Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3538/16 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH Sarajevo)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3538/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3538/16, rješavajući apelacije „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH, protiv:

-presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107086 16 Gž od 27. jula 2016. godine;

-rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 108730 15 Rev od 19. jula 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108730 12 Gž od 10. novembra 2014. godine;

-presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 127981 13 Gž od 20. jula 2016. godine;

-presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 128053 13 Gž od 20. jula 2016. godine;

-presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107724 16 Gž od 27. jula 2016. godine;

-presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 382242 14 Gž od 17. avgusta 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3538/16

1. „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 107086 16 Gž od 27. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (R. Č., F. Č., Z. I. i F. Ž.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, da je pravilno utvrđeno da su prvotuženi i Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo zaključili ugovor o kreditu, 16. decembra 1999. godine i da je izdata mjenica na ime prvotuženog. Kantonalni sud je mišljenja da se apelantica neosnovano u žalbi poziva da se radi o mjeničnom sporu i da se trebalo primijeniti Zakon o mjenici jer je mjenica bila samo sredstvo obezbjeđenja predmetnog kredita, pa je kao akcesorno pravo vezana za dug po ugovoru o kreditu. Naime, u toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je prvotuženi 16. decembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih predmetnim ugovorom o kreditu, te da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a kao jemci svojeručno su se potpisali drugo, treće i četvrto tuženi. Kantonalni sud ističe, da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. citiranog Zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kantonalni sud zaključuje, da je apelantica predmetni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja, u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, što nije učinila. Također se navodi, da zabilješka da 28. maja 2009.godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum, po ocjeni Kantonalnog suda, ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio neosnovanosti tužbenog zahtjeva i osnovanosti prigovora zastare potraživanja, istaknutog od strane tuženih.

AP-3542/16

3. Apelantica, koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 108730 15 Rev od 19. jula 2016. godine, kojim je odbačena apelanticina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 108730 12 Gž od 10. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 4793/13 od 10. februara 2015. godine u odnosu na predmet AP 5673/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (B. K., H. B. i H. T.) solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Kantonalni sud, pored ostalog, navodi da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio da je kao sredstvo obezbjeđenja predmetnog duga prema ugovoru o kreditu od 6. januara 2000. godine, koji je zaključen između prvotuženog i Ministarstva privrede Kantona Sarajevo, prvotuženi izdao vlastitu mjenicu, a da su se drugotuženi i trećetuženi kao mjenični jemci obavezali vratiti predmetni dug ukoliko prvotuženi to ne učini. Dalje se navodi, da se odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 35. i

80. Zakona o mjenici. Kantonalni sud ističe, da je članom 35. navedenog Zakona propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, a ista se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, s tim da trasant može taj rok skratiti ili odrediti duži rok, dok član 80. Zakona propisuje da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Kantonalni sud konstatuje, da obzirom na činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 6. januara 2000. godine, a kao sredstvo obezbjeđenja navedenog kredita izdata vlastita mjenica sa danom 6. januar 2000. godine, a da je prijedlog za dozvolu izvršenja odnosno tužba podnesen sudu dana 14. avgusta 2009. godine to je temeljem naprijed citiranih zakonskih odredbi predmetno potraživanje apelantice zastarjelo.

AP-3545/16

5. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 127981 13 Gž od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (Z. Š., N. I., K. S. i S. Š.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je pravilno utvrđeno da su prvotuženi i Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo zaključili ugovor o kreditu 6. decembra 1999. godine, na ime pomoći u obnovi stočnog fonda, te da je izdata vlastita mjenica od prvotuženog 6. decembra 1999. godine, s pozivom na navedeni ugovor o kreditu. Dalje se navodi, da apelantica neosnovano u žalbi ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o mjeničnom sporu i da je trebalo da se primjeni Zakon o mjenici. Kantonalni sud ističe, da je nesporno utvrđeno da je mjenica bila samo sredstvo za obezbjeđenja predmetnog kredita, pa je kao akcesorno pravo vezana za dug po ugovoru o kreditu. Naime, u toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je prvotuženi 6. decembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja vraćanja predmetnog kredita. Također se navodi, da je pomenuti instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci svojeručno potpisali drugo, treće i četvrto tuženi. Odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano je da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. navedenog zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kantonalni sud konstatuje, da zabilješka da dana 2. juna 2009.godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa budući da je mjenica podnesena na naplatu nakon isteka godinu dana od njene dospjelosti, to je utuženo potraživanje zastarjelo, pa je prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbio.

AP-3546/16

7. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 128053 13 Gž od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (E. K., A. M., E. S. i A. L.) solidarno isplate dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Kantonalni sud navodi, da je pravilno utvrđeno da su prvotuženi i Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo zaključili ugovor o kreditu 6. decembra 1999. godine, na ime pomoći u obnovi stočnog fonda, te da je izdata vlastita mjenica od prvotuženog 6. decembra 1999. godine, s pozivom na navedeni ugovor o kreditu. Dalje se navodi, da apelantica neosnovano u žalbi ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o mjeničnom sporu i da je trebalo da se primjeni Zakon o mjenici. Nesporno je utvrđeno da je mjenica bila samo sredstvo za obezbjeđenja predmetnog kredita, pa je kao akcesorno pravo vezana za dug po ugovoru o kreditu. Naime, u toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je prvotuženi 6. decembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja vraćanja kredita po ugovoru zaključenom sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo istoga dana, te da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci svojeručno potpisali drugo, treće i četvrto tuženi. Također se navodi, da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. navedenog zakona, propisano daje mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kantonalni sud naglašava, da zabilješka da 24. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici. Dakle, budući da je mjenica podnesena na naplatu nakon isteka godinu dana od njene dospjelosti, po ocjeni Kantonalnog suda, to je utuženo potraživanje zastarjelo, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbio.

AP-3548/16

9. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 107724 16 Gž od 27. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (H. B., N. T., V. B., E. B., U. B., M. B. i N. M.) isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

10. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su prvotuženi i Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo zaključili ugovor o kreditu, 8. novembra 1999. godine i da je izdata mjenica na ime prvotuženog. Kantonalni sud je mišljenja da se apelantica neosnovano u žalbi poziva da se radi o mjeničnom sporu i da se trebalo primijeniti Zakon o mjenici, jer je mjenica bila samo sredstvo obezbjeđenja predmetnog kredita, pa je kao akcesorno pravo vezana za dug po ugovoru o kreditu. Naime, u toku prvostepenog postupka utvrđeno je da je prvotuženi 8. novembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih predmetnim ugovorom o kreditu, te da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice. Kantonalni sud ističe, da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. citiranog Zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kantonalni sud zaključuje, da je apelantica predmetni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja, u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, što nije učinila. Također se navodi, da zabilješka da 2. jula 2009.godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum, po ocjeni Kantonalnog suda, ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe.

AP-3564/16

11. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 24. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 382242 14 Gž od 17. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se tuženi (N. M., T. Š., N. Dž. i K. K.) obavežu da apelantici solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da suprotno apelanticinim tvrdnjama, da je obaveza iz predmetne mjenice dospjela 1. jula 2009. godine, iz stanja spisa jasno proizlazi činjenica da na mjenici od 9. decembra 1999. godine nije označen datum dospjelosti, ali je u istoj navedeno da svako neizvršavanje plaćanja dospjelih obaveza po mjenici do datuma ugovorenih u ugovoru o kreditu povlači njeno protestiranje i naplatu duga u cijelosti sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga. Kantonalni sud konstatuje, da iz navedenog proizlazi da mjenica od 9. decembra 1999. godine, predstavlja osiguranje izvršenja ugovora o kreditu, od 9. decembra 1999. godine, na koji se ugovor mjenica i poziva, pa je mjenica mogla dospjeti na naplatu samo onda kada je na naplatu dospio i kreditni dug, iz kojeg razloga je neosnovana tvrdnja apelantice u žalbi, da se pozivanje na odredbe ugovora o kreditu po osnovu kojeg je izdata mjenica u mjeničnim sporovima ne može vršiti. Kantonalni sud ističe, da zabilješka da 1. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica u žalbi neosnovano ističe. Kantonalni sud zaključuje, da obzirom da je u predmetnom ugovoru o kreditu, navedeno da otplata kredita počinje 1. aprila 2001. godine, te da je ugovoren rok otplate kredita pet godina, to je mjenica dospjela na naplatu najkasnije 1. aprila 2006. godine, kako to pravilno utvrđuje prvostepeni sud. S obzirom da je sudski postupak pokrenut podnošenje prijedloga za dozvolu izvršenja 20. januara 2010. godine, to je po ocjeni Kantonalnog suda osnovan prigovor zastarjelosti u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, te kako zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarijeva i obaveza jemaca, to je tužbeni zahtjev pravilno odbijen prema svim tuženim.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3538/16.

14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.

Apelacioni navodi

15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP 5134/15 od 17. februara 2016. godine i AP 4934/15 od 16. marta 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

20. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3538/16 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH… | Sudska praksa | Aktio