Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/16 (A. R.)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni spor
  • Povjeravanje djeteta
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2109/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2109/16, rješavajući apelaciju Aleksandra Reljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Reljića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 014822 14 U od 14. oktobra 2015. godine, rješenja Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske broj 11/05-544-199/14 od 12. juna 2014. godine i rješenja Centra za socijalni rad u Banja Luci broj 02-UP/I-60253-19/14 od 31. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Reljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevice – Republika Hrvatska, podnio je 1. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014822 14 U od 14. oktobra 2015. godine, rješenja Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/05-544-199/14 od 12. juna 2014. godine i rješenja Centra za socijalni rad u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Centar) broj 02-UP/I-60253-19/14 od 31. marta 2014. godine.

2. Rješenjem Centra broj 02-UP/I-60253-19/14 od 31. marta 2014. godine određen je lični kontakt apelanta sa njegovim malodobnim djetetom F.R. (u daljnjem tekstu: dijete ili F.R.) koji je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) povjeren na zaštitu i vaspitanje majci D.R. iz Banja Luke.

3. Ministarstvo je rješenjem broj 11/05-544-199/14 od 12. juna 2014. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Centra kojim je određen lični kontakt apelanta s djetetom.

4. Apelant je protiv navedenog akta pokrenuo upravni spor kojim je osporio zakonitost donesenog akta zbog povrede pravila postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da je osporeni akt nepravedan i da je takva odluka štetna za njegovo dijete.

5. Okružni sud je u upravnom sporu donio presudu broj 11 0 U 014822 14 U od 14. oktobra 2015. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je prije svega iznesen sadržaj osporenog upravnog akta a zatim sadržaj apelantove tužbe i zahtjeva iz tužbe. Razmotrivši tužbu i osporeni akt po odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 i 63/11 - u daljem tekstu: ZUS), Okružni sud je utvrdio da je Ministarstvo u svemu prihvatilo činjenično utvrđenje i pravno shvatanje Centra, te je zaključeno da je osporeni akt zakonit i pravilan. S tim u vezi, Okružni sud je prije svega naveo sadržaj odredbe člana 93. stav 1. Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: PZ) kojom je propisano da, ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja ličnih odnosa sa djetetom a ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva. Stavom 2. istog člana i zakona, kako je dalje navedeno, je propisano da organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom, ako to zahtijevaju promijenjene prilike. Iz činjeničnog utvrđenja proizlazi, kako je naveo Okružni sud, da su apelant i D.R. živjeli u bračnoj zajednici u kojoj su stekli jedno malodobno dijete F.R, da je brak razveden presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 110122 11 P od 08. jula 2011. godine prema kojoj je dijete F.R. povjereno na zaštitu i vaspitanje majci, da ta odluka još uvijek nije potvrđena u Republici Hrvatskoj odnosno da je taj postupak u toku pred Općinskim sudom u Rijeci. Također je utvrđeno da je apelant u periodu od 13. jula do 9. oktobra 2013. godine protivzakonito odveo dijete u svoje mjesto življenja, da je apelantu rješenjem Općinskog suda u Rijeci od 9. oktobra 2013. godine naloženo da odmah preda dijete majci, što je on i učinio a zatim predao zahtjev za regulisanje ličnog kontakta sa djetetom. U toku tog postupka, kako je dalje obrazloženo, održana je usmena rasprava sa oba roditelja, zatim tri lična kontakta apelanta i djeteta i pribavljena su mišljenja članova Stručnog tima Centra iz kog proizilazi da bi odvajanje djeteta od majke i okruženja u kojem dijete odrasta svaka dva mjeseca u periodu od 15 dana (kako je apelant zahtijevao) kod djeteta na planu socijalnog i emocionalnog razvoja prouzrokovalo negativne posljedice. Cijeneći sve okolnosti slučaja, između ostalog i činjenicu da apelant u svom ponašanju i izlaganju nije ostavio utisak osobe koja se kaje, ili na bilo koji način osuđuje svoj postupak otimanja i protivzakonitog zadržavanja djeteta, svi članovi Stručnog tima su dali mišljenja da se apelantu odredi lični kontakt sa djetetom svake druge sedmice u mjesecu u danima vikenda, odnosno subotom od 12 do 17 časova u Banja Luci, na javnim mjestima prilagođenim uzrasnoj dobi djeteta, uz prisustvo majke djeteta. S obzirom na navedeno, cijeneći pri tom i ostale dokaze koji se nalaze u spisu i to nalaz i mišljenje logopeda za dijete, nalaz psihologa i ostale materijalne dokaze, Okružni sud je zaključio da je Ministarstvo a prethodno Centar pravilno postupio kada je u interesu djeteta, s obzirom na uzrast, potrebe i dosadašnje iskustvo odrastanja djeteta, poklonio vjeru nalazima i mišljenjima Stručnog tima kojeg čine pedagog, psiholog, diplomirani pravnik i socijalni radnik. Pri tome, Okružni sud je naglasio nespornu činjenicu da je u djetetovom interesu da održava lične odnose sa svojim ocem (apelantom) i da je djetetu, pored ljubavi majke, potrebna i ljubav oca. Međutim, s obzirom na okolnosti kojima je dijele bilo izloženo u 2013. godini, kao i da mogućnost ponovnog zadržavanja djeteta od strane apelanta nije isključena budući da je u toku postupak za priznanje presude Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine (kojom je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje majci D.R.), to je, po ocjeni Okružnog suda pravilan zaključak Ministarstva i Centra kojim je regulisan kontakt apelanta s djetetom. Stoga, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, nisu osnovani navodi tužbe da osporena rješenja nisu u skladu sa međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, a posebno sa Konvencijom o pravima djeteta (u daljnjem tekstu: Konvencija). U odredbi člana 10. Konvencije je propisano da dijete čiji roditelji žive u različitim državama, ima pravo, osim u izuzetnim slučajevima, da redovno održava lične odnose i neposredni dodir s oba roditelja. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te interes djeteta, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta prema kojima kontakt od dva puta mjesečno po pet sati nije redovno održavanje odnosa s djetetom. Pri tome, neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje prema kojima je osporenim rješenjima isključen u vršenju roditeljskih prava, jer roditeljsko pravo shodno članu 86. PZ u slučaju razvoda braka vrši onaj roditelj kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, a to pravo je apelantu omogućeno kroz odluku o regulisanju ličnog kontakta s djetetom. Pri tome je također naglašeno da Centar, s obzirom na prirodu postupka u kojem se regulišu lični odnosi djece i roditelja, u svakom pojedinačnom slučaju cijeni interes konkretnog djeteta, koji se ne mora poklapati sa interesima roditelja, ali se uvijek prednost mora dati interesu djeteta. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je tužba neosnovana pa je kao takva i odbijena.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima i presudom iz upravnog spora povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život iz čl. II/3. b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 3, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je osporena presuda nepravedna kako prema njemu tako i prema djetetu jer je, kako tvrdi, isključen iz života djeteta budući da kontaktima u obimu koji je određen presudom, dijete prema njemu kao ocu ne može razviti odnos ljubavi, povjerenja i privrženosti, zbog čega će u emocionalnom smislu dijete trpiti najveće posljedice. Osim toga, smatra da Okružni sud a ni Ministarstvo nisu obrazložili iz kog razloga su skoro onemogućili njegove kontakte s djetetom jer se po njegovom mišljenju kontakt od pet sati dva puta mjesečno ne može nazvati kontaktom. Smatra da je neprihvatljivo da kao otac djeteta ne sudjeluje u odabiru vrtića i doktora (logopeda) za dijete odnosno da u jednakoj mjeri sudjeluje u odgoju djeteta kao i roditelj kome je ono presudom povjereno na čuvanje i vaspitanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelacijom je u suštini ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i nedostatak obrazloženja (razloga) o odlučnim činjenicama, kao i na zaključke koji su prema apelantovom mišljenju nepravedni.

10. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Također, član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, Presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. U vezi navoda apelacije kojima je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud uočava su u obrazloženju osporene presude navedeni jasni i argumentirani razlozi temeljem kojih je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Naime, u obrazloženju presude je istaknuto da je povodom apelantovog zahtjeva za regulisanje ličnog kontakta s djetetom proveden postupak u kom su cijenjene sve okolnosti predmetnog slučaja pri čemu je Centar kao prvostepeni organ imao u vidu interes djeteta, njegov uzrast i potrebe. U tom postupku je, kako je u obrazloženju presude navedeno, cijenjeno mišljenje Stručnog tima Centra kojeg čine pedagog, psiholog, diplomirani pravnik i socijalni radnik, te nalaz i mišljenje logopeda, nalaz psihologa i ostali materijalni dokazi, nakon čega je Okružni sud ocijenio da je Ministarstvo a prethodno Centar pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazima i mišljenjima Stručnog tima temeljem kojeg je, uz ocjenu ostalih dokaza, donesena odluka kojom je regulisan lični kontakt apelanta s djetetom. Pri tome su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje prema kojima je osporenim rješenjima isključen u vršenju roditeljskih prava, jer roditeljsko pravo shodno članu 86. PZ u slučaju razvoda braka vrši onaj roditelj kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, a to pravo je apelantu omogućeno kroz odluku o regulisanju ličnog kontakta s djetetom.

12. Imajući u vidu da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje te da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredbi PZ i Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije proizvoljna, niti postoji išta što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta.

13. Osim toga, Ustavni sud također smatra da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na porodični život, dom i prepisku, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ničim nije obrazložio pravo iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 3. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo licu da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu. Imajući u vidu da je osporena presuda proistekla iz građansko-pravnog odnosa, proizlazi da ova povreda tog prava u navedenom postupku nije ni bila moguća već je u pitanju apelantov paušalan stav zbog nezadovoljstva naspram osporene odluke.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zatim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/16 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio