Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2073/14 (D. T.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2073/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 22. prosinca 2016. godine, u predmetu broj AP-2073/14, rješavajući apelaciju Danice Tešanović na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Tešanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034731 13 Rev od 6. ožujka 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034731 12 Gž od 7. studenog 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034731 06 P od 30.
ožujka 2012. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 5. svibnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034731 13 Rev od 6. ožujka 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034731 12 Gž od 7. studenog 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj 71 0 P 034731 06 P od 30. ožujka 2012. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev protiv tuženih Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu prvotuženi), Ahmeda Nukića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Jovana Čizmovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi utvrđenja ništavosti Aneksa Ugovora o otkupu stana od 10. prosinca 2002. godine (u daljnjem tekstu: prvi Aneks ugovora) koji su zaključili prvotuženi kao prodavatelj i drugotuženi kao kupac. Predmet prvog Aneksa ugovora je bio otkup tavanskog prostora u površini od 35 m2 (u daljnjem tekstu: sporni prostor). Apelantica je također tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje Aneksa ugovora o kupoprodaji od 30 prosinca 2002. godine (u daljnjem tekstu: drugi Aneks ugovora) koji su zaključili drugotuženi kao prodavatelj i trećetuženi kao kupac. Predmet ovog ugovora je bio trosoban stan sa nus prostorijama na prvom katu u zgradi u Banjaluci u površini od 146 m2 (u okviru ove površine je i sporni prostor). Također, tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se utvrdi da je ona vlasnica spornog prostora i da joj trećetuženi preda u posjed sporni prostor. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelantica ističe da je 1969. godine kupila stan od E .R. u okviru kojeg se nalazio sporni prostor.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034731 06 P od 30. ožujka 2012. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz sadržaja provedenih dokaza (u presudi naveden veliki broj dokaza, sadržaj i njihova ocjena) slijedi da sporni prostor nije bio predmet prometa između apelantice i E.R. tako da apelantica nije vlasnik spornog prostora zbog čega nije utemeljen njen tužbeni zahtjev. Vezano za utvrđenje ništavosti prvog Aneksa ugovora i drugog Aneksa ugovora prvostupanjski sud je istakao da sukladno odredbi članka
460. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantica nije aktivno legitimirana, jer ovakvi aneksi proizvode pravno dejstvo između ugovarača i nemaju utjecaja na apelantičino pravo vlasništva.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 034731 12 Gž od 7. studenog 2012. godine apelantičina žalba je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 13. prosinca 1969. godina apelantica stekla pravo vlasništva na trosobnom stanu u Banjaluci, da se iznad njenog stana na prvom katu nalazi sporni prostor u koji se ulazi iz stana na prvom katu i koji je bio u vlasništvu drugotuženog, a sada je vlasništvo trećetuženog. Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da sporni prostor nije bio predmet kupoprodajnog ugovora između apelantice i E.R., te da apelantica sporni prostor nije koristila. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica nije dokazala da je pravo vlasništva stekla u skladu sa odredbama čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (način stjecanja prava vlasništva, odnosno stjecanje prava vlasništva pravnim poslom) tako da je njen zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva i zahtjev za predaju u posjed spornog prostora pravilno odbijen. Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza nesporno slijedi da je apelantica kupila nekretnine u prizemlju zgrade, tako da je jasno da nije stekla pravo vlasništva ni na jednoj prostoriji koja se nalazi na katu.
5. U odnosu na žalbene navode u svezi odbijanja tužbenog zahtjeva vezano za utvrđivanje ništavosti prvog Aneksa ugovora i drugog Aneksa ugovora, Okružni sud je istakao da pod pretpostavkom da je apelantica dokazala da je vlasnik spornog prostora tada bi prvi Aneks ugovora i drugi Aneks ugovora bio nedopušteni što bi te anekse činio ništavim.
6. Odlučujući o apelantičinoj reviziji Vrhovni sud donio je presudu broj 71 0 P 034731 13 Rev od 6. ožujka 2014. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da stan koji je kupila apelantica nije uključivao i korištenje spornog prostora, jer između te dvije prostorije nije postojala građevinska povezanost da bi se mogla smatrati jednom građevinskom cjelinom. Naime, između njih je postojala armirano betonska podloga i u taj sporni prostor isključivo se moglo ući iz stana drugotuženog, a ne iz prostorija koje je kupila apelantica niti iz nekog drugog dijela zgrade koji bi se mogao označiti kao zajednički dio zgrade. Navedeno ne proizilazi samo iz iskaza vještaka nego i iz iskaza svjedoka D.B. i B.T.. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nisu utemeljeni apelantičini navodi da je nalaz vještaka B.M. suprotan iskazima svjedoka N.T., Z.I., S.D., M.I. i Ć.M. budući da niti jedan ovaj svjedok nije naveo da je sporni tavanski prostor apelantica kupila 1969. godine, dok je svjedok Ć.M. decidno izjavila da je u sporni prostor ušla iz hodnika stana na katu (stan drugotuženog). Vezano za iskaze svjedoka N. T. i Z. I. koji su vodili aktivnosti na otkupu stana drugotuženog i koji su na obrascu napisali da je sporni prostor „tavan drugog korisnika", ne mogu imati snagu dokaza kojim bi se moglo potvrditi apelantičino vlasništvo nad spornim prostorom. Svjedok N.T. je pojasnila da je ovaj tekst o drugom korisniku napisala „vjerovatno uz sugestiju nekog da tavan nije njegov", a da nije „ni ulazila na tavan". Istovremeno, apelantica nije izvodila dokaz uvidom u Ps obrasce stana da bi se vidjelo da li je sporni prostor prikazan kao dio njenog stana. Vrhovni sud je dalje naveo da to što je apelantica samo održavala limeni pokrov nad spornim prostorom tako što ga je čistila od snijega i mijenjala odnosno popravljala oluke, a ne i da ga je koristila u smislu punog posjedovanja i korištenja, ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u postupku pred naležnim organom uprave potvrđeno da sporni prostor predstavlja sastavni dio stambene površine stana drugotuženog.
7. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila ništavost prvog Aneksa ugovora i drugog Aneksa ugovora Vrhovni sud je istakao da je odredbom članka 103. stavak 1. ZOO propisano da je ugovor ništav ako je protivan prinudnim propisima, a što ovdje nije slučaj, jer je drugotuženi otkupio stan kao nositelj stanarskog prava, a potom je, kao njegov vlasnik, imao pravo daljeg raspolaganja na način da ga je prodao trećetuženom.
8. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica opširno obrazlaže sadržaj dokaza (iskaze vještaka i svjedoka, te materijalne dokaze) te tvrdi da njihova ocjena nije pravilna i istinita tako da su sudovi dali iskrivljeno tumačenje činjenica zbog čega su odluke sve tri sudske instance nezakonite. Apelantica ističe da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora, njegove ovjere kod suda i provedbe u zemljišnoj knjizi postala vlasnik ne samo stambenog prostora prizemne zgrade, nego i armirano - betonske ploče sa limenim krovom i potkrovljem kao sastavnog i nerazdvojnog dijela ove prizemne zgrade. Zato je reivindikacionom tužbom i tražila zaštitu svoga prava vlasništva. Osim toga, apelantica ukazuje da je proizvoljna odluka i u pogledu utvrđivanja ništavosti prvog Aneksa ugovora i drugog Aneksa ugovora, budući da su sudovi u smislu članka 109 ZOO dužni paziti po službenoj dužnosti na ništavost ugovora na koju se može pozvati svaka zainteresirana strana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda slijedi kako apelantica nije dokazala da je na temelju kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na spornom tavanskom prostoru u smislu članka 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima to je odbijen njen zahtjev kao neutemeljen. S tim u svezi, a vezano za ništavost prvog Aneksa ugovora i drugog Aneksa ugovora iz obrazloženja presuda slijedi da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 103. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima, jer je drugotuženi otkupio stan kao nositelj stanarskog prava, a potom je, kao njegov vlasnik, imao pravo daljeg raspolaganja na način da ga je prodao trećetuženom. Ustavni sud nalazi da navedena obrazloženja nisu proizvoljna, odnosno da obraloženja ne sadrže bilo kakvu proizvoljnost u procjeni činjenica i dokaza na kojim su redoviti sudovi temeljili svoje odluke. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman