Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-648/16 (A. S. i B. D.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-648/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-648/16, rješavajući apelacije Akifa Salčinovića i Bajre Durića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Akif Salčinović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 165738 12 Rsž od 18. novembra 2015. godine;

Bajro Durić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 117768 14 Rsž od 9. februara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-648/16

1. Akif Salčinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 165738 12 Rsž od 18. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati određeni novčani iznos, na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla Sarajevo–Breza-Sarajevo, za određeni vremenski period.

2. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je članom 55. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo, određeno da se zaposleniku kome nije organizovan prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra, osigurava karta za prijevoz u javnom saobraćaju, odnosno novčanu vrijednost karte ukoliko zaposlenik mora da koristi motorno vozilo ili drugi vid prevoza. Dalje se navodi, da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlenik tuženog koji ima redovne linije, odnosno obavlja prijevoz putnika na relaciji Sarajevo-Ilijaš i Ilijaš– Breza, da nije sporno da je zaposlenicima tuženog prijevoz besplatan u svim vrstama gradskog prevoza (tramvaj, trolejbus, autobus i minibus). Kantonalni sud konstatuje, da je apelantu obezbijeđen prijevoz od kuće do posla i nazad, tako da je isti besplatan, stoga, u skladu sa citiranom odredbom člana 55. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo, smatra se da mu je organizovan prijevoz na posao i sa posla. Kantonalni sud ističe, da apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao da je imao dodatne troškove, niti je na okolnosti žalbe pružio dokaze da je imao uvećane troškove prilikom odlaska i dolaska sa posla. Kako je prvostepeni sud razložno otklonio prigovore u svojoj presudi, po ocjeni Kantonalnog suda, a koji se ponavljaju i u žalbi, to je i Kantonalni sud mišljenja da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer uposlenici tuženog se mogu besplatno prevoziti svim vrstama gradskog prevoza (tramvaj, trolejbus, autobus, minibus), pa kako apelant nije dokazao da je u spornom periodu imao povećane troškove na ime prevoza, stoga mu i ne pripada pravo na predmetnu naknadu, radi čega je i odbijen sa tužbenim zahtjevom.

AP-1703/16

3. Bajro Durić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kiseljaka, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 117768 14 Rsž od 9. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je naloženo tuženom (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati, na ime naknade troškova prevoza na posao i sa posla, za određeni vremenski period, određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

4. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je predmet tužbe isplata naknade za prevoz na posao i sa posla, u vrijednosti cijene karte na relaciji Sarajevo–Kiseljak-Sarajevo, određena cjenovnikom prevoznika “Centrotrans” Sarajevo, te da se tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana

55. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo. Dalje se navodi, da je nesporno u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant zaposlenik tuženog sa prebivalištem na području Općine Kiseljak, te da je tuženi preduzeće koje obavlja komunalnu djelatnost javnog prevoza putnika u Kantonu Sarajevo i da je svojim zaposlenicima uz pokazivanje službene legitimacije, osigurao besplatan prevoz na relaciji na kojoj vrši usluge prevoza putnika. Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku, pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da mu tuženi nije organizovao prevoz na posao i sa posla na relaciji na kojoj pruža usluge prevoza, da bi mu pripadalo pravo na novčanu vrijednost karte, pa se neosnovano apelantovom žalbom osporava prvostepena presuda, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud ističe, da iz provedenih dokaza, proizlazi da je mjesto prebivališta apelanta na području Općine Kiseljak i da tuženi apelantu nije obezbijedio prevoz na međugradskoj relaciji Rakovica-Kiseljak-Rakovica, na kojoj relaciji ne pruža usluge javnog prevoza putnika. U odnosu na iznos isplaćenih troškova prevoza u spornom periodu, po ocjeni Kantonalnog suda, finansijskim vještačenjem je pravilno utvrđena razlika u cijeni koštanja karte na relaciji Kiseljak – Rakovica - Kiseljak, koja je apelantu dosuđena prvostepenom presudom.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-648/16.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-648/16 (A. S. i B. D.) | Sudska praksa | Aktio