjelo ni apelntovo potraživanje. Naime, privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO-a, može se primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema licu koje odgovara po pravilima o odgovornosti za drugog. Napomenuto je da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti pravnog lica za štetu, koju su prouzrokovali njegovi organi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija ocjenjuje prema pravilima materijalnog prava, sadržanih u odredbama člana 376. ZOO-a. U konkretnom slučaju, apelant je tužbu za naknadu štete, podnio nakon isteka subjektivnog i objektivnog roka iz odredaba člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, koji je istekao 19. juna 1999. godine, jer je tužba prvostepenom sudu podnesena 29. jula 2007. godine, pa je njegovo potraživanje zastarjelo.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naveo je i povredu „IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica, te nepoštianje tumačenja zakona i prakse domaćih sudova a posebno Ustavnog suda“. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđena IV Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica, čl. 2. i 3. koji govori o odnosu koji nije dopušten prema građanskim licima u slučaju sukoba koji nije međunarodni. Pri tome se ne smije zanemariti da je apelant civil. Suštinski, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO koje, prema apelantovoj ocjeni, u konkretnom slučaju nisu primjenjive.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO, koja propisuje opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete.
13. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje.
14. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci AP 4288/11 predmetni slučaj analizirao i u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud je istakao da „Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne“. U tom kontekstu, Ustavni sud je ukazao „da ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (op. cit. AP 4288/11, tač.33. i 34).
15. Ustavni sud naglašava da je pri odlučivanju u konkretnom predmetu uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
16. Stoga se Ustavni sud, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu relevantnih odredbi ZOO, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 672/14 od 8. decembra 2015. godine i AP 3829/13 od 12. maja 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman