Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4367/16 (M. B.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Pretpostavke za lišenje slobode
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4367/16
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4367/16, rješavajući apelaciju Marka Blažanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Marka Blažanovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Blažanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branka Praljak, odvjetnica iz Novog Travnika, podnio je 19. studenog 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine i S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 23. studenog 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH, postupajući u kaznenom predmetu protiv apelanta i još devet osumnjičenih osoba zbog kaznenog djela - zločini protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i kaznenog djela - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. KZBiH, donio je Rješenje broj S1 1 K 019086 16 Krn 18 od 2. studenog 2016. godine kojim je prihvatio prijedlog Tužiteljstva, te apelantu i ostalim osumnjičenima odredio pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a) i b) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji, prema tom rješenju, može trajati najdulje jedan mjesec, računajući od dana lišenja slobode, tj. do 30. studenog 2016. godine ili do nove odluke tog suda.
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je, u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH i uspostavljenom sudskom praksom kako domaćih sudova tako i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), razmotrio dokaze Tužiteljstva, te utvrdio da u ovoj fazi kaznenog postupka proizlazi dovoljan stupanj utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome je Sud BiH ukazao da je u ovoj fazi postupka stupanj uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na sudjelovanje osumnjičenih u inkriminiranim radnjama nižeg stupnja u odnosu na onaj koji mora egzistirati prilikom eventualnog potvrđivanja optužnice, a naročito prilikom odlučivanja o krivnji. Sud BiH je naveo da je postojanje utemeljene sumnje razmotrio, prije svega, u odnosu na opće elemente kaznenog djela koje se osumnjičenima stavlja na teret, to jest postojanje širokog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao i postojanje oružanog sukoba i statuse osumnjičenih i oštećenih u inkriminirano vrijeme. Prema ocjeni Suda BiH, utemeljena sumnja glede postojanja širokog ili sistematičnog napada Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i policije na području općine Orašje u razdoblju od druge polovice travnja 1992. do srpnja 1993. godine, koji je bio usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva, proizlazi iz izjava svjedoka, te brojne materijalne dokumentacije dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora.
7. U svezi s tim, Sud BiH je naveo da utemeljena sumnja da su u napadu na selo Bukova Greda od 9. svibnja 1992. godine sudjelovali pripadnici HVO-a, VP HVO-a i PS Orašje proizlazi iz iskaza svjedoka Jovana Cvijanovića i Pere Božića (zapisnici o saslušanju svjedoka CJB Doboj od 27. siječnja i 27. veljače 2009. godine). Sud BiH je naveo da su na iste okolnosti svjedoci Aćim Simić i Zoran Sarić (zapisnici o saslušanju svjedoka CJB Doboj od 10. svibnja i 10. kolovoza 2016. godine) izjavili da su pripadnici HVO-a prilikom vršenja racije od 9. svibnja 1992. godine ubili sedam osoba (poimenično navedenih, među kojima i jednu maloljetnu osobu). Sud BiH je dalje naveo da utemeljena sumnja da je Zapovijed o izolaciji srpskog stanovništva broj 333/92 od 11. lipnja 1992. godine, koju je izdao zapovjednik 106. brigade HVO-a, izvršena proizlazi iz iskaza brojnih svjedoka (navedenih u obrazloženju rješenja) koji su izjavili da su prilikom izvršenja navedene zapovijedi lišeni slobode i zatvoreni svi preostali stanovnici srpske nacionalnosti sela Bukova Greda. Sud BiH je naveo da su navedeni svjedoci izjavili da je na području općine Orašje formirano nekoliko logora i zatočeničkih centara u kojima je bilo zatvoreno nekoliko stotina civila koji su svakodnevno mučeni, psihički i fizički zlostavljani, silovani i ubijani. Sud BiH je naveo da iz svega navedenog proizlazi utemeljena sumnja da su pripadnici VP HVO-a i PS Orašje u inkriminirano vrijeme na području općine Orašje izvršili širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo, što je rezultiralo ubojstvima, zatvaranjem, mučenjem i drugim radnjama. Sud BiH je, također, naveo da utemeljena sumnja da su osumnjičeni obnašali funkcije i bili pripadnici VP HVO-a i PS Orašje proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka. U svezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelant u razdoblju od listopada do prosinca 1992. godine bio u svojstvu zamjenika zapovjednika 104. brigade HVO-a, a de facto zapovjednik navedene brigade, proizlazi iz Zahtjeva broj 01-320/92 od 1. studenog 1992. godine (kojim apelant od Komande 106. brigade HVO-a traži 25 zarobljenika srpske nacionalnosti na razdoblje od desetak dana u svrhu kopanja rovova i tranšea na liniji obrane, te istodobno obavještava Komandu o ranijim ranjavanjima zarobljenih osoba), kao i iz Zahtjeva broj 01-262/92 od 21. listopada 1992. godine (kojim traži odobrenje za produljenje boravka zarobljenika srpske nacionalnosti na izvođenju radova). Sud BiH je naveo da navedene okolnosti ukazuju na postojanje utemeljene sumnje da je apelant obnašao navedenu dužnost u inkriminiranom razdoblju. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao da je nakon detaljne analize svih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da postoji utemeljena sumnja da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora.
8. Nadalje, Sud BiH je ukazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKPBiH. U svezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, Sud BiH je ukazao da osumnjičeni, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske, te da su osumnjičeni postali svjesni činjenice da se terete za izvršenje teškog kaznenog djela za koje se može izreći dugogodišnja kazna zatvora. Prema ocjeni Suda BiH, sve te okolnosti mogu motivirajuće djelovati na osumnjičene da pobjegnu i tako izbjegnu kaznenu odgovornost, a da je opasnost od bjekstva u konkretnom slučaju realna i objektivno moguća. U svezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Sud BiH je ukazao da je istraga u ovom predmetu u tijeku, da Tužiteljstvo u narednom razdoblju planira saslušati svjedoke koji su u kritičnom razdoblju boravili na području općine Orašje, te obnašali određene funkcije u HVO-u i policiji, a neki od njih i stražarske dužnosti (u obrazloženju rješenja poimenično navedeni svjedoci). Sud BiH je, također, naveo da Tužiteljstvo u narednom razdoblju planira pribaviti kartone osobnih iskaznica osumnjičenih, sačiniti foto albume i sa svjedocima provesti radnje prepoznavanja, te saslušati i druge svjedoke do kojih se dođe tijekom provođenja istrage. Sud BiH je dalje naveo da je cijenio okolnost da se utemeljena sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna kaznena djela u najvećem dijelu temelji na iskazima svjedoka-očevidaca događaja, koji su ujedno i žrtve zločina, a da su identiteti tih svjedoka u ovom trenutku poznati osumnjičenima, te da je u tom smislu nužno spriječiti utjecaj osumnjičenih na te svjedoke. Sud BiH je naveo da te okolnosti, kada se dovedu u vezu s težinom optužbi, kao i s mogućnošću izricanja dugogodišnje kazne zatvora, ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će osumnjičeni pokušati utjecati na svjedoke s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja kaznene odgovornosti. Prema mišljenju Suda BiH, sve navedene okolnosti zadovoljavaju standarde iz Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08, odnosno Odluke broj AP 1551/15 (da je Tužiteljstvo primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a da se tek u iznimnim okolnostima pritvor po toj osnovi može odrediti, kao i da postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći).
9. Odlučujući o prizivima apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine kojim je, između ostalog, apelantov priziv djelomično uvažio, te ukinuo pritvorsku osnovu iz točke a) stavka 1. članka 132. ZKPBiH, dok je priziv u preostalom djelu odbio kao neutemeljen, tako da je pritvor i dalje ostao na snazi na temelju posebnog pritvorskog razloga iz točke b) stavka 1. članka 132. ZKPBiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo, između ostalog, da apelant prizivom nije uspio dovesti u pitanje zaključak suda o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje se tereti. Naime, Sud BiH je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je prvostupanjski sud, na temelju dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, utvrdio postojanje utemeljene sumnje da je apelant u razdoblju od listopada do prosinca 1992. godine bio u svojstvu zamjenika zapovjednika 104. brigade HVO-a, a de facto zapovjednik navedene brigade. Sud BiH je naveo da je analizom Zahtjeva broj 01-320/92 od 1. studenog 1992. godine i Zahtjeva broj 01-262/92 od 21. listopada 1992. godine izveo identičan zaključak o apelantovom svojstvu i postojanju utemeljene sumnje da je sudjelovao u izvršenju kaznenog djela iz članka 172. ZKPBiH. Pri tome, Sud BiH je naveo da apelantove navode o tome da je predmetne zahtjeve potpisala druga osoba sa istim imenom i sličnim prezimenom nije mogao prihvatiti jer obrana nije ukazala o kojoj se to eventualno drugoj osobi radi, niti je u tom pravcu dostavila bilo kakav dokaz. Sud BiH je naveo da, s druge strane, dokazi Tužiteljstva koji se odnose na apelanta potvrđuju postojanje utemeljene sumnje da je apelant sudjelovao u izvršenju predmetnog kaznenog djela.
10. Nadalje, Sud BiH je naveo da su utemeljeni apelantovi prizivni navodi u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz točke a) stavka 1. članka 132. ZKPBiH. Naime, prema ocjeni Suda BiH, posjedovanje dvojnog državljanstva i okolnosti koji su navedene u pobijanom rješenju (težina djela, visina propisane kazne) ne predstavljaju opravdan razlog za postojanje opasnosti od bjekstva. Međutim, Sud BiH je naveo da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi kojima osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz točke b) stavka 1. članka 132. ZKPBiH. Naime, Sud BiH je ukazao da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju naveo niz činjenica i okolnosti koje, u svojoj sveukupnosti, ukazuju na opravdanost određivanja mjere pritvora zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Pri tome, Sud BiH je istaknuo da je u ovoj fazi postupka, kada je očigledno da dokazi nisu osigurani, stupanj uvjerenja koji mora postojati u odnosu na egzistiranje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH manji je u odnosu na onaj koji mora postojati u daljnjem tijeku postupka, odnosno nakon okončanja istrage. Sud BiH je naveo da je cijenio činjenicu da Tužiteljstvu tek predstoji proces osiguranja dokaza, odnosno saslušanje svjedoka i provođenje drugih radnji dokazivanja (kako je Tužiteljstvo ukazalo u prijedlogu), te da je stoga u ovom trenutku neophodno poduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio kazneni postupak, to jest kako bi se osiguralo nesmetano, efikasno i ekspeditivno vođenje i okončanje istrage u ovoj kaznenopravnoj stvari. Osim toga, Sud BiH je naveo da od Tužiteljstva očekuje da odmah pristupi saslušanju ključnih svjedoka i prikupljanju dokaza budući da ovaj inicijalni razlog za pritvor vremenom slabi, a da su organi koji vode postupak dužni voditi računa da se trajanje pritvora po ovoj osnovi svede na najmanju moguću mjeru.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da iz osporenih rješenja jasno proizlazi da u odnosu na njega ne postoje dokazi koji bi ukazivali na postojanje „utemeljene sumnje“ da je počinio kaznena djela za koja se tereti. Naime, apelant navodi da je Sud BiH samo na temelju dva zahtjeva, koja je navodno u ime zapovjednika 104. brigade HVO-a potpisao apelant, zaključio ne samo da je apelant bio zamjenik zapovjednika 104. brigade HVO-a već da je bio de facto zapovjednik te brigade. Pri tome, apelant navodi da su se svjedoci izjašnjavali o statusu nekih od osumnjičenih, ali ne o apelantovom statusu. Apelant dalje navodi da je Sud BiH, zaključujući da postoji koluzijska opasnost, pogrešno protumačio Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08. Apelant navodi da Tužiteljstvo nije ponudilo Sudu BiH nijedan dokaz da je apelant neposredno ili posredno pokušao utjecati na svjedoke. Apelant navodi da iz prijedloga za određivanje pritvora i prvostupanjskog rješenja proizlazi da bi imenovani svjedoci trebali svjedočiti o činjenicama i okolnostima koje se apelantu ne stavljaju na teret, dok podatke o zaštićenim i neimenovanim svjedocima apelant nema, tako da na te svjedoke ne može ni utjecati.
b) Odgovor na apelaciju
12. Sud BiH i Tužilaštvo nisu dostavili odgovore na apelaciju.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;
[...] VI.Dopustivost
14. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 019086 16 Kv5 od 8. studenog 2016. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena 19. studenog 2016. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
20. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.
22. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, utemeljenost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišenja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Utemeljena sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva „postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo“ (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A, broj 182, stavak 32. i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34.). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1.c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stajalištu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
24. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba članka 132. stavak 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje utemeljene sumnje da je određena osoba izvršila kazneno djelo. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na temelju dokaza koji su dostavljeni uz predmetni prijedlog zaključio da postoji utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela iz čl. 172. stavak 1. i 175. KZBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke ukazao da je postojanje utemeljene sumnje razmotrio, prije svega, u odnosu na opće elemente kaznenog djela koje se apelantu i ostalim osumnjičenima stavlja na teret, tj. postojanje širokog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo. U svezi s tim, Sud BiH je ukazao na iskaze saslušanih svjedoka, koje je, pri tome, na potpuno jasan i detaljan način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, te Zapovijed o izolaciji srpskog stanovništva broj 333/92 od 11. lipnja 1992. godine i iskaze saslušanih svjedoka u svezi s načinom izvršenja navedene zapovijedi, slijedom čega je zaključio da postoji utemeljena sumnja da su pripadnici VP HVO-a i PS Orašje u inkriminirano vrijeme na području općine Orašje izvršili širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo (što je rezultiralo ubojstvima, zatvaranjem, mučenjem itd.). Sud BiH je, također, ukazao da je postojanje utemeljene sumnje razmotrio i u odnosu na statuse apelanta i ostalih osumnjičenih u inkriminirano vrijeme, te u svezi s tim dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da je apelant u to vrijeme obnašao dužnost zamjenika zapovjednika 104. brigade HVO-a, a de facto dužnost zapovjednika navedene brigade. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio predmetna kaznena djela, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Sud BiH utemeljio svoju odluku glede postojanja utemeljene sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog promatrača da je moguće da je apelant počinio predmetna kaznena djela u smislu standarda članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu neutemeljeni.
25. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, tj. zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelant, kao i ostali osumnjičeni, ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u svezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ako bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u tijeku. Naime, Sud BiH je ukazao, između ostalog, da Tužiteljstvo planira u narednom razdoblju saslušati određene svjedoke (poimenično navedene u obrazloženju rješenja) koji su obnašali određene funkcije u HVO-u i policiji, a neki od njih i stražarske dužnosti. Sud BiH je, također, ukazao da je cijenio okolnost da da se utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna kaznena djela u najvećem dijelu temelji na iskazima svjedoka-očevidaca događaja, te da su identiteti tih svjedoka u ovom trenutku poznati apelantu i ostalim osumnjičenima. Dovodeći navedene okolnosti u vezu s težinom optužbi, kao i s mogućnošću izricanja dugogodišnje kazne zatvora, Sud BiH je zaključio da sve te okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant i ostali osumnjičeni, ako budu na slobodi, ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da navedene okolnosti, na temelju kojih je izveo zaključak o postojanju koluzijske opasnosti, zadovoljavaju standarde iz odluka Ustavnog suda br. AP 6/08 i AP 1551/15, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno i jasno obrazloženje glede postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
26. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije jer je Sud BiH prilikom određivanja pritvora apelantu u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kako glede postojanja utemeljene sumnje tako i glede postojanja posebnih razloga u smislu odredaba članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.
28. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman