Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1389/14 (E. M.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1389/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1389/14, rješavajući apelaciju Emira Martinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Martinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032751 13 Rev od 8. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032751 12 Gž od 21. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032751 05 P od 12.
jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevine Švedske, kojeg zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032751 13 Rev od 8. januara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032751 12 Gž od 21. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032751 05 P od 12. jula 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Telekoma Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi), od Sonje Vukobrat (u daljnjem tekstu: drugotužena) i od Stambene zadruge „Čajavec-stan“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 13. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud, te prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 27. oktobra 2016. godine, dok Osnovni sud, drugotužena i trećetužena nisu odgovorili. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Emira Imamović, apelantova majka (u daljnjem tekstu: apelantova pravna prednica) je 29. marta 1991. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava sa pravnim prednikom PP „Forma“ Banja Luka kao prodavcem (u daljnjem tekstu: prodavac). U ugovoru je navedeno da je predmet ugovora reguliranje međusobnih prava i obaveza kod kupoprodaje stana u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu udruživanja sredstava.
6. Apelantova pravna prednica je 13. marta 1997. godine pokrenula parnični postupak protiv prodavca u kojem je Osnovni sud donio pravosnažnu Presudu broj P-646/97 od 9. jula 1998. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantove pravne prednice da se utvrdi da je ona vlasnik predmetnog stana, a tuženog prodavca je obavezao da apelantovoj prednici preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari. Osnovni sud je utvrdio da je apelantova pravna prednica u cijelosti uplatila cijenu predmetnog stana utvrđenu ugovorom, te da stoga može tužbom tražiti ispunjenje ugovora od prodavca, odnosno predaju u posjed stana izgrađenog na osnovu ugovora. Osnovni sud je na osnovu člana 17. stav 1. i člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 37. i 81. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) usvojio tužbeni zahtjev kojim je apelantova prednica od tuženog prodavca zahtijevala da joj predmetni stan bude predan u posjed. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantova prednica tražila da sud utvrdi da je stekla pravo vlasništva i postala vlasnik predmetnog stana Osnovni sud je odbio kao neosnovan budući da je, pored ugovora o kupoprodaji stana koji važi kao osnov za pribavljanje vlasništva (iustus titulus), potreban i upis u odgovarajuću javnu knjigu (modus aquirendi), shodno odredbi člana 33. ZOVPO.
7. Nakon toga je apelantova pravna prednica 6. septembra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka koje je zaključkom broj 05-050-02-01-3723/99 od 3. februara 2003. godine zahtjev odbacilo zbog nenadležnosti. Navedenim zaključkom je apelantova pravna prednica upućena da podnese tužbu Osnovnom sudu radi predaje u posjed predmetnog stana.
8. Apelantova pravna prednica je 2005. godine pokrenula izvršni postupak radi izvršenja presude Osnovnog suda od 9. jula 1998. godine, ali je Rješenjem Osnovnog suda broj I-2325/05 od 7. decembra 2005. godine prijedlog za izvršenje odbačen kao nedozvoljen, jer je utvrđeno da je Rješenjem Osnovnog suda broj St-44/97 od 28. decembra 2004. godine nad prodavcem zaključen postupak stečaja i da je navedeni pravni subjekt brisan iz sudskog registra.
9. Apelantova pravna prednica je 11. juna 2003. godine podnijela tužbu protiv drugotužene radi predaje u posjed predmetnog stana. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-1123/03 od 18. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantove pravne prednice kojim je tražila da joj drugotužena preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari. U obrazloženju presude je navedeno da je drugotužena jača u pravu i da ima jači pravni osnov od apelantove pravne prednice, „jer je tužena vlasnik i posjednik spornog stana“.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
10. Apelantova pravna prednica je 19. augusta 2005. godine podnijela tužbu protiv prodavca, te protiv prvotuženog (Telekoma Republike Srpske) i drugotužene (Sonje Vukobrat). Iz spisa proizlazi da je imenovana povukla tužbu u odnosu na prodavca 21. februara 2008. godine, te da je apelant 21. marta 2011. godine obavijestio sud da stupa u predmetnu parnicu umjesto dosadašnjeg tužitelja, njegove pravne prednice (majke) koja je preminula 22. novembra 2008. godine.
11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 032751 05 P od 12. jula 2012. godine utvrđeno je da je apelantova tužba povučena protiv tuženog prodavca (stav I izreke). Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o udruživanju sredstava od 29. marta 1991. godine, zaključen između pravnog prednika prodavca i apelantove pravne prednice kojim se prodavac obavezao da će izgraditi predmetni stan uz naknadu u preciziranom novčanom iznosu, a da je ništav ugovor o udruživanju sredstava zaključen 16. januara 1995. godine između prodavca i pravnog prednika prvotuženog u dijelu kojim je ugovorena prodaja predmetnog stana (st. II i III izreke). Također, odbijen je dio zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana od 22. marta 2000. godine zaključen između drugotužene i trećetužene, zatim, da je pravno ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između prvotuženog kao prodavca i drugotužene od 5. februara 2003. godine kojim je drugotužena otkupila predmetni stan (st. IV i V izreke). Istom presudom odbijen je i dio zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je pravno ništav upis prava vlasništva drugotužene u javnim evidencijama nekretnina, te da je drugotužena dužna apelantu predati u posjed predmetni stan, kao i da će se nakon pravosnažnosti presude izvršiti upis prava vlasništva na predmetnom stanu u apelantovu korist (st. VI, VII i VIII izreke). Stavom IX izreke odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je alternativno tražio da se tuženi obavežu da, umjesto predaje u posjed predmetnog stana, isplate apelantu iznos od 69.529,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci presude. Apelant je obavezan da drugotuženoj isplati troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je zahtjev drugotužene za isplatu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav X izreke).
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da zahtjev kojim je apelant tražio utvrđenje pravne valjanosti ugovora o udruživanju sredstava od 29. marta 1991. godine, budući da se radi o tužbi za utvrđenje, nije dopušten zbog nedostatka pravnog interesa, jer se isti rezultat mogao postići tužbom za osudu na činidbu (kakav zahtjev je apelant i postavio u konkretnom sporu - zahtjevom za predaju u posjed predmetnog stana i promjenom upisa prava vlasništva u odgovarajućim javnim evidencijama a na što se, u suštini, i svodi konkretni spor). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništavim ugovora o udruživanju sredstava od 16. januara 1995. godine na osnovu kojeg je prvotuženi pribavio predmetni stan i stupio u njegov posjed, a niti ugovora o korištenju stana (od 22. marta 2000. godine) i ugovora o otkupu stana (od 5. februara 2003. godine) na osnovu kojih je drugotužena postala vlasnik predmetnog stana. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je naveo da apelantova pravna prednica nikada nije postala vlasnik predmetnog stana, niti je stupila u njegov posjed. Nadalje, Osnovni sud je smatrao da nije ništav ugovor o prodaji stana izgrađenog za tržište samo zato što je ranije zaključenim ugovorom isti stan već prodan, pozivajući se pri tome na sudsku praksu (Odluka Vrhovnog suda BiH broj Pž-389/90 od 15. novembra 1990. godine). Istaknuto je da je nesporno utvrđeno da je predmetni stan, nakon što je prodat apelantovoj pravnoj prednici, preprodan prvotuženom, koji je pretvorio predmetni stan u stanarsko pravo i njime raspolagao dobročino, te da je drugotužena tek 2003. godine, kada su se stekli zakonski uvjeti, otkupila predmetni stan i upisala se kao njegov vlasnik. Kako apelantova pravna prednica ima pravni posao na osnovu kojeg je kupila predmetni stan i pravosnažnu presudu kojom može zahtijevati izvršenje predaje u posjed predmetnog stana od prodavca, a predmetni stan drži u posjedu drugotužena koja je i njegov vlasnik, Osnovni sud je utvrdio da je jača u pravu i da ima jači pravni osnov drugotužena u odnosu na apelanta, jer je drugotužena vlasnik i posjednik predmetnog stana. Također je istaknuto da u konkretnom slučaju postoji povreda i zloupotreba prava od prodavca u smislu neovlaštenog prisvajanja novčanog iznosa prodajom istog stana dva puta.
13. Osnovni sud je utvrdio da je, budući da su tuženi pravnim poslom iste kakvoće kao što je i pravni posao koji je apelantova pravna prednica zaključila sa prodavcem pribavili predmetni stan i ušli u njegov posjed, a drugotužena ishodila i upis prava vlasništva u odgovarajuće javne evidencije, pravo tuženih u pogledu predmetnog stana jače od apelantovog prava. Stoga je Osnovni sud odbio apelantov zahtjev, temeljeći takvu odluku na odredbama čl. 37, 41. i 81. ZOVPO. U odnosu na prigovor presuđene stvari od drugotužene (jer je između apelantove pravne prednice i drugotužene pravosnažno okončan parnični postupak pod brojem P-1123/03), Osnovni sud je utvrdio da je prigovor osnovan. Stoga bi, kako je naveo Osnovni sud, trebalo odbaciti tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži predaja u posjed predmetnog stana u odnosu na drugotuženu, dok je u odnosu na ostale tužene prigovor neosnovan, pa je o njemu valjalo odlučiti meritorno. Ocjenjujući da su pravne posljedice odbijanja tužbenog zahtjeva i njegovog odbacivanja, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu u odnosu na sve tužene.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 032751 12 Gž od 21. maja 2013. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i navedena prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu (st. II-X izreke). U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Pored ostalog je istaknuto da, i po ocjeni tog suda a suprotno navodima apelantove žalbe, ugovor o udruživanju sredstava od 29. marta 1991. godine, kao i ugovor o udruživanju sredstava od 16. januara 1995. godine imaju karakter ugovora o prodaji kako su određeni članom 454. ZOO. Okružni sud je istakao da, kada se ima u vidu predmet ugovora i njegovi elementi, te polazeći od stvarnog sadržaja i smisla ugovornih odredaba, može se zaključiti da se ne radi o ugovoru o udruživanju sredstava radi izgradnje stana, te bez obzira na naziv tog ugovora (formu) koji ne određuje sam po sebi ugovor, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o prodaji predmetnog stana, jer se predmet kupoprodaje odnosi na buduću stvar koju treba da izgradi i preda u posjed prodavac koji se tom izgradnjom bavi radi prodaje. U odnosu na apelantove žalbene navode da je Ustavni sud u predmetu broj AP 160/03, koji se odnosi na „skoro identičan slučaj“, utvrdio povredu apelanticinog prava na imovinu, Okružni sud je naveo da se u citiranoj odluci radi o zahtjevu apelantice (kao tužiteljice) za predaju u posjed poslovnog prostora. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, u konkretnom predmetu je o zahtjevu apelantove prednice pravosnažno raspravljano u predmetu Osnovnog suda broj P-1123/03, gdje je postupak vođen između apelantove pravne prednice i drugotužene a radi predaje u posjed predmetnog stana. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud našao da je prigovor presuđene stvari opravdan, što prihvata i taj sud, te apelant, po mišljenju Okružnog suda, pokušava u konkretnoj parnici ostvariti svoja prava koja su eventualno propuštena u pravosnažno okončanom navedenom predmetu Osnovnog suda.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 032751 13 Rev od 8. januara 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene presude Okružnog suda.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se apelantovi revizioni navodi ogledaju u tvrdnji da su ugovor koji je zaključila apelantova pravna prednica 29. marta 1991. godine radi pribavljanja predmetnog stana i ugovor zaključen 16. januara 1995. godine između prodavca i pravnog prednika prvotuženog povodom istog stana „pravno i faktički različiti ugovori“, te da je apelantova pravna prednica samim tim što je izvršen tehnički prijem zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan na njemu stekla pravo vlasništva. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je utvrdio da, prema odredbi člana 33. ZOVPO koji se, saglasno odredbi člana 357. Zakona o stvarnim pravima, primjenjuje u razrješenju konkretne pravne stvari, pravo vlasništva na nekretnini stječe na osnovu pravnog posla (pravni osnov stjecanja) upisom u javnu knjigu (način stjecanja) ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, a ne tehničkim prijemom i izdavanjem upotrebne dozvole za zgradu u kojoj se nalazi stan koji je predmet stjecanja. Prema tome, kako je zaključio Vrhovni sud, čak i pod uvjetom da je drugostepeni sud ocijenio dokaz (koji je apelant priložio tek u žalbenom postupku) iz kojeg proizlazi da je u decembru 1995. godine zakazan (a ne i izvršen) tehnički prijem zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, on ne bi bio od značaja za rješavanje predmetne pravne stvari. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelantova pravna prednica i pravni prednik prvotuženog su sa prodavcem, odnosno njegovim pravnim prednikom, zaključili pismene ugovore o udruživanju sredstava u svrhu kupovine predmetnog stana, zatim, oba ugovora su teretna i zaključeni su sa ciljem da se stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu. Nije sporno da su i apelantova pravna prednica i pravni prednik prvotuženog isplatili ugovorenu kupoprodajnu cijenu i da su bili savjesni pri zaključenju ugovora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da, u situaciji kada su dva lica zaključila posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istu nekretninu, a oba su savjesna (kao u konkretnom slučaju) jači pravni osnov ima onaj koji je ishodio upis u zemljišnu knjigu, odnosno drugu javnu knjigu, a ukoliko nijedan od njih nije ishodio upis, jači je u pravu onaj stjecalac kome je nekretnina predana u posjed. Pri tome, kako je utvrdio Vrhovni sud, nije bitno jesu li oba pravna posla iste vrste, bitno je da se radi o teretnim pravnim poslovima podobnim za stjecanje prava vlasništva, što apelantove revizione navode, kojima objašnjava da njegova pravna prednica, za razliku od pravnog prednika prvotuženog, nije zaključila ugovor o prodaji stana, nego „ugovor o udruživanju sredstava” i pod uvjetom da su istiniti, čini bespredmetnim. Navedene zaključke Vrhovni sud je temeljio na odredbama člana 41. stav 2. ZOVPO kojim je propisano da, ako se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
17. Vrhovni sud je utvrdio da su navedeni pravni posao apelantove prednice i pravni posao pravnog prednika prvotuženog (oba imenovana kao „ugovor o udruživanju sredstava”) zaključeni radi stjecanja prava vlasništva na predmetnom stanu i predstavljaju teretne pravne poslove. U situaciji kada njihova savjesnost nije upitna, kao ni savjesnost drugotužene koja je otkupila predmetni stan, u postupku privatizacije državnih stanova i tako stečeno pravo vlasništva upisala u odgovarajuće javne evidencije, te kada je stan predan u posjed prvotuženom, a sada se u njegovom posjedu nalazi drugotužena, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili apelantove zahtjeve, jer je iz već navedenih razloga pravo tuženih na predmetni stan jače od apelantovog prava.
18. Vrhovni sud je naveo da je apelant, shodno članu 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), postavio „alternativni“ zahtjev da se tuženi mogu osloboditi obaveze predaje u posjed stana isplatom apelantu iznosa od 69.529,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tako postavljen zahtjev, po ocjeni Vrhovnog suda, prije predstavlja alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) - običnu građanskopravnu ponudu tuženima (iz člana 178. ZPP) da se mogu osloboditi činidbe za predaju u posjed stvari, plaćanjem određenog novčanog iznosa, u kojem slučaju takva tražbina nije predmet spora, pa sud nije ovlašten ispitivati odgovara li označeni novčani iznos vrijednosti stvari, niti se tuženi mogu obavezati na isplatu tog novčanog iznosa. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da se obavežu tuženi da mu isplate navedeni iznos i pod uvjetom da se taj zahtjev tretira kao dio tužbenog zahtjeva (odnosno alternativni zahtjev), a ne kao facultas alternativa. Utvrđeno je da apelant i tuženi nisu u takvom materijalnopravnom odnosu koji bi davao osnova apelantu da postavi navedeni zahtjev prema tuženim budući da apelantova pravna prednica nije precizirani iznos isplatila tuženim, nego pravnom predniku prodavca, kojem su i tuženi isplatili ugovorenu cijenu za predmetni stan. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije došlo do obogaćenja tuženih na apelantovu štetu, kada bi bilo mjesta za primjenu odredbe člana 210. ZOO, na koju se pozvao apelant tokom postupka. U navedenoj situaciji, zaključuje Vrhovni sud, apelant je vraćanje, odnosno isplatu navedenog iznosa mogao zahtijevati samo od lica kojem je izvršio plaćanje ili njegovog pravnog sljednika.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zbog čega je u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelant smatra da je njegova majka kao pravna prednica isplatom kupoprodajne cijene prodavcu (graditelju) s kojim je zaključila ugovor 29. marta 1991. godine (po mišljenju apelanta, radi se o ugovoru o građenju) stekla originarnim putem pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da su stoga redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primijenili odredbe ZOVPO o jačem pravu u pogledu prava na predmetnom stanu. Apelant se u prilog svojim tvrdnjama pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 160/03 od 28. aprila 2004. godine.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neosnovane. Istaknuto je da je taj sud u obrazloženju odluke jasno objasnio zašto apelant postavljeni tužbeni zahtjev ne može ostvariti u odnosu na tužene u konkretnom sporu, bez obzira što je on, odnosno njegova pravna prednica, pretrpio štetu ponašanjem preduzeća koje je isti stan prodalo i apelantovoj pravnoj prednici i pravnom predniku prvotuženog. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 17. stav 1.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 454. stav 1.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar.
Član 458. st. 1. i 3.
(1)Stvar o kojoj je ugovor mora biti u prometu, te je ništav ugovor o prodaji stvari koja je van prometa.
(…) (3)Prodaja se može odnositi i na buduću stvar.
Član 460.
Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
24. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
Član 41. stav 2.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Član 81.
Nezavisno od spora zbog smetanja državine (član 77.) može se tražiti sudska zaštita državine po osnovu prava na državinu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 032751 13 Rev od 8. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 30. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio utvrđenje ništavosti ugovora i predaju predmetnog stana u posjed, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava.
34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantova pravna prednica u prethodnim postupcima ishodila pravosnažnu presudu od 9. jula 1998. godine kojom je prodavac obavezan da joj preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari. Sedam godina nakon toga apelantova prednica je zatražila prinudno izvršenje navedene presude, ali je prijedlog za izvršenje odbačen jer je nad prodavcem zaključen stečaj i brisan je iz sudskog registra. Ustavni sud nadalje zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelantova prednica nije u stečajnom postupku prijavljivala svoja potraživanja protiv prodavca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama, vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na obavezivanje drugotužene na predaju predmetnog stana, redovni sudovi ocijenili okolnost da se u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva radi o presuđenoj stvari budući da je takav zahtjev apelantove pravne prednice pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-1123/03 od 18. februara 2005. godine odbijen. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u parničnom postupku koji Ustavni sud razmatra redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev, jer je apelantova pravna prednica isplatom kupoprodajne cijene na temelju zaključenog ugovora o udruživanju sredstava stekla originarno pravo vlasništva. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da su apelantova pravna prednica i pravni prednik prvotuženog sa prodavcem zaključili pismene ugovore o udruživanju sredstava u svrhu kupovine predmetnog stana, zatim, da su navedeni ugovori teretni i da su zaključeni sa ciljem da se stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku utvrđeno da apelantova pravna prednica ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, ali da u konkretnom slučaju nedostaju ostali uvjeti iz člana 33. ZOVPO za stjecanje prava vlasništva na nekretnini o čemu su redovni sudovi dali jasna obrazloženja. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju naveo razloge zašto u okolnostima konkretnog predmeta nisu relevantni apelantovi navodi o vrsti i kakvoći predmetnih ugovora o udruživanju sredstava zaključenih sa prodavcem, te da je o tome dao dovoljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno primijenili pravilo jačeg prava, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pozvali na odredbe člana 41. stav 2. ZOVPO, te dali jasne razloge zašto su zaključili da u konkretnom slučaju drugotužena ima jači pravni osnov u odnosu na apelanta a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U odnosu na apelantove navode da je Ustavni sud o sličnom pravnom pitanju odlučio svojom Odlukom broj AP 160/03 od 28. aprila 2004. godine, Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu Ustavni sud utvrdio da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju u parničnom postupku u kojem je apelantica tražila predaju u posjed poslovnog prostora na temelju ugovora sa izvođačem radova. Imajući u vidu okolnosti predmeta o kojem odlučuje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantova prednica u prethodnim postupcima tražila predaju u posjed predmetnog stana od drugotužene o čemu su redovni sudovi donijeli konačnu odluku, koja o tom dijelu tužbenog zahtjeva predstavlja presuđenu stvar. Nasuprot tome, u predmetnom parničnom postupku apelant je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupovini predmetnog stana, kao i utvrđenje ništavosti upisa prava vlasništva drugotužene, a redovni sudovi su dali eksplicitne razloge zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o okolnostima koje je Ustavni sud razmatrao u citiranom predmetu na koji je ukazao apelant.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo na žalbu, kao i pravo na reviziju o čemu su redovni sudovi odlučili svojim odlukama i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
42. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom.
43. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman